Ništa do sada nije tako jasno demaskiralo politiku hrvatskog predsjednika Ive Josipovića kao nedavna izjava srbijanskog predsjednika i četničkog vojvode Tomislava Nikolića kako «nema jednog krivca i jedne žrtve» u nedavnom nametnutom ratu u Hrvatskoj.
Iako mi se pobjedom Ive Josipovića na posljednjim predsjedničkim izborima činilo da smo napravili korak naprijed i da smo nakon iritantnog krivokletnika Stjepana Mesića dobili umjerenog i odmjerenog predsjednika Ivu Josipovića, čini se da je politika ostala ista, da je samo finija forma a sadržaj je ostao isti. Upravo ta pozlata koju su na liku i djelu Ive Josipovića napravili mediji, koji su na izravan ili neizravan način pod njegovom kontrolom, omogućili su da Aktualni predsjednik provodi svoju politiku, za koju ga je Hrvatsko nacionalno i etičko sudište pod vodstvom prof. Zvonimira Šeparovića osudilo za izdaju hrvatskih nacionalnih interesa (HNES).
Usudio bih se reći da je Ivo Josipović otišao i korak dalje od Stjepana Mesića i da je u savezništvu sa bivšim srbijanskim predsjednikom Borisom Tadićem, prilikom posjete Vukovaru i davanju zajedničkih izjava, provodio reviziju istine o Domovinskom ratu. Takovo ponašanje Ive Josipovića bilo je na tragu amnestije Srbije za provođenje velikosrpske politike. Vrhunac te politike trebao je biti povlačenje tužbe za genocid Republike Hrvatske protiv Srbije pred Međunarodim sudom pravde u Haagu, što mu na sreću nije uspjelo.
Temeljem takove pomirbe, koja bi se temeljila ne na istini nego na rehabiliticiji krivca Srbije za odgovornost u ratu, pokušava se oživiti tzv. zapadni Balkan ili regija. Stoga ne bi bilo pretenciozno Ivu Josipovića nazvati i «predsjednikom regionalcem». Budući je BiH zapravo paradigma odnosa i funkcioniranja Jugoslavije, ona je važan čimbenik u političkoj konstrukciji regionalaca. Prilikom posjete susjednoj BiH, koja je također stradala u srbijanskoj agresiji, govoreći pred Parlamentarnom skupštinom BiH, Ivo Josipović je optužio predsjednika Tuđmana i hrvatsko političko vodstvo tijekom 90-ih kao krivca za rat u BiH. Dakle u jednakopravan položaj stavljen je Tuđman i Milošević, čime je izbrisana odgovornost velikosrpske politike kao krivca za rat, i odgovornost je prebačena na hrvatsku stranu. I tako, dok je sa jedne strane optuživao službenu politiku hrvatskog vrhovništva tijekom 90-ih za svo zlo u BiH, Ivo Josipović je prilikom posjete Republici Srpskoj muzicirao po želji predsjenika srpskog entiteta u BiH Milorada Dodiga, čovjeka koji se bez trunke suzdržavanja zalaže za raspad BiH.
Svojim, kako kaže prof. Zdravko Tomac, tuđmaniziranjem Tita i titoiziranjem Tuđmana, Ivo Josipović pokušava na unutarnjem planu nametnuti tezu da je Republika Hrvatska stvorena Titovom zaslugom tijekom komunističkog antifašizma, a da je u Domovinskom ratu samo još jedan puta obranjena. U tome kontekstu valja promatrati i njegove izjave tijekom podizanja spomenika u Srbu kada hvali kape partizanke kao «lijepe kape, kape ljubavi i mira». Takovo trivijalizirano tumačenje povijesti imaju za cilj prikazati Ivu Josipovića kao nasljednika Titove i Tuđmanove politike, iako su upravo Titova JNA i Jugoslaveni Franji Tuđmanu bili najveći politički neprijatelji u stvaranju neovisne Hrvatske. Da je Ivo Josipović nastavio politiku suprotnu one Franje Tuđmana govori i duboki prijezir prema hrvatskome narodu, prema kojemu Ivo Josipović nikada nije pokazao niti zrno ljubavi, a koja je svoj vrhunac sramotno dosegnula prilikom posjete izraelskom Knessetu kada je u svome govoru upozorio na «ustašku zmiju» koja je kao aktivna unutar hrvatskoga naroda.
Izuzetno štetno ponašanje po hrvatske nacionalne interese Ivo Josipović je pokazao prilikom izglasavanja tzv. Lex Perković s kojim je Hrvatska ušla u sukob sa Njemačkom, jedinim istinskim saveznikom i prijateljem. Osim što se nije kao predsjedik usprotivo pokušaju Vlade RH u uvođenju Lexa Perković, on je iza kulisa podržao to nastojanje, čime se Hrvatska osramotila pred međunarodnom javnosti. Ništa tako dobro kao Lex Perković nije ukazalo na snagu starih komunističkih struktura u Hrvatskoj, ali i na licemjerstvo vladajućih elita i njihovo totalitarno komunističko nasljeđe.
Mislim da se Hrvatska nalazi na prijelomnom trenutku svoje novije povijesti i da nam je svima potrebna drugačija politika. Politika koja će Hrvatsku pozicionirati kao zemlju srednje i zapadne Europe čiji su snažni saveznici SAD, EU i NATO, a ne vođenje svojevrsne politike nesvrstanih sa bazom u regionu. Politika koja se neće temeljiti na trulim kompromisima sa susjedima, nego na istini, pravdi i ispunjenju obaveza susjeda prilikom ulaska u EU.
Vodeći se naputcima kardinala Bozanića, koji se u pismu obratio vjernicima ukazujući na poželjne predsjedničke vrline u koje se očituju u: iskrenom domoljublju, osjetljivosti prema kršćanskim vrijednotama, spremnosti i sposobnosti služenja hrvatskom društvu, spremnosti i sposobnost promicanja hrvatskog gospodarskog napretka, zauzimanju za opće dobro i za jačanje zajedništva, a protiv ideoloških sukoba, osobito onih kojima su polazišta u totalitarnim ideologijama pogubnim za hrvatski narod, imanju na srcu spremnost i sposobnost objedinjavanja hrvatskog narodnog bića u Domovini i inozemstvu, spremnost i sposobnost širenja istine o hrvatskoj prošlosti, posebice o žrtvi koju je zemlja podnijela na putu do slobode-zbog strahota totalitarizama dvadesetoga stoljeća i zbog strašne agresije na Hrvatsku, spremnosti i sposobnosti nošenja i promicanja hrvatskog identiteta i vrjednota u Domovini i svijetu, zauzimanja za pravo na život od začeća do naravne smrti, imanje jasnije slike o tome da je brak života zajednica žene i muškarca.
Nemajući iluzije, da bi bilo koji kandidat bio savršen, svoj ću skromni glas kao hrvatski branitelj i dragovoljac Domovinskog rata dati Kolindi Grabar Kitarović, prepoznavajući u njoj većinu onih vrlina koje je naveo kardinal Josip Bozanić.
Dario Holenda
