Hercegovina bi uskoro trebala dobiti prvog blaženika s ovih prostora – Petra Barbarića, rođenog 1874. u Klobuku. On je umro na glasu svetosti kao sjemeništarac u Travniku 15. travnja 1897., dva dana nakon sto je položio isusovačke redovničke zavjete. Pokopan je na travničkom groblju “Bojna”, a nakon što je 1935. godine pokrenut postupak za njegovu beatifikaciju, tijelo mu je preneseno u sjemenišnu crkvu svetog Alojzija u zdanju Velike nadbiskupske gimnazije.
Lijes s posmrtnim ostacima Petra Barbarića nestao je 1952. godine kada je i zabranjeno hodočastiti na njegov grob, ali je pronađen 17. srpnja 1998. godine zazidan u podrumu crkve sv. Alojzija.
Papa Franjo je 18. ožujka 2015. primiviši u audijenciju kardinala Angela Amata, prefekta Kongregacije za proglašenje svetaca, ovlastio Kongregaciju da objavi dekret o junačkim krepostima Sluge Božjega Petra Barbarića.
Donosimo vam priču o prenosu tijela Petra Barbarića u sjemenišnu crkcu sv. Alojzija a koju je napisao Ante Puntigam D.I. , te donosimo još neobjavljene fotografije koje nam je ustupio naš čitatelj Ilija.
“Za prenos bi određen dvadeseti dan mjeseca svibnja 1935. Oko 8 sati izjutra našlo se po dogovoru na grobu propisano povjerenstvo, od strane kotora, općine i redarstva, a od strane Družbe Isusove i Nadbiskupskog sjemeništa provincijal o. Anđelko Jurić, rektor o. Stjepan Peško, ekonom o. Ivan Demšar, te o. Jakov Krajinović i drugi Oci i profesori. Iz Sarajeva su stigli rektor Nadb. Bogoslovnog Sjemeništa o. Josip Jurić i pisac ovih redaka kao priređivač drugog hrvatskog izdanja žića Petra Barbarića. Htjelo se, da se prenos tijela izvrši posve tiho, no u gradu se ipak saznalo za stvar. Dan prije, prigodom pogreba uzornog seminarca Vlade Pandžića, na jagmu su đaci i građani uzimali cvijeće i zelen (osim ljiljana) s Petrova groba, da ponesu kući za spomen.
Za kopanje odabrani su ponajbolji sjemenišni momci. Među njima bio je i jedan stari sluga, koji je nazad 38. godina kopao Barbarićev grob. Došao je, premda nije bio određen, i drugi jedan stari sluga (zovu ga Brko), koji je izjavio, da su već tada ljudi govorili, da će Petar biti svetac. Ujutro 20. svibnja kopače se bogoljubno pričestiše, a prije nego će započeti kopanje, pomoliše se i oni i ostali nazočni. Pošto je ustanovljeno po prisutnima i po natpisu na križu, da je to grob Petra Barbarića, dadoše se na posao.
Najprije odmakoše nisku betonsku ogradu, a onda uzeše kopati, na široko, da se mogne izvaditi lijes, ako ga bude štogod. Kotarski je liječnik uvjeravao, da nema nade da bi se išta našlo nakon 38 godina, pa još u zemlji gdje već nakon desetak godina lijes i tijelo posve istrunu; jedino će se naći, reče, nekoliko ostataka jakih kostiju; zato je savjetovao, neka se napravi malena žara (urna).
Provincijal Jurić nije poslušao, nego je dao načiniti lijes od cinka dugačak 180 centimetara, a k tomu još i nešto veći lijes od suhe jelovine, na njemu 
ljiljan od svijetle kovine; u taj drveni lijes stavit će se onaj prvi. Prečasni župnik i dekan travanjski g. Franjo Vrebac dao je mrtvačka kola, da se tijelo preveze u Sjemenište; ali kako ćemo vidjeti, došlo je drukčije. Duboko se kopalo, a kad se ništa nije javljalo, rekoše kotarski liječnik i dezinfektor (razkužnik) da se neće naći ništa. Nakon duga kopanja pojavio se lijes! Kotarski liječnik upozori: “Nemojte dirati, to je gnjilo; sasut će se.” Nisu ga poslušali, nego digoše poklopac; bio je sačuvan, no od pritiska zemlje rastavile se one kratke daske kod glave, a dugačka se desna daska raspukla. Videći kotarski liječnik, da je lijes sačuvan, pomislio je u prvi mah, da je od hrastovine; ali pokazalo se, da je od obične – jelovine! Drvo ne samo što nije istrunulo, nego je ostalo tako jako, da se lijes bez smetnje mogao konopima izvući iz dubine i poslije na nosilima odnijeti u sjemenišnu crkvu udaljenu od groblja 8-10 minuta. Stvar je to čudnija, što su malo vremena poslije u blizini Petrova groba, iskopali neke mrtvace, koji su bili u zemlji 13, 16, najviše 23 godine, i eto: u grobu od 13 godina našao se samo komadić svile, nešto kose, a od lijesa – daščica; u drugim grobovima ostao je samo trag gdje je ležao lijes. Nije se dakle nimalo čuditi, što se nisu ispunila predviđanja uglednog liječnika, koji je dobro poznavao ono zemljište. Ne ćemo odmah govoriti o čudu, no ipak teško se je oteti misli, da je Gospodin Bog htio odlikovati svog vjernog slugu sačuvavši mu lijes tako neobično. U to nas utvrđuje i sve ono, što se našlo u lijesu.
Redovničko ruho od čvrsta sukna skrojeno našlo se posve očuvano, isto i vunene čarape na nogama, a i plava kosa i kapica na glavi. Tijelo je nađeno u položaju u kojem je bilo položeno u lijes. Kostur je prilično dobro sačuvan, samo je popustila veza između donje čeljusti, no ta se sa zubima našla u lijesu sačuvana. U rukama se nalazila dugačka Isusovačka krunica s jednostavnim drvenim raspelcem. Zbornička s medalja nije našla. Članci prstiju drže se skupa tako čvrsto, da se nije raskinuo ni pomaknuo nijedan prst, kad su izmatali krunicu. Mjestimice je koža sačuvana, a mjestimice pougljenjena. Meso se nije sačuvalo. Neki misle, da ga je izjela akacija, koja je rasla kraj groba do nogu i doista pustila žilice između dasaka lijesa kod glave i isisala meso počevši od glave preko tijela do nogu; kazalo se u toj pretpostavci: Petar je prolistao i procvjetao u akaciji! – Tijelo je u lijesu počivalo na strugotinama, koje su također potpuno sačuvane; imaju svijetlu boju, tek su pocrnjele tamo, gdje je ležalo tijelo. Sačuvali su se i ostatci tanane, bijele koprene. Od rokete ostao je samo trag na haljini. Na lijesu našli su se ostaci cvjetnog vijenca i tanki papirnati križići; ti su križići oštećeni, kad se strugala zemlja s lijesa, koji je bio bijelo obojen.
Na glas, da će se dignuti iz groba i prenijeti tijelo mladića koji je nazad mnogo godina umro na glasu svetosti, već se oko 8 sati skupilo nešto naroda; a 
kako je posao kopanja napredovao, tako ga je prilazilo sve više, pa je nalegao na ogradu sjemenišnog groblja kao debeo vijenac. Nije ga dovela tek puka radoznalost. To se vidjelo, kad su lijes s tijelom položili pod veliko raspelo sjemenišnog groblja. Moralo se narod pustiti unutra. Provalila je na javu vjera tog dobrog puka: svak je htio da se dotakne lijesa ili tijela, pa su metali na njih krunice, sličice, rupčiće…
Pokazalo se da je novi lijes od 180 centimetara prekratak za dužinu tijela, pa se odlučilo prenesti tijelo u starom lijesu, koji je kako rekosmo, bio čvrst i dovoljno siguran. Pomno dakle lijes zatvoriše, zamotaše u bijele plahte i sluge ga ponesu. Domala se stadoše otimati građani, da ga ponesu barem komad puta. Tako se izmjenjivahu cijelim putem, do sjemenišne crkve. Za lijesom su išli provincijal Jurić, duhovnik Cezner, drugi svećenici i duga povorka naroda, kojeg je sveđer pridolazilo, jer se u tili čas gradom pročulo, da se tijelo “mladog sveca” našlo čitavo.
Nešto prije podneva stiže povorka pred crkvu, ali jer je već bilo kasno, nije se narodu dalo unići, nego mu se reklo, da slobodno dođe popodne u tri sata, kad će se tijelo svećano sahraniti. Međutim je lijes s tijelom unesen u crkvu, gdje su seminarci dočekali časne ostatke. Ovi budu položeni na odar ispred pričesne ograde.
U 2 sata popodne u prisutnosti povjerenstva učinjen je zapisnik i tijelo premješteno iz staroga lijesa u novi (kosti na koljenima rastaviše). Prije toga uzeo je rektor Peško kao moći krunicu, kapicu, križić, nešto kose i komad haljine, da se to napose čuva. Tom je prilikom položeno na tijelo preko 1000 krunica, mnogo sličica i velik komad svile; sitni komadići te svile umeću se na slike Petra Barbarića, za koje se narod jagmi. Već ih je otišlo mnogo hiljada na sve strane svijeta.
U 3 sata nagrnulo veliko mnoštvo naroda u sjemenišnu crkvu, koja se tako napunila, da ne bi, štono riječ, igla pala na tle. Pred pričesnom ogradom, u cvijeću i zelenilu, ležao je na odru lijes s Petrovim tijelom. S desna i lijeva po tri sviječnjaka, iza njih po tri seminarca Marijina zbornika, kao počasna straža. Besjedu je trebao da rekne župnik i dekan prečasni Franjo Vrebac, nešto mlađi drug Petra Barbarića, ali kako je nenadano obolio, održao je besjedu provincijalov tajnik o. Bruno Foretić, koji je i sam bio travnički đak i poznavao Barbarića. Govorio je tako živo i lijepo da je sve zanio. Pokazivao je na klupe, u kojima je nekoć gledao kako se moli poput sveca, na veliki oltar, gdje je stajao, kad je biskup Strossmayer blagoslivao zastavu kongregacije. Cijelo vrijeme, dok je besjedio, vladala je u crkvi sveta tišina, nitko da bi se makao; svak je ustavio dah osjećajući svečanost časa i veličinu događaja….
Ante Puntigam D.I., Petar Barbarić 1874-1897, Zagreb, Glasnik Srca Isusova, 1936.
