Home > KOLUMNE > KATARINA PEJIĆ > KOLUMNA Katarina Pejić: Snivaj snom pravednika i ne gledaj dolje!
Bleiburg 2015_Moj did

KOLUMNA Katarina Pejić: Snivaj snom pravednika i ne gledaj dolje!

Kad je did Šitum pružio ruku kroz ogradu tražeći šaku brašna za napravit puru, iscrpljen i gladan suočio se sa Slovenkom koja mu je vilama probola ruku te pustila pse na njih nekolicinu iscrpljenih hrvatskih vojnika koji su tjednima pješačili prema austrijskoj granici.

Priča je to iz bleijburške katarze koju je preživio did Šitum zahvaljujući pukom instinktu za preživljavanje. Bolne i strahovite priče stradavanja i pokolja koji su se tada dogodile, bile su samo uvertira u ono što ih je čekalo na povrataku kući. Bila je to puka borba za opstanak. Svaka zora je donosila novi strah od neprijatelja, koji su tada hvatali i ubijali svakog za koga bi rekli da je bio u vojsci koja nije bila komunistička. Zarobljeni u logoru na Korani čekali su u redu za smrt. Na didov nagovor njih nekolicina se bacila u rijeku prije nego su strijeljani. Pucalo se za njima, ali u rijeci leševa plivajući s njima nekolicina njih je uspjela preplivati na drugu stranu. Vratili su se kući i skrivali po danu, noću bi dolazili kući po hranu, sve dok lov na vještice nije prošao.Bilo mu je veliko razočarenje kasnije vidjet bivše suborce koji su odjednom obukli nove uniforme, zalijepili petokraku na glavu i krenuli u nesnošljivi progon dojučerasnjih prijatelja i suseljana, do jučer velikih domobrana a odmah sutra velikih komunista, većih od onih koji su se borili cijeli rat za svoja načela. Takvi su najopasniji, ti koji kad vide tko će biti pobjednik samo se preko noći presvuku.

Did Šitum je preživio Blajburg i nastavio sa svojim bitkama slijedeći svoja načela. Ovaj plehanski klesar, časni seljak, kršni čovjek izbrazdanog lica odoljevao je desetljećima komunističkom režimu i torturama. Medaljon Stjepana Radića je obavezno stavljao nedjeljom kada bi lokalni nogometni klub Sloga igrao na nogometnom terenu, kojeg je mjesna zajednica oduzela te dala u zamjenu neku baru. Ali on je sa svoje strane dvorišta sebi napravio tribinu i navijao. Naravno kratko, jer bi seoski doušnici dojavili i bilo bi „po tko zna koji put petnaest dana derventske OZNE”.Inatio se did Šitum tadašnjem komunističkom režimu i po cijenu života nije odustajao od svojih ideala. Nije pokleknuo ni kad su ga prisiljavali da lažno svjedoči protiv plehanskog gvardijana, niti kada su mu odnosili sve s imanja, niti kad su baku zatvorili u podrum s vodom do vrata. Režim ga je šibao nametima, porezima, zatvorima, … al on je ostao uspravan.

Predvidio je did Šitum i novo usktsnuće Hrvatske, pad Berlinskog zida, i gotovo sve što se devedesetih godina dogodilo. Međutim did Šitum nije doživio vidjeti samostalnu Hrvatsku o kojoj je toliko sanjao. Al da je did ustao iz groba i vidio tko je devedesetih ponovno postao domoljub i iskočio iz svojih partizanskih u domoljubne odore, zasigurno više ne bi bio ponosan. Ne znam kako bi did Šitum podnio da vidi svoje krvnike iz komunističkog režma kako bez imalo časti drže desnu ruku na srcu dok se intornira Lijepa naša. Ne znam bi se se odrekao svog hrvatsva dok gleda tu kategoriju ljudi, taj društveni mulj koji nosi zastave svih režima i boja.

Takvi su nažalost i dandanas jedni od najvećih domoljuba, oni se kunu u svoje hrvatstvo, veličajući čak i fašističke ideale kako bi duboko u tami skrivali svoje stare zastave. Čuvaju ih jer se nikad ne zna kad će im zatrebat. Oni će optuživati neke nove Šitume kako nisu dovoljno dobri Hrvati, domoljubni, kako su komunisti, udbaši, … sve onako nečasno kako su to radili didu Šitumu u njegovo vrijeme. Legenda o Šitumovoj hrabrosti i ustrjnosti zapisana je i prenosit će se na daljna pokoljen, dok će društveni talog političkih ulizica i poltrona, zločinaca i njima sličnih, ionako uvijek završi na smetlištu povijesti. A iz povjesti treba učiti, odvajati dobro od zlog, kristalizirati iskrene domoljube od zločinaca. Ne dozvoliti da se veliča fašizam nego patriotizam. Jer, did Šitum nije nosao fašistički medaljon , nego medaljon domoljuba Stjepana Radića. Did nije pobjegao nego je gledao krvniku u oči, prkoseći mu nebrojeno puta svojom hrabrošću i čvrstim stavom. Hrabro srce dida Šituma još uvjek kuca u plehanskim krošnjama, makar su njegova djeca protjerana sa ognjišta kojeg je toliko volio i branio. Njegov glas zasigurno noću budi političke i moralne nakaze koje zasigurno ne mogu spavati mirno. To zasad ostaje kao jedina utjeha pravdi!

I zato spavaj dide Šitume snom pravednika i ne gledaj puno na nas dolje!

Katarina Pejić

Pogledajte drugo

Bruna Esih

Bruna Esih: Plenković mi nije jamčio vladu bez SDSS, HNS ili IDS

Nezavisna kandidatkinja za gradonačelnicu Zagreba Bruna Esih, čijoj se listi ovoga tjedna priključio i bivši ...

reklama