PAVAO MEŠTROVIĆ: Analiza osvrta Željka Mršića – između povijesnih činjenica i osobnih teza

"Osvrt Željka Mršića ima ambiciju zvučati kao „hladna dijagnoza naroda“, ali zapravo više nalikuje mješavini političkog pamfleta i osobne frustracije zapakirane u grandiozne teze. Iza retoričke samouvjerenosti ne stoji analitička preciznost, nego niz pojednostavljenja, kontradikcija i nedokazanih tvrdnji", početak je reagiranja Pavla Meštrovića na osvrt Željka Mršića. Piše: Pavao Meštrović “Politička nepismenost Hrvata kroz stoljeća” Autor polazi od totalizirajuće teze: Hrvati su kroz povijest politički nepismeni, a drugi su ih sustavno uništavali. Problem takvog pristupa je očit — povijest ne funkcionira kao moralna bajka s jednim uzrokom. Hrvatski politički prostor poznavao je i vrlo sofisticirane elite: od ilirskog pokreta, preko pravaša, do modernih političkih struktura krajem 20. stoljeća. Tvrdnja o sustavnom eliminiranju svake elite zvuči dramatično, ali nema ozbiljan historiografski temelj. Riječ je o tipičnom determinističkom narativu žrtve: ako si uvijek žrtva, nikada nisi odgovoran. “Hrvatska nema saveznike” Ovo je geopolitika iz birtije. Hrvatska je članica NATO i Europske unije. Tvrdnja da „nema nijednog partnera“ ignorira realnost međunarodnih odnosa. Države ne funkcioniraju na temelju simpatije, nego interesa. Savezništva nisu prijateljstva, nego mreže uzajamne koristi. Pritom miješa emocionalnu kategoriju („tko nas voli“) s političkom realnošću („tko ima zajednički interes“). Može se raspravljati o kvaliteti odnosa — ali ne i negirati njihovo postojanje. Idealizacija Srpske politike Ovdje tekst ulazi u kontradikciju: Srbi su „primitivni“ ali istovremeno „stoljećima politički superiorni“ Dakle: inferiorni, ali superiorni. Povijest Srbije također je puna: poraza, pogrešnih savezništava, katastrofalnih političkih odluka. Nema nikakvog dokaza o „kontinuiranoj strateškoj genijalnosti“. Ovo je zapravo projekcija njegove osobne frustracije, „oni su uspješni jer su lukavi, mi ne jer smo naivni“. Tajne službe, Vatikan i Stepinac Spominjanjem „tajnih struktura“, utjecaja na papu, blokade kanonizacije, daje klasičan obrazac polu-zavjereničkog mišljenja. Autor tvrdi da je Crkva gotovo stalno djelovala protiv hrvatskih interesa, dok jasno znamo kako je Katolička Crkva bila ključni faktor očuvanja identiteta. Papinska kurija je stoljećima priznavala hrvatske političke entitete, surađivala s hrvatskim plemstvom, te 1990-ih: među prvima priznaje Hrvatsku. Slučaj Stepinac je kompleksan i vezan uz odnose s Srpskom pravoslavnom crkvom, ekumensku politiku i diplomatske odnose, a ne uz rakiju i „tajne strukture iz sjene“. Naravno, Papa donosi odluke nakon tri šljive i jednog geopolitičkog briefinga iz kafane. Što se tice Tome Arhiđakona koji je Hrvate pogrdno nazvao Gotima, problem nije sto je on to u 13. stoljeću napisao, već što autor to čita bez konteksta. Anti-intelektualizam Autor implicitno tvrdi: obrazovani ljudi = nesposobni, a oni „politički snalažljivi“ su superiorni. Ovo je opasan antiintelektualni obrazac: delegitimizira znanje, romantizira manipulaciju. Sustavno gledano, to je zamjena kriterija istine kriterijem snalažljivosti. “Narod bez elite” Paradoks jest što autor tvrdi da elite ne postoje, ali istovremeno opisuje: političare, biskupe, analitičare.. Dakle elite postoje, samo mu se ne sviđaju. To nije analiza – to je normativni bijes. Zaključak: Ovaj tekst ne uspijeva dosegnuti razinu ozbiljne političke ili povijesne analize jer je intelektualno nediscipliniran, povijesno neodrživ i retorički prenapuhan. Prije svega, autor operira unutar rigidnog binarnog okvira u kojem se kompleksna povijesna i geopolitička stvarnost reducira na shemu „mi“ nasuprot „svima drugima“. Takva redukcija nije znak analitičke jasnoće, nego simptom intelektualne simplifikacije. Povijest malih naroda, uključujući hrvatsku, nije rezultat jedinstvene i kontinuirane zavjere, nego splet višestrukih, često proturječnih interesa, unutarnjih slabosti i vanjskih okolnosti. Autor, međutim, sustavno eliminira tu složenost jer ona ne odgovara unaprijed postavljenoj naraciji. Drugo, tekst je obilježen unutarnjim kontradikcijama koje dodatno potkopavaju njegovu vjerodostojnost te funkcionira kao ideološki pamflet koji mobilizira osjećaj ugroženosti i frustracije, ali ne uspijeva ponuditi smislenu, dosljednu, niti povijesno održivu interpretaciju stvarnosti. Njegova snaga nije u argumentu, nego u retoričkom intenzitetu — a upravo je to ono što ga diskvalificira kao ozbiljan doprinos. Ako bismo Mršićev tekst saželi: Hrvati su stoljećima žrtve svih, nemaju saveznike, elite su nesposobne, Crkva ih izdaje, Vatikan ih ne voli, ali postoji kozmička prilika koja dolazi jednom u tisuću godina – samo trebamo „malo pameti“. Drugim riječima: katastrofa je totalna, ali rješenje je jednostavno. I upravo u toj nesrazmjernosti između dramatične dijagnoze i banalnog zaključka leži konačni problem cijelog teksta. Fenix-magazin/IK/Pavao Meštrović