LJUDI KOJI SU POTRAŽILI POMOĆ: Životne priče Karmen, Maje i Saše

Iako smo svjedoci da čovjek čovjeku često okreće leđa i da je sve više samoživih ljudi koji se ne osvrću oko sebe, nije sve tako crno. Ljudi su u načelu divna bića, ali situacije koje nas okružuju nerijetko nas čine manje empatičnima. Ipak, kada nam se životne situacije učine bezizlazne, uvijek se pojavi neki anđeo u našem životu da nam pruži ruku. Mi smo lijep primjer pronašli u Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnoga društva koja iza sebe ima bezbroj dobrih djela pomažući različitim udrugama. Danas vas upoznajemo s Karmen, Majom i Sašom, ljudima koji su upravo preko udruga poboljšali kvalitetu svojih života. Karmen Hrženjak iz Varaždina majka je četvero djece, a najmlađa kći Brunela rođena je prijevremeno, sa sindromom Down i šumom na srcu. Odmah na rođenju doktori su je „otpisali“ i njezinoj su majci rekli da od njezinog djeteta nikada neće biti ništa. Govorili su joj da najviše što će postići u životu jest par samostalnih koraka i da će možda naučiti nekoliko osnovnih riječi. Majka Karmen od stresa je pala u tešku depresiju i izgubila je svu kosu. Majka i kćer spas i razumijevanje pronašle su u Udruzi savjetovališta „Uz tebe sam“ u Varaždinu, gdje su dobile psihosocijalnu podršku koja im je bila od velikog značaja. Od djeteta koje su svi odbacili i prognozirali mu neslavnu budućnost, Brunela je danas izrasla u predivnu šesnaestogodišnjakinju. „Bruna je jako osjećajna, mekana, topla, zlatna djevojčica, prekrasna. Kada ona osjeti da mene nešto boli, kaže: mama, sve će biti u redu. Stvarno je vesela i poslušna, baš Božji blagoslov. Ne mogu zamisliti život bez Brunele“ – kaže iskreno mama Karmen. Brunela je smanjenih intelektualnih sposobnosti, ima teškoća u govoru i razumijevanju, no uz kvalitetnu terapiju logopeda i edukacijskog rehabilitatora uspjela je upisati srednju školu za pomoćnog kuhara i slastičara. U slobodno vrijeme bavi se plivanjem. Najmlađa je članica hrvatske reprezentacije, iza nje je već preko 50 medalja i nikako ne planira stati. https://www.youtube.com/watch?v=Yf6Z0ar5hes Upravo svojim uspjesima i željom za životom, Brunela nam pokazuje da svi možemo ostvariti svoje snove. Ona i njezina obitelj su motivator koji druge pokreće i koji nam govori da nikada ne smijemo odustati od onoga što želimo, koliko god to bilo teško i iscrpljujuće. U svakom društvu ima još puno Brunela kojima trebaju poticaj i podrška kako bi ojačale svoje sposobnosti i ostvarile svoj puni potencijal. Taj je put težak, no nema odustajanja. „Nemojte, ljudi, odustati, dijete je vaše. Volite ga, mazite ga, usmjerite ga na pravi put, budite kraj njega. To dijete te uvijek treba, to dijete nikada u životu neće moći ostati samo. Nikada. Moje dijete uvijek ide s nama, uvijek. Ja i ti, mi smo najbolji par; to je naša poštapalica“ – zaključuje nevjerojatno hrabra i jaka mama Karmen. Maja Bodon Štrbac rođena je u Slavonskom Brodu, a danas živi u Kninu u koji je došla na studij poljoprivrede. Tijekom studija upoznala je svog današnjeg supruga te odlučila ostati u ovom gradu. „Za moj ostanak u Kninu privukao me način života u maloj sredini, ta smirenost koju Knin pruža, ljepota prirode te blizina svega. Smatram da mlada obitelj u Kninu ima sve potrebno za život, a kada se nečega zaželimo, blizu nam je svaki veći grad.“ Sa suprugom je osnovala obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo te su se odlučili baviti stočarstvom. I sve to s nepunih 25 godina. U vrijeme kada je OPG počinjao s radom, Maja je ostvarila kontakt s Ekološkom udrugom „Krka“ budući da su joj bila potrebna stručna osposobljavanja koja je udruga u to vrijeme provodila. Bila je jedna od rijetkih mladih ljudi koja je bila voljna učiti, sudjelovati na radionicama i upijati sva znanja i vještine koje je Udruga nudila kroz provedbu projektnih i volonterskih aktivnosti. Od tada je počela sudjelovati i u volonterskim akcijama i inicijativama. [caption id="attachment_597135" align="alignnone" width="800"] Foto: Fenix (SE)[/caption] Godine 2021. pružili su joj šansu te je postala dio njihovog tima na radnom mjestu član mobilnog tima na projektu sufinanciranom sredstvima iz ESF-a. Marljivo je obavljala svoj posao u Udruzi, učila je, razvijala se i davala izniman doprinos povećanju učinkovitosti i kvalitete svakodnevnog poslovanja. „Da me netko pitao prije pet godina hoću li se baviti stočarstvom i kravama, rekla bih mu da nije normalan. Planirala sam otići van, uopće nisam planirala ostati tu, ali sam onda shvatila da ne želim raditi od 8 do 17 sati i samo se vikendom odmarati i imati za glavni cilj doći na godišnji odmor u Hrvatsku. Shvatila sam da želim imati možda financijski malo manje, ali da želim tu sreću i taj mir koji sada imamo“ – govori mlada mama Maja i poručuje mladima: „Ne bojte se, treba probati. Neuspjeh nije najgora stvar koja se može dogoditi. U svakom gradu ima udruga, slobodno im se obratite za pomoć.“ Mnogima od nas često je teško zatražiti pomoć. Ljudi ne žele da im netko pomogne, o čemu svjedoči i Saša Premec iz Daruvara. „Ljudi ne žele pomoć. Bude im često neugodno ili to smatraju nekom slabošću. Ja razumijem to razmišljanje jer sam i sam neko vrijeme tako razmišljao, ali mislim da je to greška. Treba imati snage i priznati da im treba pomoć, a to nije baš lagano. Ja sam isto dugo vremena odbijao bilo kakvu pomoć, odbijao priznati problem, ali onda vidiš da to neće biti dobro. Ili ćeš prihvatiti pomoć ili će ti biti gore, a onda nemaš ni pravo prigovora ako si odbio svu pomoć.“ Saša je bolovao od težeg oblika PTSP-a. Iza njega su liječenje, dugotrajna hospitalizacija, višegodišnje dnevne terapije, svakodnevno uzimanje lijekova te odlasci psihijatru. Uz sve to, tu je i niz fizičkih zdravstvenih problema. „Ja ću napravit što mogu, a sada dalje... To nije u mojoj moći, ja tu ne mogu ništa. Kako ti budeš razmišljao, valjda će tako i biti“. Kao član daruvarske HVIDR-e, Saša je redovito dolazio na aktivnosti organizirane u okviru poludnevnog boravka za korisnike u Udruzi (kartanje, šah, sportska natjecanja, informatičke radionice, izleti). Prije tri godine bio je socijalno izoliran, teško je podnosio okolinu, problematičan za obitelj, puno je gledao TV, rijetko je izlazio iz kuće. Danas je aktivan član zajednice, smanjio je potrošnju lijekova. Izabran je za predsjednika Nadzornog odbora udruge HVIDR-e. Aktivno dolazi svakodnevno pomagati u administrativnim i drugim poslovima udruge, te je od srpnja 2023. zaposlen u udruzi na tri sata dnevno. „Kada si natovariš neku dnevnu obvezu, nalaziš motiv u svemu tome i osjećaš se svrsishodnijim i korisnijim jer ipak doprinosiš zajednici, gradu, društvu, pomažeš nekome“ – kaže Saša, koji potiče i druge članove na uključivanje u zajednicu i na promjenu na bolje. U HVIDR-i su svjedočili preobrazbi čovjeka koji je bio socijalno izoliran i problematičan u čovjeka koji drži pod kontrolom svoj PTSP, koji je smanjio potrošnju lijekova i koji volontira u svim ekološkim akcijama u gradu Daruvaru. Potpuno je promijenio odnos prema okolini, kvaliteta života njegove obitelji je bolja, a mnogima je postao i uzor. Koliko je važno da nekome pomognemo, ali i da zatražimo pomoć, najbolje nam govore priče Karmen, Maje i Saše. Njihove priče zasigurno su vas osnažile i dale vam vjetar u leđa da razmislite kome u vašoj blizini treba pomoć. Budite ljudi, budite nečiji anđeo. Nikada nemojte čekati da netko nešto učini prije vas. Budite prvi kada treba pružiti ruku. Fenix-mgaazin/MD/Dorijan Elezović