Prema istraživanjima Eurofounda čak 7,5 milijuna mladih osoba u zemljama Europske unije se ne obrazuje. A to je puno. Gotovo pa zbroj svih stanovnika Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
I sad zamislimo li čitavu jednu generaciju, kako unatoč tome što je u najproduktivnijim godinama svog života, kada je najspremnija za primanje novih znanja, a zdravstveno stanje im je bolje nego što će ikada biti, surfa po Facebooku, bulji u mobitel, igra igrice, hvata Pokemone…, nije teško zaključiti da je riječ o jednoj posve izgubljenoj generaciji.
A ta izgubljena, ali generacija ” tehnološke budućnosti” nema pojma o svijetu, o ljudima koji su obilježili vrijeme u kojemu su živjeli.
Pa tako me zove jutros rodica ( ima dvadeset godina) i pita što radim.
“Evo čitam nešto o Leonardu Cohenu”, odgovorim.
“Tko ti je taj, aaaa, to je onaj što je danas cijeli dan na Facebooku”, kaže mi misleći na to što su danas njegove pjesme dijeljene na Facebooku po tko zna koliko puta. I da Cohen sinoć nije umro i jutros “osvanuo” na Facebooku, ova današnja generacija ne bi ni znala da je postojao, živio i što je radio. Ili bi znao tek jedan mali dio nje.
Istina, i sama sam neke pojedinosti o Cohenu tek doznala, jer su se svi raspisali o njegovu životu, ali znala sam tko je, odakle je i što pjeva, piše i tko mu je bio uzor.
Zapravo je tužna spoznaja da u vrijeme interneta, kad je postalo apsolutno sve dostupno samo jednim klikom i u jednoj sekundi, današnja generacija ne zna ništa o životu, o zbivanjima u svijetu, o onome što se događa ili se nekad događalo.
Zašto? Ne zanima ih. U redu, ali što čitaju? Kako reče jedna mlada Splićanka kad ju je novinar RTL-a nedavno nešto upitao: “Ja čitam fejs, ako nije bilo na fejsu, ne bih vam znala”.
A na fejsu bude svega i svačega. Od nebrojenog broja selfiea, do djevojaka koje na fotografijama neprestano puće usnice, pitaj Boga zašto. Nikako ne mogu prokužiti što znači to pućenje usnica na baš svakoj fotografiji?
To je otišlo toliko daleko da i kad su recimo ushićene Justinom Bieberom, nakon koncerta u Zagrebu im se ukaže prilika za fotku s njim, ali od silnog ushićenja ipak se ne zaboravlja pućiti usnice. Jer ipak će to vidjeti tisuće fejs prijatelja. Nema veze što slavni pjevač stoji pored, ni on nije toliko važan da bi se zaboravilo napućiti usnice.
Na fejsu možete doznati i gdje se tko kreće jer postoje ikonice pomoću kojih možete označiti gdje se upravo nalazite ( za lopove dušu dalo, trebaju samo pratiti Facebook) .
Potom tko što jede, u kojem je restoranu, kafiću, trgovini. Pojedinci idu u krajnost pa dok isprobavaju odjeću, podijele to sa svojim virtualnim prijateljima i ako dobiju određen broj “lajkova” i komentara možda će i kupiti, pa vjerojatno trgovkinja moli Boga za što više lajkova i komentara. Naravno, sve to postaje nerealno jer prema komentarima naših fejs prijatelja ispada da smo svi izašli upravo iz “Zgodne žene”
Ima i onih koji se razljute pa taj osjećaj podijele sa Facebookom uz neki komentar/post kojeg nitko ne razumije. Potom krene čuđenje, raspitivanje što se dogodilo, savjetovanje neka se blokiraju svi koji to zaslužuju.
Zapravo je nekako ovako: “Ne sviđaš mi se, e sad ću te blokirati”.
Nije to nekad ni loše, ali daleko je od onog što život nosi. U stvarnom životu ne možete tako lako blokirati ljude koji vas nerviraju.
A bome ponekad nerviraju i mame sa svojim postovima. Imaju potrebnu sa Facebook prijateljima i prijateljicama podijeliti baš sve, od toga koliko je njihovo dijete slatko do toga što je danas sve pametno izreklo ili napravilo. Pritom zaboravljaju da svako dijete i ono koje je “osvane” na Facebooku i koje nije jednako iznenađuje svijet svojim riječima i djelima.
Djeca su jednostavno takva, nepredvidiva, nevjerojatna, puna iznenađenja, pametnih i manje pametnih misli, iznenade kad se najmanje nadate…baš onakva kakav je život.
Zato ga nemojte provesti na Facebooku jer ono što ostavite na Facebooku pamtit će se tek koji trenutak, ali što ostavite u životu, pamtit će se dugo, baš kao i Cohenove pjesme…
Fenix Magazin/MS
