Nakon Stuttgarta, Düsseldorfa, Kölna, … i u Frankfurtu se večeras, na Sv. misi za Domovinu, molilo za dušu generala Slobodana Praljka i Bogu upućivane molitve za nepravedno osuđene hrvatske uznike u haaškom zatvoru.
U prepunoj crkvi Sv. Ante, svetu misu je predvodio voditelj Hrvatske katoličke župe Frankfurt fra Željko Ćurković u koncelebraciji sa još trojicom subraće svećenika.
Fra Željko je u nadahnutoj propovijedi govorio o nepravdi i izdaji, o patnjama i trpljenju te o snazi molitve i vjeri u Boga.
Na kraju svete mise, a prije nego što je za kraj otpjevana hrvatska himna Lijepa naša, fra Željko je pozvao vjernike da poslušaju molitvu jednog hodočasnika – hrvatskog branitelja.
Molitva nosi naziv „Gospi za Domovinu“. Sigurni smo kako zavrijeđuje da je se pročita.
Marijo, Gospe naša!
Po čijim svetištima hodam, dan za danom.
Utječem se Tebi, čiju sam krunicu nosio oko vrata za vrijeme rata – od tada te po dobroti pamtim:
Opet sam ti se vratio,
Za moju Hrvatsku te molim ovaj put, k’o za vlastiti život nekad,
Za koju se borih četiri godine, od Sjevera do Juga, po kojoj i prijatelje ostavih
Što umriješe za nju…
Ali ne za ovakvu!
Pa me evo, 20 godina nakon rata, opet s naprtnjačom na leđima. Pješačim Tvojom i mojom Slavonijom, na putu prema Jugu, s prijateljima suborcima svojim.
Stari smo i nismo više za boja kao nekad.
Ali, za boj novi, neki drugi, naoružasmo se… – onim što nikad ostaviti nismo smjeli: pokorom, krunicom, molitvom…
Noge su mi žuljave, nakon prvih stotinu kilometara. I sutra me čeka isto, i moram dalje.
Tko će nego mi,
Marijo, koji znademo što znači mrijeti i gledati kako se život na oltar domovine polaže, tko nego suborci koje si Ti čuvala?
Sad kad su riječi postale nevrijedne, svjedočenja odbačena, i kad se posumnjalo u sve… – znamo da je opet naš red…
Obilazim tvoja svetišta, da nam isprosiš sve što je Hrvatska…
radost, ponos, dostojanstvo,
povjerenje, poštovanje,
oprost, pravdu, mir, napredak…
Sve!
Hrvatsku!
Hodam zemljom, korak po korak, kilometar po kilometar, krunica po krunica, sjećanje po sjećanje.
A odustati ne mogu, jer što ostaje?
Kad umor dođe i govor utihne, i san me zahvaća,
i kad postanem i sam k’o Hrvatska, umorna, pa kad kao i ona, izgleda da ću posustati, i ja k’o i ona idem dalje.
Jer kako da posustanem i odustanem, od najljepšeg sna,
a drugog ni nema.
Za narod moj te, Gospodine, po Marijinom zagovoru, molim: čuj me umorna koraka: da Hrvatska ne bude umorna, ni ranjena, ni žuljavih nogu,
Da ne bude u njoj onoga što tvoje nije…
Da bude ona zemlja pravde i mira, istine i ljubavi,
Pravedna kao što je bila vjekovima ljubljena,
Sveta koš što se za nju umiralo,
Za Hrvatsku… jer ne smije ona biti ništa drugo nego,
Lijepa k’o u snovima
Za Hrvatsku hodam,
Sve dok je ne bude
I molim…
Fenix-magazin/SIM
