Zadarska književnica Andreja Malta krajem rujna izdaje novu zbirku kratkih priča na hrvatskom jeziku naslova „Ultraljubičasto“, nakladnika Hrvatskog književnog društva, ogranak Rijeka.
Andreja je rođena u Ljubljani gdje je završila osnovnu i srednju tehničku školu. U ranoj se mladosti aktivno bavila pisanjem proze te nešto manje pisanjem poezije. Kasnije je počela pisati kratke priče koje je povremeno slala u popularni slovenski tjednik Mladina koji još uvijek izlazi. Piše i na slovenskom i na hrvatskom jeziku.
– U zadnjih nekoliko godina definitivno mi lakše ide pisanje na hrvatskom, jer je to jezik kojim se svakodnevno služim. Ali nepobitna činjenica je da svoj materinji jezik zauvijek ostaje u tebi i ne možeš ga zaboraviti – kaže Andreja koja u Zadru živi već 37 godina.
– Mogu reći da sam postala prava „naturalizirana Dalmatinka“. Zadar i okolicu sam dobro upoznala već kao dijete, jer sam s obitelji godinama dolazila na ljetovanje u Pakoštane. I uvijek mi je bilo neopisivo lijepo. Čak bi potajno pustila suzu kada bi se vraćala u Ljubljanu. Dalmacija je ostavila neizbrisiv trag prelijepih uspomena u meni, pa sam već onda duboko u sebi razmišljala, kako bi, kad bi mogla, bilo lijepo živjeti u Zadru ili okolici.
Nakon srednje škole sam se zaposlila, razmišljala sam i o fakultetu ali sve je ostalo na čekanju jer je u međuvremenu u jednoj drugoj ljubljanskoj firmi izašao natječaj za posao u Iraku. S prijateljicom sam se prijavila na taj natječaj i u roku od nekoliko dana od razgovora dobile smo obavijest da smo primljene.
Živjele i radile smo u samom središtu Bagdada, najprije u hotelu koji je zakupila firma, kasnije u kampu, na projektu izgradnje jednog vojnog aerodroma, u projektnom birou.
Inače, život u Iraku, točnije u Bagdadu bio je posebna priča. Potpuno drugi svijet, podneblje, kultura, hrana, životne navike a i na žalost rat, s kojim sam se tamo po prvi puta suočila. I taj dio života koji je trajao otprilike godinu dana se je neizbrisivo urezao u moju dušu u kojoj još uvijek žive uspomene. Tamo sam upoznala i svog prvog muža, pa smo nakon povratka odlučili nastaviti zajednički život u Zadru, gdje je proveo djetinjstvo i mladost sve do početka studija u Ljubljani. Zajedno, s naše troje djece proveli smo 23 godine u obiteljskoj kući u Bibinjama pokraj Zadra.
FM: Kako se Slovenka prilagodila Zadru?
Hahhaaa…pa Slovenka se očito dobro snašla u Zadru. Po prirodi sam vrlo prilagodljiva, ne vežem se za prostor, pa čak previše ni za ljude, poprilično sam svoja, neki prijatelji me dobrodušno nazivaju „urbana divljakuša“, prema tome, Irak mi je bio prvo iskustvo, a Zadar ostvarena želja iz djetinjstva, tako da mi uopće nije bio problem napustiti Ljubljanu. Naravno, nije sve išlo glatko, trebala sam naučiti jezik, prilagoditi se potpuno drugom mentalitetu ljudi, pronaći posao, uklopiti se u društvo i sve ostalo što život nosi sa sobom. Mislim da je tu odigralo veliku ulogu to, da mi se nehotice ispunila skrivena želja da živim život u gradu na moru o čemu sam razmišljala još kao dijete.
Moj se prvi brak raspao i nakon godine i po dana sam se udala po drugi put. U to vrijeme sam već pristupila Slovenskom kulturnom društvu „Lipa“ Zadar čiji je cilj očuvanje slovenske kulture kao manjinske zajednice. Uz njihov poticaj ponovo sam se vratila svojoj velikoj ljubavi, čitanju i pisanju. Zapravo, uistinu sam jako zahvalna društvu na njihovoj podršci i financijskoj potpori. Tu je zapravo započelo moj ozbiljan rad pisanja proze i poezije, kako na slovenskom, tako i na hrvatskom jeziku.
FM: Vaša proza je i nagrađivana?
Da, moja proza, u kojoj sam definitivno bolja nego u poeziji, prvi je put nagrađena u Sloveniji. 1980. godine primila sam prvu nagradu za kratku prozu, na natječaju za kratku priču koji je raspisao tadašnji ljubljanski „Nedeljski dnevnik“. Zbirka kratkih priča „Lica i naličja ljubavi“, nakladničke kuće studio TiM iz Rijeke, koja je promovirana na Zadarskom KaLibar bestiVal-u u organizaciji udruge zadarskih neafirmiranih pisaca „Zapis“ čija sam članica, 2015. godine nagrađena je „knjigom iznenađenja godine“ koju mi je udijelilo Hrvatsko književno društvo, ogranak Zadar, a nagradu sam primila u Rijeci. Povremeno sam objavljivala poeziju u zadarskom „Narodnom listu“, listu za nacionalne manjine „Most“ „Planika“ „Liburnijska priloga“, u „Zarez-u“, “ Marulićevoj književnoj reviji“ i na portalu „Pesem.si“ a prozu u časopisu „Sensa“, „Ulične svjetiljke“, te na portalima „Književnost u živo“, „Studio TiM“, Časopis Kvaka i na slovenskom portalu „Širi poezijo, ne strahu“, te u mnogim zbornicima. Godine 2013. ušla sam u uži izbor na natječaju za kratku priču „Mate Raos“ te u nakladi Slovenskog kulturnog društva, „Lipa“ Zadar, čija sam aktivna članica, izdala svoju prvu dvojezičnu (slovensko-hrvatsku) zbirku poezije i kratke proze, naslova „Po stezah spominov/Stazama uspomena“. Članica sam i zadarske udruge neafirmiranih pisaca „ZaPis“ te u zajedničkoj zbirci „Samo ti pričaj… (2013. god.)“ sudjelujem s kratkom pričom „Zobene pahuljice“.
Godine 2015. prevela sam sa srpskog na slovenski jezik dio zbirke poezije Dušana Gojkova „Tužne šansone“. S hrvatskog na slovenski te iste godine prevela sam i zbirku poezije „Lovac na jelene“ i „Srebrenica“ Nikole Šimić Tonina. Također sam sama prevela i svoje dvije prozno-poetske dvojezične zbirke.
U srpnju 2016. kao i ove 2018. godine sudjelovala sam na prvom festivalu orijentalnog plesa u Zadru s čitanjem proze i poezije osvrtom dijela mog života provedenog u Iraku, u Bagdadu. U rujnu 2016. godine promovirala sam e-izdanje prozno poetske zbirke Moja mačka Bella…(radila je što je htjela) u Gradskoj knjižnici Zadar, a krajem listopada 2017. godine promovirala sam i tiskano izdanje u Reebok knjižari u Rijeci.
Također sam 2017. godine pristupila zadarskoj književnoj udruzi „Riječi iznad svega“.
FM: Jesu li Vaša djela bolje prodavana u Hrvatskoj ili Sloveniji?
Moje dvije dvojezične zbirke poezije i kratke proze „Po stezah spominov/Stazama uspomena“ te „Vsakdanje stvari/Svakidašnje stvari“ u nakladi Slovenskog kulturnog društva „Lipa“ Zadar jako su dobro prošle u Hrvatskoj jer sam imala više mogućnosti promoviranja na gostovanjima u drugim Slovenskim kulturnim društvima po Hrvatskoj i u Novom Sadu. Moram napomenuti da sam u ožujku ove 2018. godine snimila emisiju o svom stvaralaštvu s naslovom „S tobom i u knjižnicu“ urednika Manjinskog mozaika Maria Beganovića koja je bila emitirana 5.svibnja 2018. na HTV 1 a može se pogledati na You Tubeu.
Što se tiče promoviranja u Ljubljani, bila sam pozvana na predstavljanje svake zbirke posebno na radio Slovenija 1 u emisiju „Slovenci po svetu“ urednika Tonija Laternerja.
Sve u svemu, mislim da sam bolje prošla u Hrvatskoj.
FM: Gdje nalazite inspiraciju za pisanje?
Inspiraciju za pisanje pronalazim u vlastitim životnim događajima, događajima svojih prijatelja, a volim zaviriti i u crnu kroniku, pa se i tu svašta može pronaći, a kako od malena imam bujnu maštu, treba mi samo sitan detalj da od svega toga napravim svoju unikatnu priču ili pjesmu. Posebna poslastica u pisanju su mi muško ženski odnosi, nemam baš sreće u ljubavi, rastavljena sam po drugi put, pa mi je ta tema zbog toga pogotovo interesantna.
Zapravo, volim pisati i o temama o kojima se malo priča, to su teme koje se dotiču psihičkih bolesti, incesta, nevjere, usamljenosti današnjeg doba i slično. „Lica i naličja ljubavi“, te „Moja mačka Bella…“ se bave tom tematikom, možete ih kupiti u knjižarama, posuditi u knjižnicama ili besplatno preuzeti na issuu.
FM: Što mislite, koliko je danas među mladim ljudima poezija popularna?
Moje mišljenje je da je u današnje vrijeme jako puno ljudi koji pišu poeziju i to u velikim količinama, te se tako ističe kvantiteta a ne ono što je bitno, a to je kvaliteta. Koliko ljudi čita poeziju ne znam, ali znam iz iskustva da na pjesničkim večerima uglavnom budu pjesnici i jako malo publike, tj. publika su uglavnom prisutni autori, osim ako ne gostuje netko od afirmiranih autora.
Za mene osobno, pošto me mnogi nazivaju pjesnikinjom, što jednim dijelom i jesam, pisati poeziju u današnje vrijeme znači nešto poput terapije, gdje na jednostavniji način možeš iznijeti svoje emocije i podijeliti ih s drugima. Za pisanje proze potrebno je puno više vremena i rada.
FM: Koje pisce ili pjesnike volite čitati?
U današnjoj masi novopečenih i raznovrsnih pisaca, između svega što se nudi na tržištu a svi dobro znamo da najbolje idu bestseleri i ljubavni romani, teško se može pronaći istinski kvalitetnog pisca. Ne kažem da ih nema, ima ih nekoliko koje cijenim i volim pročitati ali ovom prilikom ipak ne bi nikoga posebno izdvajala. Još uvijek su mi najdraži oni stari svjetski poput Bukovskog, Carvera, od hrvatskih Krleža, Ujević te slovenskih Cankar, Bevk i drugi.
FM: Bavite se i fotografijom?
E da! Bavim se pomalo i fotografijom, ma da to baš ne ističem, jer trebam još puno naučiti. Uglavnom me inspiriraju priroda, sitni i neobični ulični detalji i grafiti. Do sada sam izložila jednu fotografiju na 10. Interkulturalnoj art promotivnoj izložbi likovne udruge 2016.godine Art-Forum-zadar, u odjelu Muzeja grada Zadra, te u Mini izložbi 2017. godine na portalu za književnost i kulturu Metafora.hr
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
