„Bori se za domovinu, jer za nju su mnogi živote dali, ne samo 90-tih već i stoljećima prije“, poručio mi je moj veliki prijatelj nekoliko mjeseca prije svoje smrti. Sebi i njemu sam obećao kako se za Hrvatsku neću prestati boriti do kraja života. Jer, kako bih mogao prestati se boriti za svoju obitelj, koju neizmjerno volim jednako kao što se ne mogu prestati boriti za svoju domovinu, koja mi je više od života.
Ovdje u tuđini, ponekad s tugom u srcu slušam predivne hrvatske pjesme koje riječima opisuju svu ljepotu moje domovine. Tada mi oči napune suze radosnice ali i suze tuge jer se zapitam: što se to događa sa mojim narodom i domovinom? Što nam to rade oni koji Hrvatsku nikada nisu htjeli ni željeli? Jesmo li mi Hrvati postali preumorni od borbe za Hrvatsku, pa smo sada utihnuli? Jesu li nas veleizdajnici toliko iznevjerili da više ne znamo kome vjerovati te kojim putem krenuti?
Nakratko me zapljusnu ta pitanja, premda ne želim zamarati njima ni sebe ni svoj narod. Zato podignem glavu i idem dalje. Želim samo živjeti kao što želim da živi i moj narod te da zajedničkim snagama pokušamo napraviti da naša Hrvatska bude ona divna zemlja iz naših pjesama – onakva kakvu su je godinama sanjali naši djedovi i pradjedovi dajući život za nju. Ako se oni nisu bili umorili, ako su oni u nju vjerovali i davali za nju i zadnju kap krvi, zašto bi mi pokleknuli kad napokon danas imamo Hrvatsku? Mi koji smo se borili za nju ili smo je naslijedili od naših očeva dužni smo je čuvati i braniti od svih onih koji bi je zgazili, kao što gaze prava i dostojanstvo naših hrvatskih branitelja.
Više u tiskanom izdanju Fenixa
Za Fenix /Đuro Božanović
Autor je međunarodni tajnik HSP AS i živi u Münchenu
