Foto: Screenshot/Youtube

SJAJNA KRITIKA ZBOG DODJELE NOBELOVE NAGRADE: Srpski pisac Bora Ćosić razotktio Petera Handkea i njegovo “stvaralaštvo”

Dodjela Nobelove nagrade austrijancu Peteru Handkeu izazvala je dosta komentara u svijetu. Nakon Frankfurter Allgemeine Zeitung, koji je osudio dodjelu te nagrade negatoru genocida u Srebrenici, komentarom se oglasio i Neue Zürcher Zeitungu (NZZ). Donosimo prijevod komentara srpskog pisca Bore Ćosića u Neue Zürcher Zeitungu  od 13. listopada 2019.

 

Široko nezadovoljstvo militantnim stajanjem Petera Handkea na stranu Srbije koja je protiv Bošnjaka vodila zločinački rat čini se zaboravljenim: upravo mu je dodijeljena Nobelova nagrada. Što o tome kaže nekadašnji kritičar?

Čast i slava ovogodišnjem nobelovcu! Nakon gitarista i plesača po žici, lokalnih pjesnika i pjesnikinja tu nagradu dobiva književnik najvećeg formata. Književnik koji je svoj put započeo vrijeđanjem publike, nastavio ga je tako što je svoju poetiku negacije usavršio svim otrcanim oko sebe i krenuo putem kojim su već bili udarili Beckett, Thomas Bernhard. Znao sam ga još u mladim danima, tiho je stajao u kutu iza naše pozornice, mokrih nogu od hoda, poput Isusa, preko Bodenskog jezera. Kao da je iz tog jaja u Beogradskom kazalištu prije skoro pedeset godina izletio današnji orao europske književnosti.

Orao je čest simbol na grbovima strogih zemalja, njegovim su krilima opremljene pjesničke metafore i kacige generala. Puška koju sam jednom uperio prema toj kraljevskoj ptici pala je u žito. Čini se da ugledna akademija ponosnih Šveđana slučajem Handke konačno rješava jednu raniju stvar, onu Hamsunovu. Velikog autora 20. stoljeća koji je bez sumnje bio vezan za jedan od najmračnijih režima u povijesti.

Uvući glavu

Foto: Printscreen
Foto: Printscreen

Što je zapravo učinio taj prethodnik, Knud Petersen, iz malenog norveškog mjesta Loma u svom kompromitiranom životu? Bio je na strani zločinačke države, obožavao svoga vođu, zastupao njegove ideje. Nije sudjelovao u zločinačkim djelima, nije vozio ljude u automobilima s plinom, nije ih vješao ni ubijao. Pred tim je događajima samo uvukao glavu jer ih je smatrao opravdanima. A ipak je bio i ostao najveći autor 20. stoljeća. Za to je kasnije platio, u zadnjem desetljeću njegova dugog života stavili su ga u luđačku košulju i drvene klompe jer mu prsti više nisu izlazili nakraj s vezicama za cipele.

Što je moj znanac iz tadašnjeg Beogradskog kazališta, štićenik koji je odjednom htio biti skrbnik? Pola stoljeća nakon Hamsuna stao je na stranu zločinačkog režima, obožavao svoga vođu, usvojio njegove ideje. Nije sudjelovao u zločinačkim djelima, nije topovima pucao po Sarajevu, nije se hvalio odsječenim uhom nekog Hrvata. Pred događajima samo je uvukao glavu jer ih je smatrao opravdanima. Poklonio se na grobu preminulog tiranina kao istinski vjernik. I pritom ostao najveći živući književnik svoje malene zemlje.

Budući da Srbija nije poražena kao Hitlerova Njemačka, nisu ga stavili u košulju koja se veže na leđima. Vrhovni sud književne pravde bio je pred velikim preokretom, konačno se više ne ocjenjuje politički stav, zločin mišljenja, važi samo književno djelo, rijetka crta ljudskosti u ovome neljudskom svijetu. Čini mi se kao da tuljac s Nobelovom nagradom koji se priprema za moga znanca drugi put dospijeva u ruke Hamsunu, i to ne kao tada, 1920., nego nešto kasnije, negdje iza 1945. Čime se delikt političkog ili drugog stava više ne osuđuje, što se prije, možda nepromišljeno i ludo, činilo.

Što je istina?

I jednog drugog genijalnog književnika, Ezru Pounda, iz istih su razloga držali u kavezu koji su konstruirali američki vojni policajci. Ali i ugledna stokholmska kuća proteklih je godina stavljena na kušnju, jer je u njezinim vlastitim redovima bilo mračnih postupaka i netransparentnog ponašanja, nitko nije savršen.

Nietzscheova potraga za istinom izvan moralnih kategorija nastavlja se. Veliki hrvatski književnik Miroslav Krleža na pitanje što je istina odgovorio je da ne zna. Istina je neželjena životinja koja hoda negdje među našim nogama, a nema ni oblika ni imena. Je li istina ono što se nama čini da jest ili ono što se drugima pokazuje kao istina? Možda Srbija prije trideset godina uopće nije počinila bezbrojne zločine nad nesrpskim stanovništvom, kao što ni drugi možda nisu počinili nešto slično nad Srbima?

Možda moralne vertikale zapravo i nema. Čovjek je ambivalentno biće, ne boji se samo golman jedanaesterca, strah je emulzija u kojoj to biće, osobito u dosadašnjem poimanju svemira, živi i umire. Jer Brut je častan čovjek, ali se odjednom malo poremetio. Ljudi nisu načinjeni od mramora, nego od posebne tvari koja se ne iscrpljuje u njihovoj anatomiji, zar svatko mora u svakom trenutku biti sabran, odlučan odgovoran?

Zli duhovi

To će zli duhovi naravno iskoristiti, ne samo oni iz romana Dostojevskoga, posvuda ih ima. I tvrde da u zadnjem ratu nije bilo srpske krivice, da njihov vođa nije bio mračna spodoba s kraja prošlog stoljeća i da se masa mladih i starih muškaraca u Srebrenici sama poubijala. Kao što dio Hrvata kvislinški poredak u vrijeme fašizma još uvijek smatra svojim.

Možda će sada na beogradskim Terazijama mladi ljudi od oduševljenja Nobelovom nagradom zapaliti indijansku vatru iako nisu pročitali ni retka austrijskog književnika. Nema veze! Unatoč svemu, u nekoliko švedskih glava mora da se odigralo nešto načelno, tko ih je tako fascinantno prosvijetlio da su preskočili druge zbog jednoga? To učeno društvo pod kraljevskom krunom odlukom za Handkea nije odobrilo nedjela Arkanovih bandi i onih krvnika Mladića. Ali kotač povijesti okreće se u drugome smjeru, a možda i na drugim obzorima. Koje mogu shvatiti, ali ne želim prihvatiti.

Fenix-magazin/IM/Neue Zürcher Zeitung

Pogledajte drugo

HSK UPUTIO PISMO MINISTRU FUCHSU: Iz školskog programa uklonite film “Dnevnik Diane Budisavljević” kojemu je cilj naškoditi ugledu Hrvatske kako u Hrvatskoj tako i u svijetu

Nakon što je Državno odvjetništvo RH odbacilo kaznenu prijavu Hrvatskog svjetskog kongresa (HSK) protiv Dane …