Umjesto da posljednji put sjednu u školske klupe na satu Hrvatske nastave u Martinus-Schule u njemačkom Mainzu, jedan dio učenika 10. razreda odlučio je provesti večer sa svojom učiteljicom Ivonom Dujmović uz večeru, smijeh, sjećanja i riječi zahvale.
Nije to bio običan rastanak, niti „bijeg sa sata“, već dirljiv oproštaj koji je označio kraj jednog važnog poglavlja u životima ovih mladih ljudi. No, završetak pohađanja Hrvatske nastave, za njih ne znači oproštaj od jezika, kulture i osjećaja pripadnosti, jer svi su oni, svaki tjedan kroz pet godina, s učiteljicom Ivonom gradili most prema domovini, a prije nje još pet godina s učiteljicom Jelkom Kraljec s kojom su i započeli svoje zanimljivo školsko putovanje.
Učiteljica Ivona Dujmović preuzela je nastavu 2020. godine, kada je njezina prethodnica, Jelka Kraljec, otišla u mirovinu nakon 37 godina predanog rada. Od tada pa sve do danas, hrvatska nastava u Mainzu živi dalje, ne samo kao školski predmet, već kao sigurno utočište gdje se njeguje jezik identitet i pripadnost.
Važno je naglasiti da hrvatska nastava nije zamjena za kontakte s djecom iz Hrvatske, već sustavan i stručno vođen pristup koji njeguje jezik podrijetla. Ovisno o dobi i stupnju znanja jezika, sadržaji su prilagođeni svakom djetetu, a ocjena iz hrvatskog jezika unosi se i u njihovu njemačku svjedodžbu, kao priznanje da je dvojezičnost bogatstvo, a ne teret. Hrvatsku nastavu mogu pohađati učenici od 1. do 10. razreda. No, primjećuje se da dio učenika nakon 8. razreda prestaje s pohađanjem nastave na hrvatskom jeziku. To je šteta jer Hrvatska nastava nije samo prilika za usavršavanje jezika, već i važan korak u očuvanju kulturnog identiteta, pripadnosti i povezanosti s hrvatskom zajednicom. Za sve koji se žele uključiti na Hrvatsku nastavu u Mainzu, prijavnice za nastavu jezika podrijetla obično se dijele u školama tijekom veljače i ožujka. Nakon predaje prijavnice u tajništvo škole, učenici koji se upišu, obvezni su pohađati nastavu tijekom cijele školske godine, rekla je učiteljica Ivona Dujmović.
– Bez materinskog jezika, bez jezika naših roditelja, djedova i baka, nema ni nas. Ako djeca ne mogu iz nekog razloga pohađati hrvatsku nastavu, neka barem jedan roditelj kod kuće razgovara s djetetom na hrvatskom jeziku. Hrvatska nastava nije tečaj stranog jezika, ona počiva na temeljnim znanjima koja djeca nose iz kuće. U nižim razredima djeca uče kroz igru i vrlo rado dolaze na nastavu, a stariji učenici se zbliže i često se druže i izvan škole, što me posebno veseli.
I upravo je to suština: hrvatski jezik u tuđini nije samo alat za komunikaciju, već temelj identiteta. Bez njega, u opasnosti smo da izgubimo i ono najvažnije osjećaj tko smo i odakle dolazimo.
Hrvatska nastava je poput putovanja prema sebi
Veliku ulogu u tome igraju roditelji. Oni su ti koji, unatoč brojnim obvezama u inozemstvu, prepoznaju važnost da njihovo dijete ne zaboravi jezik svoga podrijetla. Jer djeca koja znaju svoj materinski jezik lakše razvijaju samopouzdanje, nemaju opterećenja pri odlasku u domovinu, ne boje se što će im reći rođaci i kako će ih prihvatiti društvo u kraju u koji dolaze. Uz to, dvojezičnost im otvara mnoga vrata, a ponos na vlastito podrijetlo postaje njihov oslonac u svijetu.
I učenici su to prepoznali. U oproštajnoj poruci učiteljici u srijedu su poručili: „ Draga učiteljice, bio je petak, 17. siječnja 2020., kad ste preuzeli našu školsku grupu. Pet godina s vama proletjelo je u trenu. Iako smo ponekad bili umorni od dugog dana, rado smo dolazili na hrvatsku nastavu, učili i družili se. Sada vas s povjerenjem predajemo novim generacijama koje će, kao i mi, uživati u svemu što ćete ih naučiti o našoj domovini. Hvala vam na svemu.“
U tim jednostavnim riječima sažeta je suština hrvatske nastave u tuđini: to nije samo školski program, već putovanje prema sebi. Poveznica s domovinom, prostor za stvaranje prijateljstava i čuvar onoga što nas čini Hrvatima i u Njemačkoj, i bilo gdje u svijetu.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
