Foto: Poskok.info

POTRESNO PISMO KĆERI NESTALOG BUGOJANSKOG HRVATA: Tata, nisi zaboravljen. Naći ću te. Obećavam…

Prije 5 godina kći nestaloga bugojanskog Hrvata je objavila pismo koje portal Poskok. info prenosi opet u cijelosti:

 

“Sjedim i gledam u očevu sliku pored kreveta. Jedino što imam, jedino što mi je ostalo. Neki drugi, bešćutni ljudi, uzeli su mi sve ostalo; dio postojanja, dio mene, dio djetinjstva i odrastanja. Dok plamen svijeće obasjava zamagljeno sjećanje koje teško i da postoji, kao da mi sa slike, dok me gleda, govori: ”Probudi se, poduzmi nešto. Pronađi mir, ali ne samo za sebe i svoju obitelj, nego i za sve moje suborce i ostale obitelji koje žive kao i ti.”

Oni su tamo negdje. U crnoj zemlji, bez obilježja. Negdje pored puta, pored rijeke koja drsko pere svaki ostatak njih. U mjestu koje je tu, ali istovremeno ne postoji. Ili se tako barem ponašaju svi koji bi im se trebali vječno zahvaljivati za izborenu budućnost.

Posljednjih dana aktualna je tema o konačnom pronalasku masovne grobnice u Bugojnu iz 1993.godine, gdje su, navodno, pokopani (osjećam da je ovo preblaga i predostojna riječ za ono što se zaista dogodilo) ostatci nestalih Bugojanaca. Među njima je i moj otac, Mihovil Strujić – branitelj iz Domovinskog rata, čovjek koji je riskirao vlastitu budućnost i život kako bi oslobodio i sačuvao dio svog srca – grad Bugojno. Upoznati ste kako je prije nekoliko dana stigla dojava čovjeka koji je navodno sudjelovao u procesu odvođenja, likvidacije i u konačnici zakopavanja tijela gore navedenih Bugojanaca.

Otkrio je lokaciju na kojoj se tijela nalaze, kao i sve ostale detalje zbog čega smo svi pomislili kako je konačno došao kraj agoniji koja traje već 22 godine. Zdravorazumska logika nalaže da se učini sve u ljudskoj moći kako bi se konačno rasvijetlila sudbina nestalih Bugojanaca te zatvorilo poglavlje koje ne da mirno spavati svim tim obiteljima koje su ostale bez vrijednog člana svoje obitelji.

pismo bugojnoNo, da vam ukratko kažem što se zaista dogodilo, a onda i razlog ovog mog obraćanja. Nakon saznanja o ispovijesti tzv.”pokajnika”, Tužiteljstvo BiH naredilo je prekopavanje dotične lokacije. Nakon samo nekoliko sati kopanja, bager se pokvario. Obzirom na to, prekopavanje je trebalo biti odgođeno za ponedjeljak (3 dana poslije) zbog, kako kaže tužiteljica Slavica Terzić – proslave Bajrama.

Dakle, govorimo prvenstveno o lokaciji gdje je navodno zakopano 19 tijela – 19 beživotnih tijela ljudi koji su svoj život dali za slobodu. Govorimo o obiteljima koje, malo je reći predugo, čekaju svoj mir i istinu. Govorimo o državi koja je poslala jedan jedini bager na tu istu lokaciju te nakon njegovog kvara sve pripisala višoj sili.

Govorimo o ljudima koji su na toj lokaciji obavljali svoj posao niti malo profesionalno. Nekim čudom, kopanje je nastavljeno sutradan. Međutim, tu dolazimo do sljedećeg problema. Tužiteljica Slavica Terzić telefonski je razgovarala s ”pokajnikom” koji navodno zna detalje o nestanku mog oca i njegovih suboraca. Telefonski. Šaljući preko telefona slike lokacije kako bi dotični navigirao bager. Osoba koja je, navodno sudjelovala u cijelom događaju sjedila je u udobnosti svoga doma i navigirala bager.

Oprostite, ali ne pričamo o naručivanju preko interneta, pričamo o masovnoj grobnici. Nadalje, moram se osvrnuti na ponašanje dotične tužiteljice koja je bila izuzetno nepristojna prema obiteljima koje su bile na mjestu događaja. Ona kao da je došla rutinski obaviti svoj posao bez imalo empatije, suosjećanja i povrh svega ljudskosti. Ne urgirati da se osoba koja je dala riječ da govori istinu o lokaciji, koja ima detaljne informacije o likvidaciji Hrvata, dovede na mjesto zločina, govori, prema mome mišljenju, o izuzetnoj neprofesionalnosti te osobe.

Ukoliko svjedok mora biti zaštićen zbog vlastite sigurnosti postoje zatamnjena, blindirana vozila i ostala civilna zaštita koja je mogla biti upotrijebljena kako bi se ”pokajnik” doveo na lice mjesta i rasvijetlio situaciju. Unatoč njegovom navođenju da se treba kopati ”bliže putu”, nakon nekoliko sati grebanja ispod površine (jer za mene takav rad kakav je obavljen nije ništa drugo nego to), od procesa se odustalo jer nije pronađeno ništa.

Jeste li svjesni da je samo jedan pokret bagera lijevo ili desno mogao presuditi o svemu? Da je taj ”put” prije 22 godine možda izgledao sasvim drugačije? Da je možda upravo na mjestu gdje je tužiteljica stajala ležalo tijelo moga oca? Ali, očito ostatci ljudi nisu toliko bitni koliko to da se tužiteljica što prije skloni u hlad od vrućine i spremi u ladicu još jedan slučaj u nizu.

Pitam ju sada, hoće li svjedok biti procesuiran za davanje lažnih informacija ili ćete proširiti potragu za slučaj da je informacija točna? Vjerojatno ćete oprati ruke i zaključiti kako lokacija nije istinita – jer je to jednostavnije i zahtijeva manje daljnjeg zalaganja vas i vašeg ureda. Otiđite gospođo Terzić radije na godišnji, možda na jesen shvatite ozbiljnost svoga posla.

Brojni portali su prenijeli jedno ime. Ime koje je svojevrstan ključ našeg mira. Dževad Mlaćo. Da, pišem to ime ovako, sigurno i bez susprezanja. Pišem ga iz razloga što se na više mjesta u medijima spominje njegov dnevnik koji je svojedobno vodio, dnevnik u kojem je zapisana budućnost moga, tada živućeg, oca.

Sudbina koju je odredio čovjek preuzevši ulogu Boga, dajući sebi za pravo uzeti ono što pripada meni i mojoj majci, što pripada svim obiteljima nestalih branitelja Bugojna. Taj isti čovjek, na dan iskopavanja, mirno sjedi u hladu pijući svoju kavu, dok se kosti moga oca 22 godine muče ispod zemlje koja ga nije dostojna. U mjestu gdje je zaboravljen.

Stari ljudi kažu: ”Gdje prestaje logika – tu počinje Bosna”. Sloboda ovog čovjeka i očigledna zaštićenost je živući primjer te izreke. Sjećam se da sam bila prilično malena kada sam zadnji put pozvana na uzimanje uzoraka krvi za analizu. Prilično malena. Sada imam 23 godine i do dana vijesti o novoj masovnoj grobnici nitko nikada nije pozvao ni mene ni majku kako bi nas uputio u tijek potrage, istrage i nekakvog, u najmanju ruku rečeno, truda za nestale. Ne mogu se oteti dojmu da je to zbog toga jer se po tom pitanju ništa ni ne radi.

Pričamo o 22 godine. Uzmimo za primjer da se svaki mjesec, ažurne potrage, kopala po jedna sumnjiva i moguća lokacija. To je zastrašujući broj i do sada se mogao prekopati cijeli grad i uža okolica. Uzmimo za primjer, da su se svaki mjesec ispitivale osobe za koje postoji opravdana sumnja da su direktno ili indirektno sudjelovali u likvidaciji branitelja.

Govorimo o pravosuđu, govorimo o pravdi, o dokazima koji postoje, ali ih se ignorira. Ignorira se činjenica da negdje leži 19 beživotnih tijela, koja ne traže pompu niti blještavilo. 19 tijela koja traže samo mir za svoje obitelji, malo obilježje gdje će njihovi roditelji, supruge i djeca doći i upaliti svijeću. Nakon 22 godine u mraku zaslužuju malo svjetlosti. Moram se posebno zahvaliti gospodinu Marku Jurišiću iz Instituta za nestale osobe BiH, koji je, prema riječima moje majke, cijelu potragu doživljavao jednako emotivno kao i članovi obitelji nestalih. Valjda je on jedina osoba koja ozbiljno shvaća težinu ovog zločina, koja shvaća da je bilo dosta čekanja, neozbiljnosti, prebacivanja loptice i pranja ruku.

Voljela bih od nadležnih osoba za ovaj slučaj dobiti informacije o tijeku istrage prije ove dojave o masovnoj grobnici. Do kud je njihova istraga došla? Ako uopće imaju obraza doći pred obitelji s tim informacijama. Nadležni kao da čekaju nekakvu informaciju s neba kako bi pro forme odradili svoj dio posla i nakon, naizgled bezuspješne potrage, zaključili kako nema ništa i da tu priča prestaje. Priča ovdje ne prestaje! Prestat će onoga trena kada ja stanem pred grob svog oca i kada mu se zahvalim što postojim. Kada budem znala da su svi čiji je ovo posao odradili to iz poštovanja i zahvalnosti, a ne jer im je to u opisu posla. Kada oca učinim ponosnim jer nisam dala da se zaboravi.

Iskreno, ne zanima me tko će biti procesuiran, optužen, kažnjen. Za to je zadužen Onaj gore, čiji je sud u svakom slučaju jači od našeg. Zanima me samo moj otac, moj mir. Naš mir. Mir sve djece i obitelji koji čekaju. Znamo da su na boljem mjestu, ali sigurno su jako tužni gledajući kako su se borili za nešto čega nijedna prolivena kaplja krvi nije vrijedna. To pokazuje tužiteljica Terzić, to pokazuje pravosuđe, to pokazuje jedan jedva funkcionalan bager.

Ja sam Jelena Strujić, dijete koje traži svoga oca. Dijete Mihovila Strujića. Ja sam dijete koje traži ažurniju potragu za, ne samo mojim ocem, nego i njegovim suborcima. Ja sam ona koja će noćas opet gledati jedinu uspomenu na svoga oca, izblijeđenu fotografiju gdje me otac zadnji put kao bebu drži u naručju. U rukama koje su samo htjele osigurati moju slobodu i slobodu svojega grada.

Ja sam ona koja će mu u mislima šapnuti: Učinit ću sve što je u mojoj moći, biti ćeš ponosan na mene i nećeš biti zaboravljen. Naći ću te, naći ću mir za sve nas. To ti obećajem. Dokle god u meni kuca srce koje si mi ti dao. Srce čiste ljubavi.”, prenosi Poskok.info.

Fenix-magazin/IM/Poskok.info

Pogledajte drugo

HRVATICA U NJEMAČKOJ OTKRILA NEVJEROJATNU PRIČU O SVOJIM SUSJEDIMA: Nakon što je suprugu uhvatio u prevari, nitko o njima ništa nije znao tri tjedna, a onda se sve promijenilo

Priča 25-godišnje Hrvatice iz Stuttgarta, koja je u trećem mjesecu trudnoće otkrila suprugovu prevaru i …