Home > VIJESTI > POLITIKA > Zorica Gregurić: Moralna nakaznost kroz umjetničke slobode
Piše: Zorica Gregurić
Piše: Zorica Gregurić

Zorica Gregurić: Moralna nakaznost kroz umjetničke slobode

Piše: Zorica Gregurić
Piše: Zorica Gregurić

Tko s djecom spava ujutro se budi popišan, kaže stara narodna. Jednako je i s politikom  kulture. Tko koketira s ozbiljnim društveno političkim problemima pokušavajući banaliziranjem diskreditirati, ismijati i omalovažiti jednu društveno vulnerabilnu skupinu, mora računati na bumerang efekt. Kada se tome pridoda i pokušaj rušenja moralnih normi podvođenjem pod umjetničke slobode tzv. umjetnika i mecena (zapravo pljačkaša državnog proračuna) koji pokušavaju na najprimitivniji način, poslužiti na pladnju rušenje i prostituiranje etičkih kodeksa te civilizacijskih simbola kroz moralnu kaljužu i vlastitu moralnu nakaznost, nameće se pitanje u službi koga i čega zapravo djeluju?

Iako star narod, mlada smo i mala moderna država. No moderno društvo nije, ne smije biti, a  niti to smijemo dozvoliti, istoznačnica za izopačenost na što nas pokušavaju navesti kvazimoralisti propitivanjem osnovnih etičkih i moralnih normi odnosno usvojenih civilizacijskih vrednota. Umjesto borbe Dobra i Zla koja dominira od postanka svijeta, u Hrvatskoj se mladoj demokraciji kroz većinu društvenih aspekata uključujući i kulturu nastoji nametnuti nešto posve drugo  – borba za Zlo kao nova civilizacijska tekovina moralnih nakaza.

U hrvatskoj javnosti pojavili su se svojevrsni novi kompleksaši vođeni patološkom potrebom uništavanja civilizacijskih vrednota. Briga za dom i obitelj, sućut, pomoći drugome u nevolji i rješavanje problema, obrana etičkih i moralnih vrednota, poštovanje, iskustvo, stručnost, zaštita ekologije, zaštita temeljnih ljudskih prava na udaru su onih koji sve to žele rastočiti i uništiti. Kvaka je u tome da se upravo ono što je sveto isprostituira, a svaki pokušaj i obrana civilizacijskih vrednota jednog društva prikaže nazadnjaštvom te politički okarakterizira, stavljajući u kontekst izjednačavanja s totalitarnim, odnosno lijepeći etiketu koju se malo tko usudi skidati. Kako rekoh mala smo država, što nije uvijek nedostatak, a kako smo star narod poštujemo mudrost svojih starih. Stoga i male skupine prožete iskustvom naših starih te vjerom i predanjem Bogu posjeduju snagu, postojanost i hrabrost prema napuhanim i izopačenim ljudskim kreaturama koji udaraju na svaki simbol i svaku moralno-društvenu vrednotu.

Pod krinkom umjetničkih sloboda udarati i ismijavati dio zajednice odnosno društva kojima treba pomoći, koje treba zaštiti i odati poštovanje, dno je dna i moralna izopačenost te indikacija kako su društvene institucije ozbiljno zakazale u zaštiti osnovnih ljudskih prava zajamčenih i vrhovnim zakonom svake zemlje – Ustavom. Pogrešno je tumačiti neograničenost i nedodirljivost umjetničkih sloboda, a ukazivanje na nezakonitosti kao i neprihvatljivo ugrožavanje ljudskih prava nazivati cenzurom ili tako ograničavanjem umjetničkih sloboda.

Poput papagaja nasrću ti izopačenici na one koji s pravom podižu glas protiv tih moralnih nakaza koje sebe vole nazivati umjetničkim slobodarima. Pri tom vješto zaobilaze odgovoriti na načelna pitanja svodeći sve na osobnu razinu te na one koji ukazuju na povrede načela, ljudskih prava i sloboda nasrću na najprimitivniji način koristeći probrane riječi i naravno javni novac kako bi urušili sustav moralnih normi i etičkih kodeksa.

I tako dolazimo do srži cijelog problema zbog kojih ove moralne nakaze postoje i djeluju, a to u svakom slučaju nije umjetnost nego javni novac koji im omogućava lagodan život oslobođen odgovornosti prema zajednici koju iscrpljuju poput parazita.

Moderna hrvatska kultura na ozbiljnom je putu postati moralna kaljuža, no paradoks je kako oni koji najviše participiraju u hrvatskoj kulturi ne umjetnošću nego otimačinom javnog novca, uopće nisu Hrvati.(Očekujem od pametnih osoba kako ovu konstataciju neće shvatiti nacionalnom i etničkom diskriminacijom)  O tempora, o mores!  Čudnih li vremena, čudnih li običaja! No mi nećemo poput Cicerona oplakivati zlobu i pokvarenost kojoj je izloženo naše društvo i oni najranjiviji, nego to jednostavno nećemo dopustiti.

Kad moralne nakaze oblikuju društvene norme na način da su moralne vrednote i etički kodeksi izvrgnuti ruglu tada ne smijemo dopustiti da nas utišaju napadima i lažnim etiketiranjima kako se umjetničke slobode guše cenzurom i političkim pritiscima. Može li umjetnost biti iznad morala, možda i može, ali ne na javnim servisima, kao što se ne može financirati niti javnim novcem čija je svrha postizanje općeg dobra. Kultura odnosno umjetnost koja ne poštuje pravo osobe ili zajednice ne smije zagađivati javni prostor, naime djelo moralno lošeg sadržaja može imati neku umjetničku vrijednost, ali i dalje ostaje činjenica kako se narušene moralne zasade nikakvim umjetničkim slobodama ne mogu opravdati, a još manje nasilno nametati u javnom prostoru.

Miroslav Krleža napisao je između ostalog i kako „Umjetnošću čovjek mjeri vrijednost svojih nazora o svijetu i o zbivanju.“ Pametnom dovoljno, a onima koji oskudijevaju tom lijepom osobinom pripomenut ću kako u uređenom društvu postoje i zakoni, ali i institucije koje će zaštiti napadnute. Bogu hvala ima ih i Hrvatska.

Ovih dana uvučeni smo u svojevrsni skandal. Naime komedija koja se izruguje udovicama hrvatskih branitelja „Ministarstvo ljubavi“ nažalost financirana s 800.000 eura većinom iz  HAVC-a, prikazana je na javnom servisu čije postojanje i djelovanje je određeno zakonom te uz financiranje iz državnog proračuna, financiramo ga i direktnim RTV pretplatama. Gledala sam taj film, o umjetničkoj vrijednosti nemam potrebe govoriti budući su filmski kritičari već dosta toga rekli, ali citirat ću jednoga koji je u par riječi sve rekao: „… snimljena je komedija koja uopće nije smiješna“ Naime iz objašnjenja  scenarista i redatelja Pave Marinkovića što ga je potaklo na snimanje komedije koja se zapravo izruguje sa udovicama hrvatskih branitelja može se zaključiti kako je banalizirao ozbiljan problem u kojem je državna institucija diskriminirala jednu ranjivu skupinu hrvatskog društva. Tako komedija koja u suštini uopće nije  smiješna ostavlja ovih dana gorak okus onima koje se ismijava što je moralno, ali i pravno nedopustivo bilo gdje a kamoli na javnom servisu poput HRT čije je djelovanje uređeno zakonom, a koji je prikazivanje ovog uratka prekršilo.

I dok udovice poginulih hrvatskih branitelja od početka snimanja ove tragikomedije ponavljaju koliko ih to vrijeđa, tzv samozvanim faraonima umjetnosti daje se puni medijski prostor u kojem  bez imalo srama i dalje vrijeđaju žrtve, oglušujući se o njihove molbe ponavljajući kako ovaj sramotni uradak ne može nikoga vrijeđati.

Naravno sve one koji se usude reći da tomu nije tako etiketiraju koristeći poznate metode totalitarnih sustava te pokrećući svojevrsni linč koji smo već imali prilike vidjeti u slučaju razotkrivenog kriminala i korupcije u HAVC-u kada se, sada već smijenjeni ravnatelj HAVC-a u nedostatku argumenata, a koristeći monopol nastupanja u medijima obrušio na hrvatske branitelje i braniteljice diskreditirajući ih i napadajući na osobnoj razini. Matricu i metode djelovanja prepoznajemo i u nadolazećoj aferi vezanoj uz sramotnu komediju koja se izruguje udovicama poginulih hrvatskih branitelja te  izvrće ruglu Republiku Hrvatsku.

Epilog čekamo, no neka ovo bude svojevrsna pouka budućim projektantima uradaka koji vrijeđaju osjećaje i dostojanstvo drugih osoba, jer umjetnost nije iznad zakona, a moralnu nakaznost podvoditi pod umjetničke slobode nitko nema pravo!

Fenix-magazin/SIM/ Zorica Gregurić

NAPOMENA: Stavovi izneseni u tekstu odražavaju mišljenje autorice teksta, a ne nužno i stavove Fenix Magazina

 

Pogledajte drugo

Foto: Hina

Evo koje su tri inovacije unaprijedile ekonomiju jugoistočne Europe u 2017. godini

Ekonomija jugoistočne Europe u godini za nama imala je za zadaću ispratiti dosta trendova koji ...