Kada je središnji večernji dnevnik na Silvestrovo prošle godine izvijestio kako su liječnici u kineskom Wuhanu otkrili “nultog pacijenta” inficiranog Covid-19 virusom, i prenijeli procjene epidemiologa kako se radi o virusu koji može postati globalna zdravstvena prijetnja, moram priznati kako nisam ozbiljno shvaćao sve te globalne novotarije.
Zanemarivši činjenicu kako živimo u globalnom selu, Kina i njezin Covid-19 djelovali su mi isuviše daleko da bi imali utjecaj na moj život pa sam tijekom silvestarske noći nazvao svoju obitelj i dogovorio posjetu sredinom ožujka.
U međuvremenu su prošla dva mjeseca i došao je dan putovanja u Hrvatsku. Koronavirus postao je udarna tema svjetskih medija, a Italija žarište zaraze na europskom kontinentu.
Gužve na granici
Supruga je spakirala stvari i darove za male nećake i krenuli smo na put potisnuvši događanja oko korone negdje na margine misli. Vozeći prema Zagrebu prolazile su mi kroz glavu slike izoliranog grada Wuhana okruženog vojnim snagama u kojemu ljudi u žutim protuvirusnim odijelima s maskama na licu dezinficiraju puste ulice, nadajući se kako se takav scenarij ne može dogoditi tu kod nas.
Budući da nismo ni supruga niti ja imali ikakve simptome, vjerovao sam kako ćemo sretno doputovati u Hrvatsku.
Kad smo stigli u blizinu Passaua na portalu Fenix-magazin.de sam pročitao kako su velike gužve na granici za ulazak u Hrvatsku te da ćemo morati potpisati rješenje o petnaestodnevnoj samoizolaciji. Kontaktirao sam kolegu novinara koji mi je potvrdio kako se na granici čeka preko deset sati. Bio sam spreman čekati tih deset sati samo da uđemo u Domovinu, ali rješenje o samoizolaciji u trajanju od petnaest dana djelovalo je razočaravajuće, budući da smo namjeravali ostati sedam dana u posjeti roditeljima.
Svjesni rizika daljeg putovanja i suočeni s izolacijom odlučili smo prekinuti put u Hrvatsku i vratiti se natrag u Darmstadt. Teško je izreći doživljeno razočarenje kada na pola puta doznaš da ne možeš ući u Domovinu, tim više što niti supruga a ni ja nemamo nikakvih simptoma, ali opet nam je bilo drago što hrvatske vlasti štite svoje građane na jedini učinkovit način- izolacijom.
Slike izoliranog i pustog Wuhana u kojem ljudi u žutim skafanderima s maskama na licu dezinficiraju puste javne površine pomalo postaju slike stvarnosti iz europskih metropola. Koronavirus je došao izdaleka i barem na kratko svima nam poremetio planove. Tko bi rekao da jedna žlica šišmiševe juhe, ili neke azijske zmije konzumirane u Kini može tako jako utjecati na naše živote?
Fenix-magazin/Dario Holenda
