PISMO ČITATELJICE IZ MÜNCHENA: Mora da je dobro kad je iz Njemačke

Brojnim Hrvatima Njemačka dođe kao posljednja nada za bolju budućnost. No, ne samo to — mnogi misle da ono što dolazi iz Njemačke ne može biti nimalo loše. Donosimo vam jednu, pomalo šaljivu priču naše čitateljice. Neke će možda nasmijati, a neke podsjetiti da je kod kuće zapravo najljepše… "Živim u Münchenu, ove će godine biti već petnaest godina. Svaki tjedan najmanje dva puta nazovem majku da provjerim kako je, ali i što se događa u našem malom mjestu. I doznajem, moram priznati, puno toga. Tko se s kim posvađao, pomirio, tko se ženi, a tko rastaje, pa čak i koga je pop s oltara opomenuo, onako metaforički. Ali eto, neke su se žene prepoznale baš u njegovim riječima i osjetile prozvanima. Čini mi se, kad je nazovem, kao da zavirim u kakvu sapunicu, jer ono što se događa u našem malom mistu može slobodno biti scenarij neke bolje serije. Tako sam i jutros okrenula broj svoje majke i dobila brojne “korisne” informacije. Mještani se trenutno bave, a čim drugim nego turizmom i mišlju kako ovo ljeto što više zaraditi od turista. Krenuli svi u biznis s iznajmljivanjem vlastitih kuća. Da pojasnim: trenutačni je trend u Dalmaciji prijaviti se u neku nizozemsku turističku agenciju; oni ti iznajme kuću kao “kuću za odmor na moru” (ali mora biti negdje blizu mora, jer ni turisti neće baš u vlaje), a cijela obitelj mora van dok su turisti unutra. Turisti pak uživaju u dalmatinskom ugođaju, ali moja mater nikako ne može shvatiti kako im ne smeta miris ovaca koje mještani u pet ujutro tjeraju na ispašu. Još se više čudi kad vidi te turiste kako u ranu zoru sa svojim fotoaparatima slikavaju te ovce i onu Milku koja svakoga jutra prolazi tuda sa svojim stadom. “Pod stare dane Milkine će slike obići cili svit”, smije se često mater. I tako mi jutros priopći: “Eno i Ante sa ženom i dicom otiša doli kod njeni na odmor, ali mu mater nije nešto od volje s tim biznisom.” “A zašto?”, pitam. “A što ja znam… da joj daju koji ezri, bila bi i ona za to. Ovako, on ode doli u bodule (na otok) kod ženinih — to je sramota. Ali da joj daju koju euru, sigurno ne bi rič rekla i prišla bi priko te sramote”, zaključi pametno moja mater. I vjerojatno je u pravu. Zatim mi nabroji sve one obitelji u našem malom mjestu koje su iznajmile svoje kuće za odmor, pomalo žaleći što i ona nema gdje otići da i sama štogod ušićari. Velik joj je problem i otac, jer ne bi on iz svoje kuće pa da mu daju milijune ovoga svijeta. Po tom se moja mater i otac naveliko razlikuju. I tako dođe ona do Marije, Anine kćeri koja se udala za Hercegovca, a on njoj došao u laštvo (kad muž dođe živjeti kod ženinih), što je opet — sramota. Kad se udala, Marija je dobila kćer i onda je s kćeri i suprugom živjela pet godina kod svojih roditelja u našem mjestu, i to nitko isprva nije mogao shvatiti. Ali ona je gradila kuću pored mora, pa je to malo potrajalo… malo duže. U međuvremenu je dosadila i svojim roditeljima jer im je, naravno, ostavljala kćer na čuvanje svaki božji dan po cijeli dan, pa su odahnuli kad je kuća napokon bila gotova, a oni odselili. I sad moja mater govori: “Znaš li da Marija opet dolazi kod svojih?” “Ne znam. A što?” “Pa iznajmila kuću za odmor, pa će ovo lito doći.” Ana se nije baš obradovala, smije se malo zločesto mater, zadovoljna jer će opet biti priče u mistu pa neće biti dosadno (kao da to kod nas može biti). Ali tu priči nije kraj. Mater će, onako pomalo oduševljeno: “Znaš li ti kako ta kuća izgleda!?” “Ne znam.” “Ma da vidiš! E, a i mora biti kad su taj sav namještaj i sve što je unutra dovezli iz Njemačke!” reče ona zadivljeno. “E, pa što onda?”, pitam. “Pa onda — znaš kako izgleda!”, začuđeno će mater što uopće pitam “glupost”. “Pa što da je iz Njemačke?”, čudim se, više sebi što to izgovaram, jer poznajem naš mentalitet, nego njoj koja je zadivljena namještajem iz Njemačke. “A jesi ti vidjela tu kuću?”, pitam. “Nisam još, ali mora da je bogato kad je iz Njemačke. Kaže Ana da ne znaš di ćeš prije pogledati kad uđeš”, zaključi pobjednički moja mater. Moram priznati, i mene sad zanima kako ta “kuća iz Njemačke” izgleda. Ali potisnem taj osjećaj i pitam mater: “Znaš li ti kako namještaj iz Njemačke izgleda?” “Kako?” “Pa isto onako kao i u Hrvatskoj. Nije sjajniji ni bogatiji zato što je iz Njemačke. Može biti skuplji ili jeftiniji, kupljen kod Turčina, Talijana…” “A nije, sigurno je prava njemačka kvaliteta”, uporno će mater. “Ma da, možda. Ali puno Talijana u Njemačkoj drži luksuznije trgovine nego Nijemci, pa sigurno…” “Ma ajd, mala, što si me se uvatila. Aj s Bogom, moram ja ići ručak kuvati, sad će ti otac doći kući”, prekine me mater — i to je bio kraj razgovora. No, da rezimiramo: nije moja mater jedina koja misli da svo bogatstvo dolazi iz Njemačke, a jad i bijeda iz Hrvatske. Puno je i onih mlađih generacija koji odlaze u Njemačku nadajući se komadiću tog sjaja, a zapravo najsjajniji komadić imaju kod kuće. Dok to shvate, nekima prođe i cijeli život. Fenix-magazin/MD