Kako radnici znaju biti prevareni i u Njemačkoj pokazuje i pismo jednog čitatelja Fenix-magazina kojeg objavljujemo u cijelosti:
Prije nekoliko mjeseci javio sam se na jedan natječaj, odosno besplatni oglas za posao sa nekog nepoznatog posta, koji je bio objavljen na društvenim mrežama, za rad u Düsseldorfu. Pisalo je kako se nudi stalni radni odnos i puno radno vrijeme uz solidnu plaću. U mom slučaju navodila se plaća od 1.300 eura.
U ponudi je još pisalo da su putni troškovi i smještaj osigurani. Kontakt za posao je bio hrvatski broj mobitela. Nazvao sam, a čovjek koji je bio posrednik, ukratko mi je rekao što bi trebao raditi te dao adresu u Düsseldorfu na koju se trebam javiti.
Sutradan sam kupio kartu i autobusom otputovao u Düsseldorf. Javio sam se dobivenu adresu, gdje su mi uzeli putovnicu i dali neke papire da potpišem kazavši kako je to ugovor. Sve je bilo napisano na njemačkom, na kojem sam razumio samo brojku od 1.300 eura koja je trebala biti moja plaća.
Smjestili su me u stan sa dvojicom radnika iz Bosne i Hercegovine. Nije to ništa neobično jer puno naših ljudi koji dođu raditi u Njemačku tako stanuje. Radio sam u skladištu, pretovarao pakete i utovarao robu.
Nije bilo teško ali obzirom da se ponekad radilo i po dvanaest sati dnevno, uvečer sam se vraćao kući iscrpljen od manje-više fizičkog rada. Nakon dva tjedna sam dobio 400 eura, što je trebao biti neki predujam.
Nakon mjesec i pol dana sam pozvan na isplatu prve plaće, od koje mi je odbijeno onih 400 eura predujma te još 250 eura za smještaj. Pitao sam predradnika, koji je bio naš čovjek, zar nije u ponudi stajalo da oni plaćaju smještaj. Odgovorio mi je da se to odnosilo samo na smještaj za prve dane kad sam došao, ali ne i za stalni smještaj koji su mi oni našli. Napomenuo mi je kako u Njemačkoj svatko plaća smještaj te da tako ni ja nisam iznimka.
Na kraju se ispostavilo da je plaća iz oglasa od 1.300 eura zapravo bruto plaća od koje se odbijaju porez i doprinosi. Nažalost, kasnije sam otkrio da cijelo vrijeme rada nisam bio ni zdravstveno osiguran iti mi je išao radni staž. Da nije bilo onih nekoliko stotina eura koje sam donio iz Hrvatske, prva dva mjeseca ne bi spojio kraj s krajem.
Zato sam odlučio tražiti novi posao. Obzirom da sam u skladištu radio u prosjeku 10 sati dnevno, jedva sam uspijevao s nekim porazgovarati a kamoli tražiti posao. Srećom tek nakon pola godine tog iscrpljivanja našao sam posao vozača kamiona. Ni taj posao, kao ni život koji živim, nije onaj koji sam zamišljao kad sam se javio na besplatni oglas nepoznatog oglašivača s internetske stranice.
Ovo pišem kako bi upozorio sve one koji nasjedaju na kojekakve ponude poslova koji im se nude kroz besplatne oglase sa sumnjivih adresa, u kojima se ne navodi ni ime tvrtke niti ime odgovorne osobe. Vozači s kojima danas radim mi kažu da sam i dobro prošao jer da ima puno veći prevara posredstvom društvenih mreža te da ljudi ostanu zakinuti i za puno više od jedne ili dvije plaće.
Fenix-magazin/MD
