Šok i nevjerica bile su prve emocije koje je čovjek mogao doživjeti nakon što su prve baklje uletjele na teren stadiona u Saint Étienneu. Teško je zdravim razumom objasniti zbog čega su anti-navijači odlučili prekinuti susret između Češke i Hrvatske.
Hrvatska je do te 85. minute imala sve u svojim nogama, igru, rezultat, valjalo je stvar rutinirano privesti kraju i cijela nacija slavila bi ulazak svojih nogometaša u osminufinala Eura 2016. Ponos jedne male nacije bio bi kao Mount Blanc!
Nitko više ne bi pričao o nezaposlenosti, optimizam bi porastao, a onaj tračak dobrog raspoloženja zahvatio bi sve slojeve društva pa bi i radnici s lakoćom obavljali i najteže poslove. No diverzanti su imali svoj pakleni plan, pakleni plan koji će cijelu naciju baciti u očaj, a Hrvatsku reprezentaciju možda izbaciti sa natjecanja.
Reprezentacija simbol zajedništva
Hrvatska nogometna reprezentacija od prvog je dana stvaranja bila simbol zajedništva i nacionalnog ponosa unutar koje su svoje mjesto našle sve navijačke grupe: BBB, Torcida, Armada, Kohorta. Hrvatska reprezentacija je sublimirala sve ono što je tijekom jugoslavenskog razdoblja bilo podijeljeno, a što se reflektiralo na nogometnim travnjacima u vidu otpora jugoslavenskom komunističkom režimu.
Što se to moralo dogoditi da navijači koji su sa stadiona odlazili na liniju fronta i branili Hrvatsku od srbočetničke agresije, odjednom promjene smjer svojega djelovanja i okrenu leđa omiljenoj reprezentaciji? Nije se dogodilo ništa! Hrvatski navijači se nisu promijenili, ali su se u međuvremnu organizirali oni koji su zagovarali teoriju „zajedničkog zločinačkog poduhvata“ i oni koji u hrvatskom ponosu vide fašizam.
Unutarnja agresija militantnih ljevičara
Hrvatsko društvo izloženo je unutarnjoj agresiji društvenih skupina koje se nisu pomirile sa idejom stvaranja hrvatske države. To su plaćeni provokatori kojima je jedina funkcija stvarati svakodnevno afere upozoravajući na rastući fašizam u Hrvatskoj, a stvarni cilj je razgrađivanje svih kohezivnih faktora u hrvatskome društvu. I zato jer je Hrvatska reprezentacija simbol nacionalnog identiteta, ponosa i uspjeha, njihov je cilj obezvrijediti taj simbol.
Taj projekt obezvrijeđivanja Hrvatske reprezentacije otvorio je Ivo Josipović kada je gostujući u SAD-u govorio o „maloj mafijici“ u HNS-u, nastavio ga je nekadašnji ministar obrazovanja Željko Jovanović kada je kazao za pokojnog predsjednika HNS-a Vlatka Markovića „ da si pljune u lice kada se pogleda u ogledalo“ nakon što su navijači ubacili baklje na teren i izazvali prekid utakmice Istra – Rijeka, a nastavio ga je Zoran Milanović koji je na opće zgražanje hrvatske javnosti kazao kako uopće ne prati hrvatski nogomet, jer to valjda ne odgovara njegovom istančanom ukusu.
Crvena nit determiniranog kaosa
Da u determiniranom kaosu za ostvarenje zacrtanih ciljeva nije problem naći „korisne budale“, od kojih svaka ima svoj razlog djelovanja: jedna Mamića, druga Šukera a treća cijeli HNS, svjedoči i slučaj „svastika“.
Slučaj svastika, osim što je imao nogometne posljedice budući je Hrvatska reprezentacija morala igrati bez gledatelja vrlo važnu utakmicu protiv Italije, imao je i svoj politički cilj – prikazivanja cijelog društva kao radikalno nacionalistički netolerantnog. A kao što vidimo u najnovije vrijeme ljevica u Hrvatskoj konstantno upozorava na rastući fašizam i ustaštvo, ali ne traži uhićenje crtača svastike – dapače krije ga! Pametnom dosta!
Dario Holenda/Fenix Magazin