Stepinčev savez Pape i hrvatskog katoličkog naroda neće se moći potvrditi poslušnošću papi Franji, što je vrlo opasno na samome rubu hereze” (Marko Ljubić)
Piše: Marko Ljubić
Zanimljive su reakcije nakon šokantnog čavrljanja pape Franje sa novinarom Silvijem Tomaševićom. Index ističe mržnju kao pretežito obilježje “katoličkih reakcija”, ne uviđajući logičku stupicu u koju upadaju, zaslijepljeni nastojanjem pojačati javnu antikršćansku sliku o katolicima, koju godinama kreiraju.
Tu histeričnu euforiju, za koju im je novi povod za obračun s Crkvom ponudio na pladnju papa Franjo svojim riječima, savršeno pokazuje izbor pojma “mržnja” umjesto posve primjerenih izraza kao što su iznenađenje, negodovanje, ljutnja i bijes najvećega broja istinski zgranutih hrvatskih katolika, jer mržnja je sotonski i antikršćanski poriv, a svi ostali pojmovi su izraz posve normalnog emotivnog stanja duha, ali i stanja kritičkoga uma, uma koji Index i slični uporno odriču kršćanima, iako im je duhovni temeljac postojanja.
Kampanja uvreda
Kompletnu kampanju, koju svi ti navodno liberalni, a u biti anarhističko- destruktivni krugovi vode protiv vjerskog u čovjeku te protiv Katoličke Crkve temelje na navodnoj neracionalnoj i neslobodnoj poslušnosti katolika, a čim ih katolici suoče s posve drugačijom reakcijom i razložnom kritikom postupaka najviših crkvenih autoriteta, onda, umjesto da se pokriju ušima, upravo tu činjenicu, koja temeljito osporava strategiju njihovih kampanja, koriste za poticanje novih, još ružnijih uvreda i teorija.
S druge strane jedan dio laika bliskih crkvenoj hijerarhiji, izgovaraju neslaganje uz prethodno vrlo agresivno i upadljivo isticanje odanosti te ljubavi prema Papi. To me podsjeća na ponašanje javnih osoba za vrijeme komunizma, kada su ljudi, da bi izgovorili i najblažu dvojbu o teškoj i svima vidljivoj pogrešci ili šteti, koju je učinio neki drug, morali unaprijed iskazivati najfantastičnijim iskazima odanosti svoju privrženost “tekovinama revolucije”pa na kraju promucali osvrćući se, da možda sve nije savršeno.
Biskupi u Hrvatskoj i svećenstvo, ako ne uzimamo u obzir patera Iku Mandurića, koji u svakoj mutnoj vodi požuri upecati kakvu ribu, pa se na njega i njegove sklepane i nesuvisle litanije odavno nitko razuman ne osvrće, su se u svemu postavili jedino moguće i dostojanstveno.
Mirom. I škrtim govorom.
Svakako je znakovita poruka nadbiskupa Puljića, predsjednika HBK, koji je, nikako ne slučajno, rekao da je pismo katoličkih biskupa u Hrvatskoj Irineju prevedeno i poslano Papi. S tim su se stvari posve ogolile, a Crkva u Hrvatskoj rekla sve što je trebala u ovome trenutku.
I Papa je na čistini. Preuzeo je na sebe svu odgovornost, pitanje je sad, vjerovati mu ili ne, pri čemu razum nikako ne smije biti isključen.
Svojom izjavom o “velikom patrijarhu” Irineju kao “zagovorniku istine”, koji mu se ukazao kao rješenje nakon molitve, papa Franjo je eksplicitno rekao da ne poštuje svoja dva kardinala, nadbiskupe i biskupe u Hrvatskoj i BiH, te otvoreno, iako ne izravno, izrazio sumnju u postulaturu monsinjora Batelje te vatikanske Kongregacije za kauzu svetih, koju je predvodio kardinal Angelo Amato.
Ispit vremena
Jer da ih minimalno uvažava, te da minimalno drži do svojih prethodnika na Petrovoj stolici, ne bi se ponašao kako se ponaša prema cjelokupnom postupku kanonizacije bl Alojzija Stepinca. Ili, ima čvrste, neosporive dokaze da nisu radili dobro i u duhu Crkve i svetosti kao načela, pa svoj pontifikat zbog toga stavlja na kušnju i pred ispit vremena!? Iako ovo ispada samo odnos pape Franje prema hrvatskom katoličkom narodu i katoličkom svećenstvu u hrvatskom narodu, pri čemu će mnogi katolici u Hrvatskoj preispitati svoj nutaranji poziv i nacionalne prema univerzalnim katoličkim činjenicama i osjećajima, ovdje se prevenstveno ne radi o pitanju nacionalne empatije prema Stepincu.
To mnogi tako i pokušavaju predstaviti nastojeći postići povijesni razdor, koji komunistički režim nije uspio sa Stepincom. Ovdje se ne radi ni iz bliza samo o tome, čak i ako ima posve prirodnih i takvih reakcija katolika u Hrvatskoj, prvenstveno zbog toga što se ne može nitko potvrditi ni kao katolik, ni kao kršćanin, ni kao vjernik izvan realnog identitetskog obilježja koje nosi od rođenja i koje mu kao i duša pripada. Stepinac primjerice, svoju svetost i odanost Bogu nije mogao nigdje potvrditi, posvjedočiti, niti je smio u konačnici, nego među svojim hrvatskim narodom. Zato je nenačelna dvojba između nacionalnog i univerzalnog u ovom slučaju. Stoga se postupanje pape Franje ne smije niti može pravdati tim lažnim raskorakom.
Iako je potekao, formiran i svejdočio kao Hrvat, Stepinac je danas za Crkvu načelno pitanje univerzalne naravi, pa isključivo tako valja vrednovati postupanje pape Franje. Jer je svetost po definiciji univerzalne naravi.
Čudan rukopis
Mnogi poznavatelji postupaka pape Franje vide rukopis prilično tašte osobe, anarhističko-revolucionarni, čak i antieuropejski kompleks, opsjednutost svojom misijom i nekom vrstom povijesne super-reformacije do-njegove Crkve, pri čemu se ne usteže ni od zadiranja u same temelje Crkve.
Na tom putu njemu više od bilo čega drugoga posve očito stoji ostavština dvojice velikih papa, Sv Ivana Pavla II i Benedikta XVI, pa je njegov odnos prema Stepincu prvenstveno s tim motiviran, ali istodobno je odnos prema Stepincu posljedica takvoga odnosa pape Franje prema Crkvi uopće. Na žalost tako stvari po svim razumnim pokazateljima izgledaju. Čovjek u njegovim godinama, koji mora biti i pokazivati u svemu što čini golemu poniznost prema Crkvi i njezinoj povijesti, suočen s njezinom razornom krizom i praktičnim raspadom u Europi, ne može ne uviđati silan značaj još uvijek snažnih oaza vjere i katoličanstva. A on se upravo tako ponaša prema Hrvatskoj, ne samo ne uviđajući oslonac, nego i nastojeći ugasiti to istaknuto zelenilo iznad pustinjskoga sivila.
Negacija prethodnika
Njegov odnos prema hrvatskim katolicima treba gledati kao negaciju trostrukog posjeta Sv Ivana Pavla II., i posjeta Benedikta XVI., iskazujući otvoreno nepoštovanje, pa i prijezir prema uvjerenjima papa prethodnika, ali i biskupima, koji su mu poslali pismo s potpuno dokazivim činjenicama o sotonskoj, a ne svetačkoj naravi Irineja, i o stogodišnjem njegovanju kulta mržnje, a ne o ekumenskoj ljubavi.
Tipovati, kako sam Papa kaže nakon molitve, znači pozivajući se izravno na Božiju milost i usmjerenje, na dojučerašnjeg apsolutnog razbojnika, nije nekršćanski, jer kršćanska povijest je prepuna svjedočanstava čudesnih preokreta ljudi i njihovoga djelovanja, ali to uvjerenje priziva neopozivu vjeru u čudo koje je u tijeku, koje je osobito predočeno i navješteno samome Papi, za koje on praktično jamči i koje bi se moralo pokazati vjernoj Crkvi.
A kako?
Hoćemo li dočekati prije nego nestane hrvatskoga naroda i njegovih svjedočanstava, da srpski pravoslavni patrijarh, u ovome slučaju vrlo konkretno naznačen Irinej kao plod molitve papa Franje, opozove Valerijanov memorandum, koji je obznanio povjesničar Stjepan Lozo i javno se pokaje i zatraži oprost za grozne laži, koje su uz ostalo, potakle pokolj desetina tisuća hrvatskih katolika?
Sumnjam, ali ne isključujem, jer je Bogu sve moguće.
No nastavimo pitati i razmišljati, Bog nam je zato darovao razum.
Stepinčeva ostavština
U ovom slučaju uistinu je nevažno proglašenje Stepinca svetim, radi se o puno, puno opasnijem problemu i napasti, koji može na iznimno ciničan način udariti u same temelje Stepinčeve ostavštine u općoj Crkvi, i strahovito nauditi upravo savezu zbog kojega je on mučen i umro. Savezu pape i hrvatskog katoličkog naroda. Iako nekolicina katoličkih intelektualaca i novinara gotovo vapijući pozivaju hrvatski narod da se ne odriče pape zbog ovoga, valja ovdje jasno reći da upravo čovjek na mjestu pape, papa Franjo, očito ruši taj savez, ili ga strahovito riskira, izazivajući katolike u Hrvatskoj da nezadovoljstvo ovakvim postupkom, kanaliziraju i institucionaliziraju u negaciju pape.
To je opasnost, pogotovo ako se papa Franjo poistovjeti univerzalno i isključivo s papinstvom,pa se zbog eventualno lošega drveta posječe prekrasna šuma. Zato je golem izazov pred katoličkim svećenstvom i biskupima u Hrvatskoj, ali i pred cijelim hrvatskim narodom. I, vrlo je vjerojatno, riječi i postupci pape Franje ukazuju na to da će se tek pred hrvatskim katoličkim narodom naći sudbonosna iskušenja s njegovim potpisom.
Iskušenje katolicima
U ovakvim okolnostima, kad papa Franjo drži ovlasti crkvene hijerarhije u kojoj vlada nužna odanost svećenika toj hijerarhiji, vrlo su moguća dramatična iskušenja pred svećenicima i biskupima, koji će morati zauzeti stav, razapeti s jedne strane, između odanosti papi Franji, s čim je izravno vezan njihov hijerarhijski status u crkvi i s druge strane, svjedočenja istine.
U takvim okolnostima, nastavi li se ovakvo djelovanje pape Franje, a isuviše je konzistentno od prvoga dana njegovoga pontifikata da bi bilo razumno očekivati nešto drugo, Stepinčev savez pape i hrvatskog katoličkog naroda neće se moći potvrditi poslušnošću papi Franji, što je vrlo opasno na samome rubu hereze.
Čije?
Nema većega iskušenja hrvatskim katolicima od toga da im Rimski biskup svjesno nameće laži SPC-a kao istinu i očekuje poslušnost od njih.
A rukavica je bačena.
Ključno iskušenje se krije u tome da Papa umjesto dokazane istine svoje crkvene subraće prihvaća i javno ističe narativ dokazanog lažca i pronositelja mržnje, kao crkvenu uzoritost. A to je golemi problem današnje Crkve bez obzira na to što jedan dio utopista pokušava promucati da možda papa Franjo ne zna ništa o SPC-u i Irineju, pa zaveden idejom romantičarskoga ekumenizma griješi. Kako onda smije javno svjedočiti, ako je tako, a nije, niti može biti po svemu razumu dostupnom? Ovo što papa Franjo radi nije ni neznanje, nije ni brzopletost, nije ni romatičarski ekumenizam.
Nikako se drugačije ne može nazvati savez sa zlom, nego teškim grijehom i teškim posrnućem.
Zato sam uvjeren da će tek biskupi u hrvatskom narodu i hrvatski katolici biti na iskušenjima s ovim Papom. I to strašnim i sudbonosnim, koje bez Duha Svetoga neće moći riješiti. S obzirom da je po svemu papa Franjo fokusiran do krajnje nerazboritosti ispod poziva na ekumenizam ostvariti fizički odnos s Irinejom i SPC-om, pokušavajući pod tim narativom svim sredstvima izgraditi jedino sebi nekakav povijesni spomenik ne ustručavajući se posljedica i zaloga, a tu je Stepinac i Crkva u Hrvatskoj, kao i hrvatski narod apsolutno sredstvo uspostavljanja Papine fikcije i materijal u tom spomeniku taštine, SPC kao do sada uvijek krajnje pragmatična, povijesno beskrupulozna velikosrpska sekta ispod krinke kršćanstva neće propustiti šansu zakucati čavao u srce Hrvatske sa svim njezinim svetinjama, uključivo i Crkvom.
SPC je proizveo mit o Jasenovcu i srpskim stradanjima i dao mu međunarodni zamah Valerijanovim memorandumom o potpuno izmišljenom pokolju Srba u NDH, Stjepan Lozo je objavio dokaze, koji postoje i u Vatikanu, jer su te laži 1941. godine upućene i Vatikanu. SPC neće propustiti priliku iskoristiti Papine ciljeve i metode, da tu mitologiju upravo Papa cementira pred cijelim, njihovim virusom laži odavno teško zatrovanim svijetom.
Posjet Jasenovcu?
Zato se nitko ne treba iznenaditi ako se brzo javno objavi posjet pape Franje Hrvatskoj na putu za Srbiju, njegov posjet Jasenovcu, jer je odavno poklon pape srpskoj laži u Jasenovcu uvjet za poziv SPC-a i papinom posjetu Beogradu. U ovome slučaju valja se prisjetiti prispodobe o sotoninim pokušajima iskušavanja Isusa u pustinji, a naročito one o pozivu na poklonstvo. Jer, sotona je otac laži.
Ovaj Papa je po svemu što vidimo spreman to uraditi, a biskupi u Hrvatskoj nemaju mogućnost to spriječiti, pogotovo jer Papa ima savršenu vlast i vladajuću političku paradigmu u Hrvatskoj za ostvarivanje takvog plana i upućivanje takvoga poziva. A prije njega, ima i SPC u istoj toj paradigmi i vlasti pripremljeno snažno uporište.
Ako je netko sumnjao otkud hrabrost dijacezenskom upravitelju koruške biskupije zabraniti misu, ako nije dovoljno upozorenje bilo ranije ponašanje nekih biskupa u Njemačkoj, koji su zabraniivali Mise zadušnice hrvatskim katolicima, ako nije znakovit susret ministrice Burić Pejčinović s Papom i njegovim državnim tajnikom dva dana uoči zabrane mise na Bleiburgu, ranije posjet i riječi pape Franje Sarajevu, posjeti bivšega predsjednika Srbije Nikolića i Milorada Dodika Papi, sve Papine političke poruke o EU, migracijama, nacionalizmu i suverenitetu, onda ne znam što je znakovito. Znakovita bi svakome tko racionalno prati zbivanja oko pape Franje trebala biti globalna kampanja o njegovoj skromnosti, gdje dominira slika patuljastoga auta u nepreglednoj koloni superluksuznih limuzina prilikom posjete Obami, filmovi i industrija knjiga o njemu, legende o njegovom izboru prenoćišta u Vatikanu s naglaskom na negaciju dotadašnje prakse, što svakome zdrava razuma ukazuje na slike materijalne skromnosti toliko upadljive da se silovito primjećuju i nužno ukazuju na namjernu poruku o neslućenoj i do tada neusporedivoj ljudskoj veličini toga čovjeka.
Veličanje ekumenskih uspjeha
E, sad, što je tu istinska skromnost, patuljasti auto, ili stvarna samozatajnost, koju razara mitska priča i slika o patuljastom autu, svjesno potaknuta baš uočavanjem toga auta u nepreglednoj koloni posve istih limuzina? Također, nesrazmjerno se i bez racionalnih pitanja veličaju ekumenski uspjesi pape Franje, koji se uspio sastati s ruskim patrijarhom Kirilom, s čitavim nizom pravoslavnih patrijarha, obilazi islamske zemlje i susreće se s islamskim vjerskim vođama i teolozima, potpisuje sporazume i saveze, a sve to u nekoliko godina pontifikata i bez ozbiljnijega propitkivanja, kako to da cijeli niz uistinu velikih svećenika na Petrovoj stolici nije uspjevao ni približno nešto slično napraviti te zašto je to tako?
Gdje je u svemu tome pitanje – kakvi plodovi ostaju nakon svega?
Ili su sve pape prije pape Franje bili nesposobni, ekumenski nevaljalci, rigidni i isključivi katolici prema matrici recimo Indexa i antifa u Hrvatskoj i diljem svijeta, koji upravo ovoga Papu koriste za obračun s “nevaljalim” katolicima veličajući samo njega, ili su možda ti ljudi sa svojim timovima najboljih teologa, s kardinalima i učenjacima, prije svega vodili računa o tome da svojim djelovanjem naprave vrijedan i realan iskorak, na temeljima načela i istine, izbjegavajući javnu političku paradu beskorisnosti i suspektnosti?
Nekako mi se čini da je ovo drugo puno, puno vjerojatnije.
Zatvaranje očiju
Bit je stvari da nije kršćanski zatvarati oči pred činjenicama, jer je to upravo izvorište ponajtežih grijeha i stranputica, a upravo sve što znamo počiva na načelu da je nemoguće u savezu sa zlom postići bilo što dobro. Zato je u ovom očitom lutanju pape Franje, formalno proglašenje Stepinca svetim uvjerljivo najmanji problem, čak i posve nebitno, jer niti će Stepinac ikada biti manje istinski svet zbog papina potpisa, niti će hrvatski katolički narod, ali i svi katolici u svijetu imati manje utočišta u njemu. Ovdje se ne radi o kušnji hrvatskog katoličkog naroda iako se lomi preko njega, radi se o golemoj kušnji samoj Katoličkoj crkvi, koja je suočena s dubokom relativizacijom temeljnih načela na kojima počiva.
Za Fenix-magazin/Marko Ljubić
NAPOMENA: Stavovi izneseni u pismima čitatelja, kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Fenixa
