KAD CHATBOT ZAMIJENI STVARNE LJUDE: Psihološki rizici umjetne inteligencije

Umjetna inteligencija sve je prisutnija u svakodnevnom životu. Koristi se za posao, učenje, pisanje, prevođenje i organizaciju obaveza, ali sve češće i za razgovore o vrlo osobnim temama. Piše: Zoran Hardi, stručnjak za računalnu sigurnost i umjetnu inteligenciju Ljudi chatbotovima povjeravaju probleme u vezi, osjećaj usamljenosti, stres, strahove i životne dileme koje bi ranije možda podijelili s partnerom, prijateljem ili stručnom osobom. Na prvi pogled, u tome nema ničeg neobičnog. Chatbot je uvijek dostupan, brzo odgovara, ne osuđuje i često djeluje smireno i empatično. Upravo zato korisnicima može pružiti osjećaj sigurnosti i razumijevanja. Problem nastaje kada umjetna inteligencija prestane biti alat i počne zamjenjivati stvarne odnose. Kod osoba koje su usamljene, pod stresom ili emocionalno ranjive, chatbot može postati glavni izvor pažnje, podrške i potvrde. U stručnoj javnosti sve se češće govori o slučajevima u kojima dugotrajna komunikacija s chatbotovima može pojačati izolaciju, pogrešna uvjerenja i udaljavanje od stvarnosti. Iako izraz „psihoza povezana s umjetnom inteligencijom” nije službena medicinska dijagnoza, njime se opisuje fenomen koji se više ne može ignorirati. Jedan od glavnih razloga zašto do toga dolazi leži u samom načinu funkcioniranja modernih chatbotova. Umjetna inteligencija uglavnom je dizajnirana tako da bude podržavajuća, pristojna i nenametljiva. Rijetko ulazi u otvoreni sukob s korisnikom i često potvrđuje njegove osjećaje ili način razmišljanja. Kod većine ljudi to neće predstavljati problem. Međutim, kod osoba koje su emocionalno nestabilne ili usamljene takva stalna potvrda može stvoriti iskrivljenu sliku međuljudskih odnosa. Za razliku od stvarnih ljudi, chatbot nema umor, frustraciju, vlastite probleme ni granice. Ne prekida razgovor, ne pokazuje nervozu i gotovo je uvijek dostupan. Nakon dugih razgovora s umjetnom inteligencijom, stvarni ljudi nekim korisnicima mogu početi djelovati hladno, grubo ili nezainteresirano, iako se ponašaju sasvim normalno. Ljudi imaju vlastite emocije, obaveze i granice. Ne slažu se uvijek s nama i ponekad govore stvari koje ne želimo čuti. Upravo to stvarne odnose čini složenima, ali i zdravima. Ako se osoba navikne na komunikaciju u kojoj stalno dobiva pažnju, potvrdu i podršku, kasnije može teže prihvaćati neslaganje, kritiku ili običnu ljudsku distancu. U tom trenutku chatbot više nije samo alat, nego postaje svojevrsno mjerilo prema kojem korisnik procjenjuje stvarne ljude i odnose. Poseban problem nastaje kada se umjetna inteligencija počne koristiti kao zamjena za psihološku pomoć ili bliske odnose. Iako odgovori chatbota mogu zvučati uvjerljivo i empatično, umjetna inteligencija nema svijest, emocije ni stvarno razumijevanje ljudskih problema. Ona ne osjeća odgovornost za posljedice svojih odgovora i ne može prepoznati psihološko stanje osobe na način na koji to može čovjek. Upravo zbog toga dugotrajni i intenzivni razgovori s chatbotovima kod dijela korisnika mogu dodatno produbiti osjećaj izolacije i udaljavanja od stvarnog života. To ne znači da je umjetna inteligencija sama po sebi opasna. Milijuni ljudi koriste je svakodnevno bez ikakvih negativnih posljedica. Može biti izuzetno koristan alat za obrazovanje, posao, istraživanje i organizaciju života. Problem nastaje tek onda kada digitalna komunikacija počne zamjenjivati stvarne ljudske odnose. Ako osoba primijeti da sve više vremena provodi u razgovoru s chatbotom, da joj je lakše razgovarati s umjetnom inteligencijom nego s ljudima ili da važne životne odluke počinje donositi na temelju takvih razgovora, to može biti znak da je granica već prijeđena. Kako umjetna inteligencija postaje sve naprednija i prisutnija u svakodnevnom životu, pitanje njezina utjecaja na mentalno zdravlje i međuljudske odnose vjerojatno će postati jedna od važnijih društvenih tema narednih godina. Fenix-magazin/SČ/Zoran Hardi