Brojni Hrvati u Domovini i iseljeništvu s velikom pažnjom prate sva zbivanja vezano uz širenje epidemije koronavirusa. Svakodnevno se čitaju internetski portali, novine, prate televizijske i radijske emisije. Svaka nova vijest se upija i s ozbiljnošću se prate konferencije stožera civilne zaštite, instituta koji se bave praćenjem širenja epidemije koji dnevno objavljuju nove brojke zaraženih.
Situacija uvelike podsjeća na Domovinski rat, kada su se u skloništima čekale vijesti HRT-a ili tadašnja emisije „Slikom na sliku“, da bi se čule vijest o stanju na bojišnicama na velikom dijelu napadnute i tada okupirane Hrvatske. Sada je nešt drugačije jer je neprijatelj danas nevidljiv, ne može ga se vidjeti ni opipati, a locira ga se s velikom mukom. To ovu borbu čini jednako teškom i odgovornom. Ovaj neprijatelj mogao bi isto mnoge prikovati za krevet i mnoge obitelji zaviti u crno.
Nevidljivi neprijatelj
I onda su brojni branili Hrvatsku s velikim srcem i malo oružja, da bi na kraju izvojevali veliku pobjedu. I danas mnogi osjećaju da bi trebali nešto učinili, odmah, isti trenutak… Ali što? Tko je neprijatelj i što ja kao pojedinac mogu učiniti? U ovome ratu pobjeđuju strukture i disciplina. Strukture koje u Hrvatskoj funkcioniraju besprijekorno, od Vlade koja je na vrhu, Stožera civilne zaštite, Ministarstva zdravstva, Ministarstva unutarnjih poslova, brojnih koji su uključeni u sustav do dobrovoljaca koji su se stavili na raspolaganje u svim oblicima pomoći.
Postavlja se pitanje kako može pomoći netko u iseljeništvu? Pa najbolje može pomoći tako da se drži preporuka o tomu da ostane doma i da izravne socijalne kontakte svede na minimum. Stoga, budimo okruženi onim najbližima i ostanimo tako nekoliko tjedana. To nije kraj svijeta. Uz svoje bližnje, medije, internet,… ne bi trebalo biti teško. Danas se u svakom trenutku Whatsuppom može nazvati roditelje u Šestanovcu, baku u Širokom ili djeda u Bedekovčini. Imamo vremena, možemo s njima razgovarati skoro cijeli dan. Kako su u skloništima mogli izdržali oni 90-tih? Pa valjda možemo i mi uza svu pomoć tehnike i blagodati, izdržati nekoliko tjedana. Supermarketi u Njemačkoj su, npr. puni. Ako nečeg nema ujutro, popodne je na policama. Ono najnužnije pa i više od toga, nije teško kupiti.
Dalje, možemo pomoći ako nećemo širiti svakakve bedastoće koje dobivamo putem društvenih mreža, Whatsuppa, itd. u kojima se javljaju brojni spasitelji, sveznalci koji, kao, imaju rješenja za sve ili proriču smak svijeta. Treba pratiti relevantne medije, kako novinske, tako tv i internetske, informirati se na službenim stranicama vlada i uglednih instituta i institucija, hrvatskih veleposlanstava i generalnih konzulata koji daju informacije hrvatskim građanima po cijele dane.
Ne putovati bez razloga
I ne putovati bez razloga. A to je način kako pomoći sebi i drugima. Susprezanjem od putovanja ujedno smanjujete značajno mogućnost širenja korona virusa na sebe, svoje najmilije i druge, a to je u ovom trenutku najvažnije. Ne putovanjem, ako uistinu nije nužno, pomažete onom službeniku na granici, policajcu koji se neće bespotrebno smrzavati na graničnom prijelazu koji su ionako zakrčeni kamionima punim robe, među kojom je i ona medicinska.
Pomoći možete i tako da u ovom trenutku ne hrlite u Zagreb, koji je pogodio nesretni potres i koji se čisti, sanira i funkcionira. Vašim nedolaskom olakšali ste i onom inspektoru koji vam mora donijeti rješenje i uputiti vas u samoizolaciju. A olakšali ste i epidemiologu, kojemu se morate svakoga dana javljati i kojemu radite dodatan posao i oduzimate energiju koju bi mogao upotrijebiti za one kojima je stvarno potrebna njegova pomoć. Pomoći će te i policajcu u gradu i općini u kojima ste prijavljeni, koje, usput rečeno, više do daljnjega ne možete napuštati.
Stoga dobro razmislite prije nego negdje krenete. U iseljeništvu se već organiziraju brojne donacijske akcije, a i to je način kako možete pomoći. Kada se situacija s širenjem epidemije stabilizira, humanitarna pomoć biti će od velike važnosti. Ostajanjem u Njemačkoj za ovaj Uskrs, najviše će te ipak pomoći roditeljima u Šestanovcu, baki u Širokom ili djedu u Bedekovčini, jer ste sigurni da im vi niste ništa prenijeli.
Fenix-magazin/SIM/ Krešimir Stjepović
