U organizaciji Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske u Zagrebu, petak, 21. studenoga u prepunoj dvorani DHK, znakovito, potpuno prešućen u hrvatskim medijima, održan je književno-znanstveni kolokvij povodom 110. obljetnice rođenja Bogdana Radice (Split, 1904.- New York, 1993.). Kako bi osvijetlili Radičin život, rad, djelo, političke, publicističke poglede i i vzionarske misli o slomu komunizma, titoističke diktature, stvaranju neovisne hrvatske države i njezinih EU integracija izlagli su na sljedeće teme ugledni hrvatski povjesničari, znanstvenici, književnici i publicisti. Dr.Ivo Banac (Životni put Bogdana Radice), dr. Petar Popović (Bogdan Radica i neistražen koncept kulture u međunarodnim odnosima), Stjepan Šulek ( Bogdan Radica i svjedoci nove Europe i Balkana tridesetih godina dvadesetog stoljeća), mr. Jure Vujić (Bogdan Radica i Guglielmo Ferrero Pitanje dekadencije Europe i pokušaji latinsko-slavenske sinteze), Jakša Kušan (Bogdan Radica i Nova Hrvatska), dr. Ivan Čizmić ( Bogdan Radica i američki Hrvati u Drugom svjetskom ratu), dr. Ljubomir Antić ( Iseljenik Bogdan Radica o hrvatskom iseljeništvu), dr. Marin Sopta (Moji razgovori s Bogdanom Radicom – Od političkog jugoslavena do hrvatskog nacionalista), mr. Božidar Petrač (Bogdan Radica – Miroslav Krleža).
Sažimajući navedena izlaganja i izvore izdvajamo sljedeće. Bio je Radica i ostao Splićanin iz Velog Varoša, Dalmatinac, Hrvat, Mediteranac, erudit, kozmopolit, hrvatski povjesničar, sveučilišni profesor u SAD, hrvatski pisac, prvo publicističko i novinarsko pero hrvatske emigracije. Već u mladosti on je zaokupljen mislima i djelima svojih sugrađana don Frane Bulića, Ante Trumbića, Kerubina Šegvića, ali i talijanskim utjecajima bardova klasičnog liberalizma Guglielma Ferrerara i Gaetana Salveminia. Preko Italije i talijanske kulture kao mlada novinarska nada Radica 20-ih i 30-ih 20. stoljeća dolazi u Francusku gdje se susreće s francuskim piscima kao što su André Gide, Julien Benda, Paul Valéry, François Mauriac, te filozof Jacquesom Maritainom. O položaju suvremene Europe razgovarat će i s mnogim drugim vodećim europskim intelektualnim, književnim veličinama toga vremena: Thomasom Mannom, Filippom T. Marinettijem, Nikolajem Berdjajevom, Maksimom Gorkim, Miguelom de Unamunom, José Ortega y Gassetijem i drugima. Te razgovore periodično je objavljivao uglavnom u zagrebačkim glasilima Obzor i Nova Evropa, a kasnije ih izdao u najpoznatijoj svojoj knjizi „Agonija Europe“ koja odaje antropološki pesimizam europske intelektualne elite između dva svjetska rata kao i njihovu zabrinutost za sudbinu Europe 30-ih godina kada se naslućivala nova svjetska konflagracija „veliliki požar“ diktatura fašizma, nacizma i komunizma.
Kao student i novinar živio je Radica u Ljubljani, Firenzi, Carigradu, Parizu, Ateni, kao jugoslavenski diplomat u New Yorku. Nakon sporazuma Cvetković-Maček 1939. bio je u uredu za vanjski tisak u Beogradu, već 1940. je u Washingtonu, a 1941. propašću Jugoslavije radi u tiskovnom uredu u New Yorku. Kasnije s Louisom Adamičem intenzivno radi kod saveznika, Amerikanaca na kampanji protiv jugoslavenske vlade u Londonu, a za priznanje Tita i njegovog pokreta. Radica 1944. odlazi u London gdje ga je Ivan Šubašić pridobio na stranu stvaranja nove jugoslavenske vlade. Kratko je 1945. boravio u Ministarstvu informacija u Beogradu i nije mu trebalo previše da shvati svu pogubnost titoizma i njegove komunističke diktature . Tako je nastao i njegov obrat, ovjekovječen u knjizi „Hrvatska 1945.“ u kojoj je prokazao zloslutnu atmosferu u Splitu, Zagrebu i Hrvatskoj za nastanka komunističke Jugoslavije pod srpskom dominacijom.
“Doputovavši u Split dobio je hladni tuš od rodbine i prijatelja te sugrađana koji su se čudili, što se on, koji je mogao ostati u Americi, vratio u Titov pakao (“Ma ča ste Vi onaj Bojdan iz Amerike, pa ste ovamo došli”). Strah je bio zahvatio ljude kao da stoje pred Sudnjim danom, pa je svaki pojedinac s neizvjesnošću očekivao svoju sudbinu. Svake noći su nestajali najugledniji građani, a drugi su se skrivali i šaptali iza spuštenih zastora. Govorilo se da je Dalmacija uz Tita, a u Splitu je Radica osjetio da to nije točno: predtalijansko-četničkom strahovladom mladost je pobjegla u planine, priključila se partizanima, i vratila se kao pobjednik, ali stariji svijet nije htio te nove Jugoslavije, koju je smatrao gorom od one kraljevske. Iz Splita je obilazio tužnu okolicu, popaljena sela, pa je tako došao i u selo Gata, u Srednjim Poljicama, gdje su četnici (1942.), uz pomoćTalijana, poklali sve muško stanovništvo. Posvuda je sretao odrpanu, gladnu djecu i žene u crnini. Jedno razočaranje je slijedilo za drugim, ali ipak najgore je doživio u Zagrebu. Tamo je vlast bila prepuštena Srbima iz Like ili s Korduna. Sve ono što je nešto značilo u kulturnom ili političkom životu Hrvata, bježalo je prema austrijskoj granici ili je bilo ugušeno kao “reakcija”. „
Kad se oko Božića 1945. Radica bježeći iz Jugoslavije dokopao Barija, u brzojvu supruzi Nini piše: “Zauvijek izišao iz Titova raja”. Po povratku u SAD, u New York, 1946. godine, napisao je za prestižni Reader’s Digest, članak -Tragična lekcija Jugoslavije svijetu- (Yugoslavia’s Tragic Lesson to the World). U kojem je svijetu razotkrio pravo stanje Titove komunističke Jugoslavije zaklinjući Amerikance da ne nasjedaju lažnim Titovim parolama. U Americi piše o Hrvatskoj i u ostalim američkim tiskovinama te osobno svjedoči u Kongresu u Washingtonu u korist Hrvatske. Predavao je Rdica 24 godine povijest na američkom Sveučilištu Fairleigh Dickinson.
Još 1948. u svom pismu Vladku Mačeku je proročanski napisao:
„Europa će poslije sloma komunizma ući u fazu sličnu onoj, u koju je ušla poslije Bečkog kongresa 1814., kad je na načelima legitimiteta do 1914. bio izgrađen jedan on najljepših vjekova, koje je Europa imala. Poslije sloma komunizma i na ruševinama fašizma, Europa će svakako ući u eru slobode, u kojoj treba pripremiti i organizirati i nezavisan položaj Hrvatske.“
Vjerujući vizionarski u stvarnje neovisne hrvatske države Radica je napisao i autobiografiju „Živjeti nedoživjeti“, no u ljeto 1990. doživo je konačan povratak u sanjanu domovinu, zavičaj, nakon prvih višestranačkih demokratskih izbora u Hrvaskoj i pada komunizma u Europi. Promijenivši naslov svoje autobiografije iz Živjeti nedoživjeti u Živjeti i doživjeti, te je priveo kraju riječima:
„Čovječanstvo se naglo približuje kraju drugog milenija. Iako nisam prorok, vjerujem, da stoljetno sazrijevanje Hrvatske u pravcu istinske i stvarne samostalnosti dolazi svojem zaključku. Jer, bez nezavisne Hrvatske, i čovječanstvo će se osjećati krnjim i neupotpunjenim. U tome uvjerenju doživljavam i konac svojeg života, ali u spokoju i mirne savjesti, da sam svoje najbolje godine i kao čovjek i kao intelektualac, posvetio Hrvatskoj, i da ma gdje umro, da ću umrijeti kao Hrvat.“
G. D.
Greta Drago
