Nedavno je Fenix-magazin objavio vijest o dolasku sve većeg broja Hrvata iz domovine, što se primijeti najbolje početkom školske godine,te na nedjeljnim svetim misama. Pročitavši taj tekst javila nam se Ana K., ( podaci poznati redakciji) koja nam je poslala svoju priču.
Evo njene priče:
U Njemačku sam prije sedam mjeseci došla iz jednog sela u Imotskoj krajini. Po struci sam trgovac, a suprug je profesor filozofije i komparativne književnosti. Ja imam 38, on 40 godina i nikad nije radio u struci. Nije mogao pronaći taj posao pa je radio što mu se nudilo, od posla na građevini, pekara, konobara, pa sve do čistača ulica. Možete li zamisliti kako se osjeća jedan profesor koji čisti ulice? Ali, imamo dvoje djece, moja plaća u lokalnoj trgovini je jedva dosezala 3.500 kuna i morao je prihvaćati što mu se nudilo.
Kad smo shvatili da tako više ne možemo živjeti, počeli smo razmišljati o odlasku. Opcija je bio Zagreb ili Njemačka. Suprug je rekao: “Kad već odlazimo, otići ćemo u Njemačku”.
I tako smo sa dvoje djece došli u München. Odabrali smo taj grad je je relativno blizu Hrvatskoj, a i imali smo tu prijatelja koji je suprugu pronašao posao, a gdje drugdje nego na građevini.
Sad živimo u malom stanu s dvoje djece. Imamo jednu spavaću sobu, djeca spavaju u dnevnom boravku. Više si ne možemo priuštiti. Djeca su malo nezadovoljna jer su doma imali svatko svoju sobu. Živjeli smo u obiteljskoj kući, i imali riješeno stambeno pitanje. To je veliki plus, ali zidovi ne mogu prehraniti djecu.
Kad su djeca krenula u školu, zaposlila sam se u jednom domu za starije i nemoćne osobe. Radim puno radno vrijeme, imam 1.750 eura neto. Radim ono što u Hrvatskoj možda nikad ne bih. Znači, kupam, hranim, odijevam stare i nemoćne ljude. Možda će netko pomisliti kako to nije teško, ali vjerujte, jest. Ponekad je mučno. Neću ni pisati što je sve u opisu tog posla, možete samo zamisliti.
Iluzije o dobrom poslu i zaradi nestale su ubrzo nakon što smo došli. Sad nastojim što bolje naučiti njemački jezik, kako bih mogla raditi u trgovini. Suprug neće vjerojatno biti te sreće, jer ne vjerujem da će naučiti toliko dobro njemački jezik da bi radio u struci. Što će s njim biti, i kakav će posao u budućnosti raditi, samo Bog zna. On kaže, borit će se da to ne bude uvijek bauštela.
Eto, ponekad je bolje raditi bilo što u domovini, nego svašta u tuđini. Ja sam se u to sama uvjerila.
Ukoliko i vi imate priču ili želite ispričati svoje iskustvo, možete nam se javiti na mail redakcije: fenix@fenix-magazin.com
Vašu ćemo priču objaviti anonimno ili s imenom i prezimenom, ovisno o vašoj želji…
Fenix-magazin/MD
