Piše: Marko Ljubić, hrvatski novinar, kolumnist i publicist/Foto: Privatni Arhiv Marko Ljubić

Marko Ljubić: Bez potpunog političkog prava Hrvata izvan Hrvatske, hrvatski narod će izgubiti državnost

Procjene državnih institucija Republike Hrvatske su da izvan granica Republike Hrvatske u ovome trenutku živi oko četiri milijuna Hrvata s pravom na hrvatsko državljanstvo.

 

Hrvati u ostalim zemljama čine zajedno s hrvatskim narodom u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini temeljnu ljudsku, biološku ili demografsku armaturu ukupne hrvatske državnosti. Što je armatura snažnija, u ovome slučaju brojnija, država je legitimnija, nacionalne politike reprezentativnije, ciljevi i međunarodni status snažniji i prepoznatljiviji. Ili, država je nacionalna i demokratska točno onoliko koliko pripadnika njenoga naroda sudjeluje u političkom i državnom poretku i odlučuje o nacionalnim politikama.

Demokratski i nacionalni ideal je da svaki pripadnik naroda, kroz institut državljanstva i preko izbornoga sustava sudjeluje posve ravnopravno u političkom životu svoje nacionalne države.

Dva su načina integracije ljudi u državno-politički poredak.

To su, državno licenciranje svakoga pojedinačnoga prava, ostvarivanjem prava na državljanstvo, te s tim pravom kao temeljnim uvjetom, osigurano pravo na sudjelovanje u političkom životu svoje zemlje.

Ostali načini, kao suradnja i državna poptora u oblasti kulture, športa, u poslovima i investicijama su bitni, ali svi ti načini su izvedenog karaktera i ne mogu osigurati potpunu integraciju jednoga naroda u temelje njegove državnosti. Ti načini ne mogu nikada biti ekvivalent za nepostojanje političkoga prava, a temeljno ljudsko pravo u uređenim državama je – slobodno i praktično osigurano pravo na političko djelovanje. Ono se presudno ostvaruje i realizira kroz izborni sustav.

U konačnici, danas narodi svijeta preko svojih nacionalnih država i uz njihovu potporu ostvaruju vrhunsku suradnju u svim oblastima, iako ne pripadaju istom državno-političkom korpusu, pa je utoliko jasnije da športska, znanstvena, kulturna, poslovna ili turistička suradnja nije, niti može biti zamjenski, niti ikakav nadomjestak političkim pravima.

Iseljavanje hrvatskog naroda tijekom zadnja dva stoljeća je prvenstveno plod nedemokratskih, totalitarnih, zločinačkih i antihrvatskih režima, o čemu postoji čak i presuda suda u Münchenu protiv Perkovića i Mustača, koja je i de facto i de jure presuda zločinačkom komunističkom jugoslavenskom režimu, pa se s toga pola hrvatskoga naroda izravno može smatrati ranjivom skupinom, a posredno i cijeli hrvatski narod, jer je silno oslabljen njegov politički potencijal iseljavanjem pa diskriminacijom njegovih iseljenih sunarodnjaka.

Važno je shvatiti i ne imati dovjbe da je ograničavanje prava Hrvatu u Njemačkoj istodobno politički udar na Hrvata u Hrvatskoj, i slabljenje i jednoga i drugoga, te multiplicirani udarac na njihovu zajedničku državnost. Postaju ranjiviji i slabiji.

Zbog toga je čak i u međunarodnom smislu, a prema radovima profesora Marca Gjidare, koji je analizirao praksu međunarodnog suda za ljudska prava u Strasbourgu s naglaskom na posebnu osjetljivost suda za tzv. ranjive skupine naroda, nužno i zbog univerzalnih civilizacijskih načela u međunarodnom poretku kojemu pripadamo, otkloniti diskrimancijske i štetne posljedice djelovanja tih režima i svakome Hrvatu vratiti njegova izvorna politička prava.

To je temelj na kojemu se potpuno preklapaju strateški interesi hrvatskog naroda, njegove nacionalne države i međunarodnoga pravnog poretka i stečevina. Zato je ustavna odredba da Hrvati izvan Republike Hrvatske ostvaruju pravo na tri mandata u Saboru i zakonska odredba o posebnoj izbornoj jedinici u suprotnosti s interesima hrvatskoga naroda, razvoja njegove države, ali i u suprotnosti s dobrom praksom demokratskog svijeta, temeljnim ljudskim pravima i slobodama, te praksom međunarodnoga suda za ljudska prava. Jednako bi takva odredba bila u suprotnosti sa svim navedenim, da je umjesto tri zastupnika određeno pedeset. To se ne smije raditi, pri čemu broj zastupnika – nije bitan.

Zato se mora odmah usmjeriti sva pamet, snaga i svi hrvatski organizirani potencijali u domovini i iseljeništvu ka žurnom otklanjanju diskriminacijskih odredbi u ustavu i zakonu, te tako izgraditi nova definicija razvoja hrvatske nacionalne državnosti, a konačan i to ultitmativni cilj mora biti uključivanje bez ikakvih ustavnih i zakonskih ograda, svakoga Hrvata gdje god živi, u državni i politički poredak nacionalne države.

To je jedino moguće ostvariti kroz sustavan pristup državnih institucija, prvenstveno diplomatsko-konzularnih predstavništava, svakome Hrvatu radi pristupa hrvatskom državljanstvu, a nakon toga izbornim sustavom, gdje bi se za Sabor kao zakonodavni dom hrvatskoga naroda, zatim za predsjednika Republike, te Europski parlament svim državljanima omogućilo posve ravnopravno odlučivanje o tim elementima hrvatske nacionalne politike.

To svakako nameće nužnost osiguravanja dopisnoga i elektronskog glasovanja. I nema druge razumne mogućnosti, koja može osigurati potpunu uravnoteženost i jednakost političkih prava svih hrvatskih državljana mimo – jedne izborne jedinice za sve.

Jedino tako bi hrvatski zakonodavni dom bio vjerni reprezetant volje hrvatskoga naroda u cjelini, predsjdednik/predsjednica Republike vjerni izraz iste te volje i simbol nacionalne državnosti, kao i zastupnici i politike u Europskom parlamentu. Tek tako i tek tada bi sve hrvatske državne politike imale oznaku neusumnjivo nacionalnog i demokratskog predstavljanja, kakve god bile. Danas nisu ni jedno ni drugo, ni iz bliza.

Fenix-magazin/Marko Ljubić

Pogledajte drugo

‘OVO JE LUDILO’: Tisuće roditelja ispisuje djecu iz škola zbog korona mjera

Tisuće roditelja diljem Austrije ispisuje svoju djecu iz škole, javlja Kronen Zeitung.   Pretpostavlja se …