EKSKLUZIVNO: Razgovor s Marijanom Mikešić-Kulenović (Deželić) i Džaferom Jeffom Kulenović o životnoj tragediji dviju poznatih hrvatskih obitelji

Hrvatska povijest je slavna, tragična i bolna. Ispunjena je raznim događajima, s imenima slavnih ljudi, velikim brojem domoljuba, ali i malim brojem kukavica, oportunista i izdajnika. Mnogi su Hrvati zbog svoje odanosti Hrvatskoj doživjeli tragičnu sudbinu, ali su svojom hrabrošću, doprinosom i žrtvom proslavili ne samo sebe nego i svoje potomke. Za Fenix-magazin piše: Šime Letina Kroz ovaj razgovor želja mi je upoznati hrvatsku javnost sa slavnom prošlošću i životnom tragedijom dviju hrvatskih obitelji, čiji su članovi dali ogromne žrtve u ostvarenju samostalne i slobodne države Hrvatske. To su obitelji poznatih hrvatskih domoljuba Berislava Đure Deželića i Džafer-bega Kulenovića. Razgovor sam vodio sa gospođom Marijanom Mikešić-Kulenović (Deželić), kćerkom Berislava Đure Deželića i udovicom rahmetli Nahida Kulenovića, te njihovim sinom Džafer (Jeff) Kulenovićem kojima u svoje osobno ime i u ime svih Hrvata koji vole Hrvatsku, od srca zahvaljujem na ovom razgovoru za Fenix-magazin. [caption id="attachment_640373" align="aligncenter" width="468"] „ Gospodo, ja sam Hrvat i hrvatski nacionalist. I ne samo da sam ja Hrvat i hrvatski nacionalist, nego su bosanski muslimani kao cjelina Hrvati, dio hrvatskog naroda. " (dr. Džaferbeg Kulenović) / Foto: Osobni arhiv obitelji[/caption] ŠL: Gospođo Mikešić-Kulenović, kao i mnoge hrvatske obitelji, i Vaša je obitelj prošla veliku tragediju i brojne izazove. Koliko mi je poznato, Vaš otac Berislav Đuro Deželić bio je u jugoslavenskoj diplomaciji u prvoj (kraljevskoj) Jugoslaviji, a nije bio politički aktivan u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH). Unatoč tome, vaša je obitelj bila prisiljena ilegalno napustiti domovinu i došla u Njemačku. Koji su bili razlozi odlaska iz domovine? Marijana Mikešić-Kulenović: Moj otac je bio protivnik komunističke Jugoslavije i zato ga je Titova komunistička vlast 1945. uhitila i osudila na 4 godine zatvora. Bio je u zatvoru od 1945. do 1949. Lišen je svih građanskih prava i morao je pobjeći u Njemačku. Nakon toga smo moja majka Njemica, ja i moja dadilja Marica Habus napustili snježno bijeli Zagreb i stigli u kišni Düsseldorf. Iako nisam znala njemački, majka me odmah upisala u gimnaziju sestara uršulinki. Kasnije sam studirala muzikologiju i slavistiku na Sveučilištu u Kölnu i doktorirala. Tema mog doktorata bila je "Glazbeni život Düseldorfa pod vodstvom Juliusa Tauscha". ŠL: Dana 30. lipnja 1965. suradnici jugoslavenske tajne policije (UDBA) pozvonili su na vrata vašeg obiteljskog stana u Düsseldorfu i pokušali pištoljem ubiti vašeg oca Berislava, vašu majku Mariju i vas. Svih troje ste bili ranjeni, ali srećom ste svi preživjeli taj pokušaj atentata. Ako se ne varam, Vi ste bili trudni i nosili ste u trbuhu svog sina Jeffa. Njemačka policija brzo je identificirala atentatore: Stjepana Palfija, njegovu suprugu Nadu Palfi, Vinka Mravičića, njegovu ljubavnicu Giselu Syparek i Ratomira Stanišića. Možete li ukratko opisati sjećanje na taj tragični događaj i njegove posljedice na daljnji život Vaše obitelji? Marijana Mikešić-Kulenović: Nakon vjenčanja moj suprug Nahid Kulenović i ja preselili smo se u München. U lipnju 1965. posjetili smo moje roditelje u Düsseldorfu. 30. lipnja, nakon što smo došli iz kratke šetnje, otišli smo u moju sobu odmoriti se prije ručka. Odjednom sam čula komešanje i glasan zvuk kao da se razbija staklo. Kad sam shvatila što se dogodilo, odmah sam otrčala u tatinu sobu da mu pomognem. Nažalost, prije nego što sam stigla u njegovu sobu, jedan od atentatora me je upucao. Osjetila sam jaku bol i brzo pala u nesvijest. Kasnije sam se probudila. Suprug me zamotao u čistu plahtu i hitna me odvezla u bolnicu. Operirana sam kao i moji roditelji, i dragi Bog nas je sve spasio. To je bilo pravo čudo. Tijekom noći u 1.30 ujutro liječnici su obavili operaciju i izvukli dijete iz mene. Moj sin je rođen i spašen, i bila sam tako sretna. Atentat na moju obitelj planirali su i naručili Titovi komunisti i ubojice poput Josipa Manolića. Ubojice su pobjegle i naknadno su nagrađene za svoj zločin. [caption id="attachment_640376" align="alignnone" width="668"] Atentatori na obitelj Deželić u emigrantskom tisku / Foto: Osobni arhiv obitelji[/caption] [caption id="attachment_640377" align="alignnone" width="673"] Berislav Đuro Deželić u bolnici u Düsseldorfu 1965. / Foto: Osobni arhiv obitelji[/caption] ŠL: Nažalost, Vaš suprug ing. Nahid Kulenović nije imao sreće kao Vi i vaši roditelji. Dana 30. lipnja 1969. godine pronađen je mrtav u obiteljskom stanu. Ubijen je po nalogu iste jugoslavenske tajne policije koja je nekoliko godina ranije pokušala eliminirati Vas i Vaše roditelje. Možete li nam ukratko opisati sjećanja iz Vašeg zajedničkog života sa rahmetli Nahidom, dan njegove tragične smrti, te Vaše osobne poteškoće nakon njegove smrti? Marijana Mikešić-Kulenović: Da, u pravu ste! Četiri godine nakon pokušaja atentata na moje roditelje i mene, jugoslavenska Udba ubila je mog muža jer je bio za slobodnu državu Hrvatsku i nesebično se borio za nju. Moj rahmetli suprug Nahid je bio dobar i pošten čovjek. Bio je dobar Hrvat i muslimanski vjernik. Volio je svoju vjeru i poštivao sve druge. Jako je teško živio i radio za Hrvatsku. Nažalost, njegov život je prekinut i nije dočekao raspad Jugoslavije i uspostavu današnje države Hrvatske. Neka dragi Bog blagoslovi njega, njegovog oca, majku i sestru, jer su svi teško propatili u radu i borbi za ostvarenje slobodne Hrvatske. Zahvaljujem Bogu što sam ja i moj sin i njegova obitelj doživjeli ostvarenje države Hrvatske za koju su se obitelji Kulenović i Deželić žrtvovale. ŠL: Hrvatska politička emigracija smrt Vašeg supruga doživjela je kao veliku hrvatsku tragediju. U časopisu "Republika Hrvatska" (Buenos Aires), br. 154, rujan 1986. Mladen Dolić objavio je članak "Nacionalna svijest i žrtve bosanskih Muslimana", u kojem piše da je Nahid Kulenović bio dobar Hrvat i praktičan vjernik, koji je svoje vjerske dužnosti obavljao savjesno i diskretno, ali ih drugima nije nametao. U svom političkom radu bio je pošten i iskren. Kao njegova udovica, što nam možete reći o njemu kao čovjeku, suprugu, ocu i muslimanskom vjerniku? Marija Mikešić-Kulenović: Moj rahmetli suprug Nahid je bio dobar i pošten čovjek. Bio je dobar Hrvat i muslimanski vjernik. Volio je svoju vjeru i poštivao sve druge. Živio je i radio za Hrvatsku. Nažalost, rano je ubijen i nije dočekao raspad Jugoslavije i uspostavu današnje države Hrvatske. Neka dragi Bog blagoslovi njega, njegovog oca, majku i sestru, jer su svi teško propatili u radu i borbi za ostvarenje slobodne Hrvatske. Zahvaljujem Bogu što sam ja i moj sin i njegova obitelj doživjeli ostvarenje države Hrvatske za koju su se obitelji Kulenović i Deželić žrtvovale. [caption id="attachment_640378" align="alignleft" width="298"] Obitelj Kulenović, Marijana i Nahid sa sinom Džaferom (Jeffom) / Foto: Obiteljski arhiv ustupljen Fenixu)[/caption] ŠL: Gospodine Kulenoviću, rođeni ste u Njemačkoj, a kao dječak ste stigli u SAD, gdje i danas živite sa suprugom i kćerkom. Koji su bili razlozi vašeg odlaska iz Njemačke i dolaska u SAD? Džafer (Jeff) Kulenović: Imao sam samo 9 godina kada sam 1974. godine došao u Northbrook, IL (sjeverno predgrađe Chicaga) da živim sa svojom tetkom Aidom, starijom sestrom mog oca i njenim suprugom Kamilom Avdichom, koji je bio imam i osnivač Islamske kulturne zajednice. „Centar šireg Čikaga“ bila je prva bosanska i muslimanska džamija na kopnenom području Čikaga. Nisam sam odlučio doći u SAD jer sam bio maloljetan, već me dovela moja majka Marijana. Obrazloženje moje majke očito je bilo da su postojale prijetnje smrću zbog političkog angažmana mog oca (kao njegovog potomka) protiv komunističke Jugoslavije i da bih bio sigurniji u SAD-u nego u Njemačkoj koja je u to vrijeme postala sigurnija zona za UDBA-ške likvidacije na što su njemačke vlasti uglavnom žmirile. ŠL: Možete li ukratko opisati svoje djetinjstvo, posebno izazove i poteškoće s kojima ste se suočili nakon dolaska u SAD? Džafer (Jeff) Kulenović: Moje rano djetinjstvo prije 1974. godine sam proveo u Düseldorfu u Njemačkoj kod majčinih roditelja Berislava i Marije Deželić. Tijekom tog vremena doživio sam dva tragična događaja koji su me duboko pogodili. Prvi je pokušaj atentata na moju majku i njezine roditelje u Düsseldorfu 1965. godine, što je dovelo do mog preranog rođenja uzrokovanog ozljedama moje majke. Imao sam sreću da sam preživio jer je jedan od naoružanih napadača uperio pištolj u majčin trbuh a zaustavio ga je samo hrabri postupak moje bake Marije koja je pogođena metakom u ruku. Drugi događaj bilo je brutalno ubojstvo mog oca u Münchenu 1969. od njegova tjelohranitelja Ivana Galića. Bilo koji događaj mogao je utjecati na nečiju psihu, a kako da to ne učini spomenuta dva događaja. Uz to, roditelji moje majke nisu htjeli da odem u SAD. Pokušali su nagovoriti moju majku da ostanem kod njih, ali ona je odlučila ići sigurnim putem. [caption id="attachment_640375" align="aligncenter" width="787"] Jeff i Marijana Mikešić-Kulenović / Foto: Osobni arhiv obitelji ustupljen Fenixu[/caption] Međutim, bilo je i drugih neugodnih čimbenika tijekom mog boravka u Njemačkoj, tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj koja su učinila moj odlazak u SAD poželjnijim. Kao prvo, domaća djeca su me maltretirala, Njemačka u to vrijeme nije bila etnički raznolika i nisam imao plavu boju očiju i plavu kosu, što je imalo i nekoliko članova moje obitelji uključujući i mog djeda s očeve strane. U SAD-u su me prvo odgojile moja teta Aida i baka Zumruta Northbrooku u Chicagu. Moja teta i baka su mi pružile sigurno okruženje puno ljubavi, iako sam tada spoznao što znači ne imati oca, kao i majku koja se zbog migracijskih razloga morala vratiti u Njemačku i viđao sam je samo povremeno i nakratko od 1974. do 1990. godine, tj. do mojih 20-ih. Moje rano iskustvo imigranta u SAD-u bilo je mješovito kao i ja dočekan raširenih ruku od strane zajednice Northbrook prema kojem se postupa kao slavna osoba i moji su razrednici organizirali oproštajnu zabavu nakon odlaska, dok moji kolege iz Chicaga nisu bili tako gostoljubivi, pokušavajući me maltretirati zbog imigrantskog statusa u kombinaciji s mojim podrijetlom. To je bilo pomalo čudno budući da su ti kolege iz razreda imali imigrantsku mješavinu (Talijan/Portorikanac/Meksikanac/Crnogorac) i oni su bili većinom prvi govornici engleskog u svojim obiteljima. Uz to, kasnije sam stekao poštovanje svojih kolega iz osnovne škole. Nastavio sam napredovati kroz srednju školu na Lane Tech College Prep, zatim BBA sa Sveučilišta Loyola u Chicagu i konačno MBA na Sveučilištu DePaul u Chicagu. Tijekom svog boravka u Chicagu, bio sam jako uključen u bošnjačku muslimansku zajednicu počevši od vrlo rane dobi, ali osobito tijekom razdoblja bosanskog rata 90-ih služeći u nekoliko lokalnih odbora kao i u BiH i dalje do 2018. Također sam bio aktivan u hrvatskoj zajednici početkom 90-ih u početka agresije na Hrvatsku kao jedan od radijskih moderatora na Glasu Hrvatske pod mentorstvom profesora Ratimira Previća te sa Jacobom Solom i njegovom ženom Sand ŠL: Vaš otac je bio poznat kao veliki promicatelj hrvatskog zajedništva. Javno je radio na zbližavanju hrvatskih katolika i muslimana i poticao ih na zajednički rad protiv Jugoslavije. Nakon tragične pogibije vašeg oca, dio je Hrvata smatrao da je njegovo ustrajno zalaganje za zbližavanje katolika i muslimana glavni razlog njegova ubojstva, jer je Jugoslavija vidjela veliku opasnost u jedinstvu Hrvata katolika i muslimana. Što mislite o tome i koji su, po Vašem mišljenju, bili glavni razlozi ubojstva Vašeg oca? Džafer (Jeff) Kulenović: Po mom mišljenju, ubojstvo moga oca bilo je orkestrirano zbog straha komunista da će on biti legitimni neprijatelj komunističke diktature u Jugoslaviji s poštovanjem kako ste implicirali i od Hrvata i od bosanskih muslimana s vlastitim pedigreom kao afirmirani principijelni i karizmatični vođa, te uz to što je bio i sin dr. Džafer-bega Kulenovića. U konačnici, moj je otac bio prijetnja vladavini jedne stranke/jednog čovjeka koja je postojala u totalitarnoj vladavini Jugoslavije u kojoj nije bilo mjesta za neslaganje. U iseljeništvu nije bilo puno vođa kao takvih koji su bili spremni riskirati svoje živote za domovinu i nažalost, on je platio najveću cijenu. ŠL: U siječnju 1988. Hrvatska republikanska stranka (HRS) objavila je prijedlog o uređenju buduće države Hrvatske. Ovaj je prijedlog bio sličan prijedlozima za koje su se vaš djed i otac javno zalagali u prošlosti. U trećoj točki prijedloga stoji da bi buduća država Hrvatska trebala biti federalna država koja bi uključivala Republiku Hrvatsku i Republiku Bosnu i Hercegovinu. Istaknuto je da obje tradicije treba čuvati i poštivati, te svima zajamčiti slobodu i jednaka prava. Nažalost, devedesetih godina, tijekom srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, ta je ideja uništena tragičnim sukobom bosanskih muslimana i hrvatskih katolika. No, danas se mnogi Hrvati nadaju da će jednog dana doći do međusobnog približavanja, koje bi omogućilo uspostavu zajedničke savezne države. Što mislite o ovom prijedlogu i imate li konkretnih ideja ili savjeta za njegovu realizaciju ili ga smatrate nerealnim i neopravdanim? Džafer (Jeff) Kulenović: U idealnom slučaju, ja bih podržao takvu uniju, jer bi to imalo smisla i strateški i ekonomski, da ne kažem povijesno. Međutim, njegovo postizanje zahtijevalo bi da se obje strane ponašaju kao ravnopravni partneri i da u konačnici oproste prošla diskrecija i izdaju. Uz to, žalim zbog smrti generala Blaža Kraljevića pod čijim je vodstvom ujedinjena BiH i Hrvatska mogla biti realna mogućnost. Njegova smrt bila je težak udarac za takvo zajedništvo za buduće generacije. ŠL: Ovih sam dana doznao da ste nedavno dobili hrvatsko državljanstvo. Čestitamo! Što vas je na to ponukalo i što za vas i vašu obitelj znači hrvatsko državljanstvo? Džafer (Jeff) Kulenović: Moja odluka da dobijem hrvatsko državljanstvo potaknuta je izravnom ulogom obitelji u povijesti i stvaranju Hrvatske. Podržali su ga i obitelj i prijatelji, neki koji su svoje već dobili. ŠL: Koliko ste dugo čekali i na koje ste probleme nailazili u procesu? Džafer (Jeff) Kulenović: Podnio sam zahtjev za državljanstvo tijekom COVID-a u rujnu 2020., ali nije mi odobren sve do sada u travnju ili otprilike 3 i pol godine nakon podnošenja umjesto uobičajenog razdoblja od osamnaest mjeseci ili više nego dvostruko duže unatoč jakim vezama moje obitelji u Hrvatsku. Moja majka dobiva državljanstvo još u lipnju 1996. Proces je u cjelini bio vrlo ponižavajući po mom mišljenju. Moja papirologija je prvo izgubljena, a zatim vraćena nakon što je moj prijatelj Ivan Kutleša osobno intervenirao preko svojih veza u samom vrhu MVEP-a Hrvatske. Osobno smatram da se proces produžio zbog moje vjere, kao i zbog političkog uvjerenja moje obitelji. Odajem priznanje Ivanu Kutleši za upornost u dobivanju mog državljanstva. Da nije intervenirao, ne vjerujem da bih danas stajao ovdje kao hrvatski građanin. No, još uvijek nemam svoju Domovnicu, samo papir MUP-a da sam dobio državljanstvo koji mi je poslao hrvatski konzulat u Chicagu krajem travnja. Vrlo je ironično da su nakon neovisnosti Hrvatske 1990. mnogi moji poznanici u Bosni i Hrvatskoj mislili da ću dobiti automatsko državljanstvo kao priznanje za žrtve i patnje moje obitelji u ovoj potrazi. ŠL: Možete li ukratko opisati svoj sadašnji život i profesionalni rad, kao i osobno mišljenje o političkoj i gospodarskoj situaciji u SAD-u? Džafer (Jeff) Kulenović: Trenutačno živim u Phoenixu, Arizona i radim kao izvršni potpredsjednik, glavni kreditni direktor novoosnovane banke u Scottsdaleu, Arizona. Bilo je to vrlo zanimljivo okruženje u bankarskom sektoru s niskom potražnjom za kreditima zbog visokih kamata i visokoprinosnim tržištem depozita koje ide u razdoblje kakvo nije viđeno dugo vremena. Postoji velika ekonomska neizvjesnost s inflacijom, visokim kamatama i tržištem nekretnina s visokim cijenama s cijenama koje su se udvostručile na mnogim tržištima od 2020. Trenutna politička klima u SAD-u je vrlo podijeljena i podijeljena na pola. To me podsjeća na retoriku koja je postojala u bivšoj Jugoslaviji prije rata početkom 1990-ih. Ni Republikanska ni Demokratska stranka nisu one moje mladosti kada zastupaju prava država odnosno velike vlade. Na posljednjih nekoliko izbora moj glas je bio za ono što sam smatrao manjim od dva zla. Bio sam ponosan što sam prvi put glasao za predsjednika SAD-a Ronalda Reagana 1984. kada sam napunio 18 godina, ali to sada ne mogu reći ni za jednog od sadašnjih pretpostavljenih predsjedničkih kandidata. ŠL: S obzirom na trenutnu političku situaciju u SAD-u i svijetu, kakve promjene i globalnu budućnost očekujete u sljedećih nekoliko godina? Džafer (Jeff) Kulenović: Što se tiče SAD-a, politika će i dalje stvarati podjele, bilo izolacionistička ili inkluzivna, ovisno o ishodu izbora u studenom. Nijedna strana neće biti zadovoljna i teško je nagađati tko će biti pobjednik. Također ekonomski savez BRICS-a kojeg pokreću Brazil/Rusija/Iran/Kina/Južna Afrika, a nedavno mu se među ostalima pridružila i Saudijska Arabija, može potkopati povijesnu ekonomsku dominaciju SAD-a upotrebom dolara. Naposljetku, strateški se izraelski rat nastavlja pri čemu se SAD strateški izolira jer mnoge druge nacije, uključujući one iz EU-a, poput Irske, Španjolske i Norveške, staju na palestinsku stranu. Što se tiče svjetskih pitanja općenito, postoji potencijal za daljnji sukob uključujući: 1. ruski rat s Ukrajinom, 2. kinesku agresiju u pogledu Tajvana i 3. sukob Izraela i Palestine. Klimatski čimbenici okoliša, kao što je nedavni toplinski val na jugozapadu SAD-a koji sam osobno iskusio, utjecat će na migraciju i kao takvi izazvati potencijalni sukob za kontrolu područja koja su povoljnija za stanovanje . ŠL: I za kraj, imate li neku konkretnu poruku koju biste željeli poslati svojim prijateljima ili ljudima općenito u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini? Džafer (Jeff) Kulenović: Osjećam da uz bogatu tradiciju i kulturu našeg kraja postoji svijetla budućnost. Povijest dokazuje da se samo dijalogom i nenasiljem može postići mir. S tim u vezi, smatram da bi BiH i Hrvatska kroz takav dijalog i međusobno razumijevanje trebale obnoviti svoje povijesno savezništvo. Fenix-magazin/SIM/Šime Letina