Poslije Szigetvara u Mađarskoj izložba Bilosnićevih likovnih ciklusa Lica i maske (monotipije) i Metamorfoze (crteži) preselila su se u Viroviticu, gdje im se pridružilo i ciklus slika u tehnici ulja Duhovi sa zadarskog foruma. Naime, u Gradskom muzeju Virovitice, u Dvorcu Pejačević, 4. studenoga 2016. godine otvorena je svojevrsna retrospektiva slikarstva hrvatskog književnika i slikara Tomislava Marijana Bilosnića. U tri zasebne izložbene sale postavljena su već spomenuta tri likovna ciklusa ovog svestranog i izuzetno plodnog autora.
Pred mnogobrojnom virovitičkom publikom izložbu je biranim riječima otvorila ravnateljica Gradskog muzeja Virovitice, gđa. Mihaela Kulej. Svaki od izloženih ciklusa svojim prikazima popratili su akademik Tonko Maroević, doc. dr. sc. Sanja Knežević i prof. dr. sc. Ive Šimat Banov, a izložbu prati i zasebni katalog.
O slikarskom i umjetničkom djelu Tomislava Marijana Bilosnića govorili su i izložbu otvorili Mihaela Kulej, ravnateljica Gradskog muzeja Virovitica i Miran Hajoš, ravnatelj Kazališta Virovitica. Na izložbi su predstavljene i Bilosnićeve likovne monografije “Metamorfoze”, “Cvijeće ravnokotarskih vila”, “33”, “Pllockova svjetlost”, “Maske i lica”, “Mediteranski pastel”, ”Duhovi sa zadarskog Foruma”, te fotomonografiju “Skriveno kameno blago”, kao i pjesničke monografije s A. Stamaćem i Z. Tomičićem.
O Bilosnićevim Licima i maslama S. Knežević, između ostalog piše: „Tomislav Marijan Bilosnić izrađujući svoje autoportrete u tehnici monotipija, uistinu je potvrdio gore navedene premise. Promatrajući postignute izraze njegovih “likova” uočljivo je kretanje od arhetipskih maski kolijevke čovječanstva do krutog modernizma suvremenosti. Jasni su izrazi sreće, tuge, melankolije, ciničnosti, kao što su jasni slikarski utjecaji sjedinjeni u određenom vremenskom razdoblju. Tako je gotovo nemoguće ne zamijetiti Bilosnića – Picassa i Djevojke iz Avignona kao dio likovnog i duhovnog izraza TMB-a. Na taj je način zanimljiv i kolorizam Bilosnićevih autoportreta – crvena je opet dominantna. Nije li tajna samo u krvi koja nas podsjeća na vlastitu genetsku sliku. I sam je Picasso u svojoj ranoj fazi portret oca naslikao u crvenom akvarelu. No, ovim riječima ne navodimo da je Bilosnić uzor svojim autoportretima pronalazio u Picassu već treba istaknuti kako je njihovo stvaralaštvo plod modernoga vremena zaokupljenog drevnim vrijednostima i kulturama. Dakle, riječ je o svojevrsnom mističnom prodiranju u tajnu vlastitoga duha i otkrivanja sebe.”
Maroević će na sljedeći način okarakterizirati Bilosnićeve Metamorfoze: ”Premda Bilosnić teško može odoljeti zovu aktualnosti i odazivlje se na mnoge prigode (ne samo što mu ih nudi Kairos nego i one što mu ih nameće Ares – da o Erosu zasad ne govorimo), netočno bi bilo kazati kako teži trendovskoj pomodnosti ili nekoj morfološkoj ažurnosti (stilsku uniformnost otprve i zauvijek izbjegava). Temelj njegova osjećanja i doživljanja jest izravnost, direktnost, opuštenost, predanost samim fenomenima, a iskustvo modernizma ga je naučilo relativnosti i razmrvljenosti vizura, disocijaciji i nekoherenciji mogućih polazišta. Tako on s jednakom prirodnošću pristupa i prvotno, nevino, naivno i eruditski, stilizirano, transponirano, služi se znanim i iskušanim tehnikama i oglašava nebrižljivo u odnosu na bilo kakva oblikovna načela. Drugačije kazano: umije se citatno, «metatekstualno», neomaniristički pozvati, primjerice, 
na Pollocka ili na Majakovskoga, ali se isto tako odlučuje reagirati ex abrupto, sirovo, grubo, kao da nikada nitko niije radio u toj disciplini, žanru ili tehnici. Naravno, danas in artibus više nitko ne ide «po stazi netlačeni», pa je i Tomislav Marijan Bilosnić kako mora svoje djelovanje postaviti u kontekst predaka i suputnika, kako svoje mjesto može naći jedino u znalačkom dijalogu tendencija i ekspresivnih potencijala.“
Šimat Banov za Bilosnićeve Duhove sa zadarskog foruma kazati će i ovo: „Umišljajući da vladam ukupnošću ne čudi me ovaj Bilosnićev likovni obrat od hedonizma boje zemuničkih sočnih kolorističkih punoća i halucinantnih krajolika mrlje do svijesti o konstrukciji i redu. Još manje čudi Bilosnićev hommage Majakovskom – promicatelju avangardnih težnji u umjetnosti, iskrenom idealistu koji je nastojao stvoriti novu poeziju za «novoga» čovjeka, koji za korist toga cilja napinje konsonante, ne mari za klasični ritam, koji uz to zna biti «skalinast» i retoričan, s porivom govornika i koji vjeruje više zanosima nego realnosti. Uz Rodčenka, Lisicskoga i Lavinskoga, brojnih naslovnica, nacrta korica ilustracija antologija i knjiga poezije, evo i Bilosnića u strogosti najveće slobode, posne konstruktivističke sočnosti, maljevičevskih arhitektona i sinjakovske liričnosti ili melodičnosti (Kandinskoga), u kulturu odnosa boje i forme u svijetu osebujne tipografije, scenske inventivnosti, konstruktivističkih i suprematističkih načela. A prošavši tri 
stadija ili tri manifestacije; proučavanja – doživljavanja, sistematizacije i realizacije (Rejdko), bacivši sidro u ovaj svijet osjetljivošću i znanjem pridružio se autoritetu jedne kulture koja i danas ne prestaje hraniti mnoge postmoderne duše i koja u svojim prividno uskim geometrijskim, redukcionističkim i plošnim njedrima krije dubinu i higijenu duha i koja je u svoju općenitost univerzalnoga jezika sposobna unijeti znakove pojedinačne ljudske sudbine. Jer u geometriji i broju postoje dobro skriveni neugasiti nemiri stariji i od nas samih. Taj prividno suhi govor navodnjava se iz dubina ponornica i vrela što se skrivaju ispod naoko mirne i razlož(e)ne površine.“
Bilosnićeva izložba u Virovitici će biti otvorena do 4. prosinca 2016. godine kada se na duži period poradi kompletne obnove zatvara Dvorac Pejačević, odnosno Gradski muzej Virovitice.
Boraveći u Virovitici, a u prigodi Mjeseca hrvatske knjige, Bilosnić je posjetio i Gradsku knjiženicu i čitaonicu Virovitica, kojom je prigodom donirao više svojih izdanja za fundus ove knjižnice.
