Nitko zapravo ne zna koliko je točno Hrvata iselilo u Njemačku, Austriju, Švicarsku i druge zemlje zbog nemogućnosti da pronađu posao u domovini. Zna se da su krajem listopada ove godine u Hrvatskoj bile registrirane 225.703 nezaposlene osobe.
Međutim, zna li se koliko je radnika u Hrvatskoj koji su na rubu snaga jer rade za plaću od 2. 700 kuna, a da su prijavljeni na 2.496,00 kuna koliki je trenutačni minimalac u Hrvatskoj.
Ne zna se koliko je onih koje poslodavci doista muče svojim prohtjevima, uvjetima rada, ponižavaju ih optužujući ih za neodgovornost i krađu, koristeći trenutačnu krizu u Hrvatskoj taj mučan broj nezaposlenih u domovini.
Radnici pritom mogu dati otkaz i biti jedan broj među tisućama nezaposlenih ili trpjeti dok se može.
Ovih dana smo dobili pismo jedne naše čitateljice koja se zbog straha od gubitka kakvog takvog posla boji dati priču u lokalne medije. Poslala ju je nama, Fenixu kao iseljeničkom portalu kako je rekla, da shvatimo zašto mladi ljudi odlaze iz domovine.
Njeno pismo je kratko, ali mučno i prenosimo ga u cijelosti:
Pišem vam jer je ovdje postalo neizdrživo, a ja ne mogu spakirati stvari i tek tako otići u stranu zemlju. Bez igdje ikoga tko će mi pomoći, bez znanja jezika, ali mogu shvatiti one koji bježe iz ove zemlje, želim da i vi shvatite.
Imam dvoje djece, idu u školu i imaju svoje potrebe. Imam supruga koji radi za četiri tisuće kuna. Imamo kredit i gotovo cijela njegova plaća odlazi na taj kredit. Ostaje moja plaća u iznosu od 2 700 kuna.
Ali, to nije najstrašnije. Već dvije godine radim u jednoj poznatoj trgovini u mjestu u blizini Biograda na Moru. Radim za 2.700 kuna, ali ne sjećam se kad sam primila cijeli iznos izuzev onih prvih tri mjeseca rada.
U trgovini rade dvije djevojke u jednoj smjeni i dvije u drugoj. Ljeti šef uzme još dvije koje rade samo sezonu jer ima više i posla zbog turističke sezone. Ali, ne razumijem te ljude, turiste koji dolaze, kako mogu kod nas kupovati jer ljeti nemamo klimu, a dva hladnjaka nisu dostatna da rashlade cijeli prostor. Sve se topi.
Ali, pravo mučenje dolazi početkom prosinca. Tada radimo inventuru. Prošle godine nakon inventure nam je šef ustanovio da manjka oko 15 tisuća kuna i mi radnice to moramo platiti. Odbijao nam je od plaće dok nije namirio tih 15 tisuća kuna. Sad je rekao da mu manjka 50 tisuća kuna i to u pet mjeseci. Znači za srpanj, kolovoz, rujan i listopad i studeni. Pa mi ne napravimo toliko prometa u dva mjeseca. I sad će opet odbijati nama od plaće. Pokušavam naći drugi posao, ali ne ide. Ne možemo ga prijaviti jer ćemo izgubiti ovaj posao. Jedna radnica je samohrana majka dvoje djece i to joj je jedini izvor prihoda. On to koristi. Apsurd je da je u pet mjeseci u trgovini nastao manjak od 50 tisuća kuna. Niti možemo mi radnice toliko ukrasti, niti kupci. To je jednostavno laž protiv koje mi ne možemo, pa čak niti da ga prijavimo policiji. Što ćemo dobiti od toga? Ako ga prijavimo, nitko nas neće zaposliti u trgovini, a on će se izvući. Kako bi se sve ove godine inače izvlačio s tim što u onoj vrućini ljeti nema klimu u trgovini?
Moramo šutjeti i moliti Boga da nađemo drugi posao i odemo. Samo, što je ovo mučenje i zbog svega sam upala u depresiju. I ja bih otišla odavde da mogu, da nemam djecu koja završavaju osnovnu školu. Kako da ih odvedem? Ne znaju jezik, ne znam ni ja. Nemam nikoga poznatoga? Gdje da ih vodim?
Zato, nemojte se čuditi što vaši Hrvati bježe iz zemlje koja je toliko lijepa. Jeste, ova je zemlja najljepša, ali živjeti s ovakvim poslodavcima je mučenje.
Fenix-magazin/MD
