Marina Bilić: Svi smo mi ljudi, ali rijetko čovjek

Što me zapravo natjeralo da pišem pod tim navedenim naslovom? Sjedeći na klupi na jednom mjestu pored rijeke, u parku, dolazile su mi razne misli o postojanju čovjeka. Koji mu je smisao postojanja, kamo odlazi kad je sve gotovo, kad je završena njegova misija na ovom svijetu…

Promatrajući ljude oko sebe, vidim samo neku žurbu, nestrpljivost, bezvoljnost. To su znakovi vremena da su ljudi odveć umorni od života i njegove kolotečine. Umorni sami od sebe. Što učiniti ili promijeniti? Dovoljna je samo jedna gesta, ljubazna riječ ili pozdrav u prolazu ili jedan osmijeh nekome uputiti. Danas rijetko tko to čini, kao da smo roboti, kao da nemamo emocija, kao marionete.

Sada je izgleda u trendu, živjeti svatko sam za sebe. Izgubljeno je ono što svakom čovjeku treba, društvo ili općenito ljudsko prisustvo, međusobno druženje, čovjek se izgleda zasitio čovjeka. No plan Boga je bio drugačiji, prva Božja riječ je bila čovjek. Ono dragocjeno, Njegova slika…Da čovjek ne bude sam, Bog mu je stvorio društvo. To sve govori, čovjek treba čovjeka.

Danas je sve obrnuto, svatko na svoju stranu, komunikacija između je postala rijetkost. A tako malo treba da bi bio čovjek među ljudima, jedna lijepa riječ, ljubazan pozdrav, tako malo, zar ne? Kamo je sve to otišlo? Možemo mi sada o tome raspravljati, ili takoreći filozofirati, no istina je tu…Umorni sami od sebe, umorni od drugih. Ili je to zapravo strah? Strah od onog neljudskog, što se nalazi unutar ljudskog bića, svatko ima u sebi pomalo te zlobe.

U ovom svijetu možda i trebaš imati toga u sebi, da ideš ukorak sa svim tim što danas postoji. Ako si suprotno od toga, slabić si i budeš zgažen u trenu, ili biraj onu drugu stranu medalje, zlobu da opstaneš među ljudima. Na sve to te natjera i odredi kakav ćeš postati, život, on te natjera. Tješimo se sa time i opravdavamo sebe, sve je to normalno, samo štitim sebe, ne dozvoljavam da me gaze. Pa postanemo ta tamna strana. Od straha. Ili sebičnosti? To bi bilo malo grubo, ali i možda, najiskrenije rečeno.

Danas rijetko tko okreće drugi obraz za udarac, jer je teško, takvih udaraca je previše, istina kamo bi stigli okrečući obraz svaki puta? Neki se predaju, umore se i ne mare za udarce, ne osjete ih više, pa puste. Ali jedno znamo, nemamo pravo suditi jedni drugima, suditi će Onaj gore, to je jedina istina. A rijetko to imamo na umu kad nam se pojavi ono zrno zlobe, tek kad osjetimo krivicu tada se pojavi ta misao, nemamo pravo suditi. Teško li je danas biti čovjek. Izgubljen u svom vremenu. Ili zaboravljen ,tko je i zašto postoji i kamo ide na kraju…

Jedno sam sigurna, svi idemo na jedno mjesto. Pred onaj Sud. A toga se svi bojimo. Jer za života nismo svi bili čovjek, već ljudi, netko bolji, netko lošiji. Ali, svi ćemo biti suđeni.

Marina Bilić

Pogledajte drugo

DR. ANTE NAZOR: Ponosnom hrvatskom narodu najvrjednija je sloboda!

Hrvatska je srednjoeuropska (panonsko-podunavska) i jadransko-mediteranska zemlja; istodobno i planinska i nizinska, primorska i kontinentalna. …