TOMISLAV JONJIĆ: Tuđman je veliku važnost pridavao Banovini Hrvatskoj

U trećem nastavku analize „Franjo Tuđman i Hrvatska u Drugome svjetskom ratu“, Tomislav Jonjić, predsjednik stranke Nezavisna lista Tomislava Jonjića – Jedino Hrvatska!, osvrće se na važnost koju je prvi hrvatski predsjednik pridavao Banovini Hrvatskoj u svojim historiografskim tekstovima i političkim promišljanjima. - Kao što je spomenuto, u Tuđmanovim historiografskim i političkim razmišljanjima banovina Hrvatska imala je važno mjesto. (Kao i većina autora, on je riječ „banovina“ pisao velikim početnim slovom, premda je ona u svim službenim dokumentima, pa tako i u Uredbi kojom je u kolovozu 1939. proglašena, dosljedno – i neslučajno – pisana kao „banovina Hrvatska“, dakle – malim početnim slovom.) Znao je Tuđman vrlo dobro, da je ona stvorena u interesu očuvanja Jugoslavije, kao rezultanta hrvatske težnje za državnošću s jedne, te međunarodnih (zapadnih) pritisaka na Beograd s druge strane, s ciljem da se Jugoslaviju stabilizira i učvrsti te time učini otpornijom pred Hitlerovim političkim i gospodarskim zahtjevima. Znao je on i to da banovina Hrvatska predstavlja ustavnopravni provizorij koji je tek trebala potvrditi Narodna skupština čije je sazivanje na formalnopravnoj razini zapravo učinjeno nemogućim, a znao je, napokon, i to da je stupanj hrvatske autonomije uspostavljen 1939. u obliku banovine Hrvatske bio mutatis mutandis niži od onoga koji smo imali Hrvatsko-ugarskom nagodbom iz 1848. Na koncu, imao je 1939. već dovoljno godina da i vlastitim očima i iz iskustva svog oca kao istaknutoga lokalnog dužnosnika HSS-a, promatra kako se uspostavi banovine Hrvatske, svatko iz svojih razloga, protive hrvatski nacionalisti (ustaše) i komunisti, i kako je dobar dio srpstva ustao protiv nje, posežući za krilaticama koje su navlas iste onima što smo ih slušali 1990./91. I tada se je, u sklopu akcije „Srbi na okup!“, odbijalo prihvatiti da tzv. srpski kotari uđu u sastav banovine Hrvatske, i tada se je zveckalo oružjem i prijetilo ratom. https://fenix-magazin.de/jonjic-na-mirogoju-preorano-groblje-hrvatskih-vojnika-i-tudmanov-grob-ostaju-simboli-drzavnosti/ U školama to nismo učili Nisu, dakle, to zveckanje oružjem i ratne prijetnje posljedica ustaške vladavine i ustaških nasilja, nego su bile izraz jasnog otpora protiv svake, čak i poluautonomne hrvatske jedinice u sastavu Jugoslavije. A kad je Hrvatska odlučila postati neovisnom, onda su se te prijetnje obistinile, pa je nakon otprilike tri tisuće Hrvata i Muslimana pobijenih u mirnodopskom razdoblju (1918.-1941.), u Travanjskom ratu 1941. pobijeno još oko tri stotine Hrvata, većina njih prije nego što su pale prve srpske žrtve. U školama to nismo učili, jer – zna se: Hrvati su „genocidni“ i oni ubijaju bez razloga i povoda... A usprkos svim prigovorima koji su banovini Hrvatskoj upućivani i s hrvatske nacionalističke i s jugoslavenske komunističke strane, Tuđman je tu autonomnu jedinicu u sastavu Kraljevine Jugoslavije „uvrstio“ u svoj tekst ustavne preambule, svjestan da je ona, bez obzira na sve nedostatke, izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda da ima vlastitu državu. (I ako se smijemo ovdje upustiti u jednu digresiju, zanimljivo je da banovina Hrvatska – koja je uključivala znatne, Hrvatima katolicima nastanjene dijelove BiH – ne smeta tzv. antifašistima kojima smeta npr. Thompsonovo spominjanje Herceg-Bosne. Polupismena čeljad ne zna, naime, da Herceg-Bosna nije samo oblik obrambenoga, vojno-političkog organiziranja Hrvata početkom 1990-ih, nego i vrlo česti, skoro uobičajeni, višestoljetni naziv za BiH.) Povratak u domovinu Vratimo se banovini Hrvatskoj kao entitetu koji je prema Tuđmanu bio izraz hrvatske težnje za državnošću, doduše vrlo ograničen, ali onakav kakav je, prema njegovoj ocjeni, tada bilo moguće postići. Ovdje, naime, ne raspravljamo o točnosti njegovih historiografskih ocjena, nego ih samo konstatiramo. A iz svoga redarstvenog dosjea on je prepisao jednu bilješku iz ljeta 1971., koju je kasnije priređivač njegova dnevnika iz Petrinjske, mr. Ivan Bekavac, unio na str. 155. te knjige. Prema toj bilješci, ovako Tuđman opisuje prilike u komunističkoj Hrvatskoj te ih uspoređuje s događajima i procesima u Drugome svjetskom ratu: „Prilikom spomenutog kontakta Tuđman ističe da se vrši sistematsko iseljavanje Hrvata i po režimu organizirano. U Hrvatskoj vlada vojno-policijski aparat, pretežno sastavljen od Srba; to označuje kao razlog iseljavanja Hrvata, jer narod u takvom aparatu ne vidi svoju, nego tuđu vlast.“ I dalje, na istome mjestu: „Prema Tuđmanu, HSS je učinio veliku pogrešku što nije proglasio NDH u vrijeme puča u Beogradu, što je do 1943. vodio politiku na strani Njemačke, a onda se okrenuo na stranu saveznika. Smatra da nije bilo sve negativno u NDH...“ Potom on svojemu sugovorniku (čije je ime i prezime također navedeno, ali ga ovdje označujemo samo inicijalom M.) objašnjava svoj politički program: „U cilju oslobađanja Hrvatske imperativ je okupiti sve lijeve i desne strane. Tuđman smatra da je sada trenutak za stvaranje konfederativnog uređenja, a kasnije za istupanje iz te konfederacije i proglašenje samostalne države. Prema Tuđmanu je CKH (Centralni komitet KP Hrvatske) u toku rata bio na (jugoslavenskim) unitarističkim pozicijama. Hebrang je, prema Tuđmanu, ubijen, zato što je Hrvat, a ne što je bio izdajnik. (...) Dalje je Tuđman posebno naglasio M.-u da među emigracijom treba vršiti propagandu za povratak u domovinu, kako bi nastavili borbu za slobodu Hrvatske.“ https://fenix-magazin.de/plenkovic-tudmanova-uloga-se-sve-vise-cijeni-u-ostvarivanju-hrvatske-neovisnosti/ Ne znam je li Tuđman u lipnju 1971. doista kazao sve što u toj policijskoj bilješci stoji, ali ako ju je on sam prepisao i unio u svoju knjigu, odnosno u rukopis svog dnevnika, pa se pritom od toga nije ogradio, znači li to da se je tih ocjena sramio ili se je njima na neki način ponosio, svakako želeći da one ostanu upamćene? Podsjetimo, radi se o ocjenama: prvo, da je Maček pogriješio što nije proglasio neovisnu hrvatsku državu, pa makar u dosluhu s Nijemcima; drugo, da u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj „nije bilo sve negativno“; i treće, da je centralni komitet ovdašnje („hrvatske“) filijale KP Jugoslavije također zastupao jugoslavenski unitarizam. Za one koji su slabije upućeni, napominjem: dokumenti apsolutno nepobitno pokazuju da su baš taj centralni komitet KPJ i baš ta i takva njegova filijala u Hrvatskoj donijeli odluku o osnivanju ZAVNOH-a, izabrali njegove članove i diktirali njegove dokumente. Pa ipak ih 1990. eto u ustavnoj preambuli! A nagradno pitanje glasi: ako je Tuđman mislio da su i CK KPJ i CK KPH zastupali jugoslavenski (čak: unitaristički!) program – što je ponavljao, primjerice, i Miroslav Krleža – je li on doista intimno smatrao Josipa Broza hrvatskim ili jugoslavenskim političarom (ili se je pozitivnim ocjenama o njemu samo borio za vlastitu bolju prošlost)? Točne odgovore bogato nagrađujemo, napisao je Jonjić uz napomenu kako će se ova analiza nastaviti. Fenix-magazin/MD/