DR. ANTE NAZOR GOSTUJE U NJEMAČKOJ: Da nije bilo Hrvatske, odnosno hrvatskih snaga i Hrvata, ne bi bilo ni današnje BiH

Knjiga Domovinski rat i zločini nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini, 1991. - 1995. (pregled političkih i vojnih događaja u Hrvatskoj i BiH s posebnim osvrtom na muslimansko-hrvatski sukob u BiH te popis ubijenih civila Hrvata u BiH i zarobljenih pripadnika HVO-a, kao prilog istraživanju zločina srpskih i muslimanskih snaga nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini od 1991. do 1995. godine), bit će predstavljena u Düsseldorfu i Essenu 12. i 13. siječnja 2024. Razgovarala: Marijana Dokoza Kako je Fenix-magazin.de već ranije najavio, predstavljanje u Düsseldorfu održat će se u prostorijama Generalnog konzulata RH u Düsseldorfu (Carlsplatz 14-15, 40213 Düsseldorf) s početkom u 19:00 sati. U subotu 13. siječnja, knjiga će s početkom u 18 sati, biti predstavljena u dvorani župne crkve St. Hedwig i Hrvatske katoličke misije Essen, (An St. Hedwig 17A, 45326 Essen), u organizaciji Matice hrvatske za Ruhrsko područje. Knjiga se sastoji od dva dijela, dvojezična je (hrvatski i engleski jezik), a objavljena je u izdanju Udruge Hrvatska zvona i Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, sredstvima Ministarstva kulture i medija RH. Autori knjige su Davor Marijan i Ante Nazor (Knjiga 1.), urednici knjige su Zlatan Mijo Jelić i Petar Kolakušić (Knjiga 2.), a recenzenti su dr. sc. Mladen Ančić, Nika Pinter i dr. sc. Marko Tokić. Uz naglasak da suosjećaju s obiteljima svih žrtava rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od 1991. do 1995., koji je uzrokovan velikosrpskom politikom, te uz napomenu da ova knjiga nema namjeru negirati zločine nad pripadnicima drugih naroda u ratu u BiH, urednici knjige istaknuli su u najavi da je namjera objavljivanja imena hrvatskih civila i zarobljenih pripadnika HVO-a koje su ubili pripadnici srpskih i muslimanskih snaga u Bosni i Hercegovini upozoriti na stradanje hrvatskog naroda u ratu u Bosni i Hercegovini 1991./1992. – 1995., o čemu se zbog medijskih blokada malo zna. O svemu tome smo razgovarali sa dr. Antom Nazorom kojeg smo na početku razgovora zamolili da ukratko prikaže sadržaj knjige? A. Nazor: Knjiga započinje znanstvenom studijom povjesničara dr. sc. Davora Marijana, koja čini glavni (I.) dio Knjige 1. Uz osvrt na političke prilike koje su uzrokovale raspad SFRJ i stvaranje RH, autor daje pregled sudionika rata i važnijih vojnih događaja u RH i BiH, s posebnom pozornošću na rat u BiH i sukob između ARBiH i HVO-a u dijelu BiH. Složenost problematike i problematičan prikaz u medijima koji često zanemaruje izvore o ratu u Bosni i Hercegovini, razlozi su zbog kojih je u knjizi, u odnosu na vojne operacije u Hrvatskoj, detaljnije prikazan vojni aspekt događaja u BiH, posebice muslimansko-hrvatski građanski rat u dijelu BiH. Sveobuhvatan pregled političkih i vojnih događaja u Domovinskom ratu nužan je za razumijevanje okolnosti izbijanja i tijeka rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, te upozorava na činjenicu da su već od samog početka oružanog sukoba između HVO-a i ARBIH u Bosni i Hercegovini medijske i političke slike o Hrvatima i postrojbama HVO-a bile iskrivljene, a zločini nad Hrvatima prešućivani. Posebice je važno ukazati da mudžahedini, koji su počinili neke od navedenih zločina, „nisu mit“. FM: Bošnjačko-muslimansko vodstvo je uvjerovalo javnost da nije bilo mudžahedina u BiH. Zašto? A. Nazor: To je tzv. reverzibilno etničko čišćenje u okviru kojega je bošnjačko-muslimanska politika, koristeći medije, pokušala uvjeriti javnost da mudžahedina nema u središnjoj Bosni, nego da HVO propagandom o mudžahedinima plaši Hrvate kako bi ih prisilili da napuste to područje. No, izvori i fotografije govore drugačije. Prikaz muslimansko-hrvatskoga sukoba i popis žrtava na hrvatskoj strani zasnivaju se na dokumentiranim činjenicama. Ostaje pitanje zašto je dio dokumenata koji su navedeni u knjizi ignoriran prilikom donošenja presuda u predmetu protiv političkog i vojnog vodstva Herceg-Bosne. Jednako tako, ova knjiga pomoći će shvatiti položaj hrvatskoga naroda koji, kao autohton i konstitutivan narod, ima pravo tražiti ravnopravnost s ostala dva konstitutivna naroda u BiH, a što je od strateške važnosti i za Europsku uniju i za Sv. Stolicu. https://fenix-magazin.de/hrvatski-povjesnicar-dr-ante-nazor-u-dusseldorfu-i-essenu-domovinski-rat-i-zlocini-nad-hrvatima-u-bosni-i-hercegovini-1991-1995/ Naslovnicu ove knjige krase fotografije hrvatskih zastava na tvrđavama kraljevskih gradova oslobođenih u operacijama hrvatskih snaga - Knina (5. kolovoza 1995.) i Jajca (13. rujna 1995.), koje simboliziraju pobjedu Hrvatske nad velikosrpskim agresorom u Domovinskom ratu i opstojnost hrvatskoga naroda u složenim uvjetima građanskog rata u BiH tijekom prve polovice 1990-ih.S obzirom na to da u sadržaju tematski prevladava vojna povijest, može se reći da ova knjiga, u kontekstu prezentacije povijesti Domovinskog rata, čini svojevrsnu historiografsku cjelinu s knjigom Domovinski rat - pregled političke i diplomatske povijesti (priredili Tomislav Pušek i Ante Nazor, NZ Globus i HMDCDR, Zagreb, 2018.), a s knjigom Mate Arlovića – The Croatian Community of Herzeg-Bosnia and the (Re)organisation of Bosnia and Herzegovina (Novi informator i HMDCDR, Zagreb, 2017.) i knjigom dr. sc. Miroslava Tuđmana - Haški krivolov – analiza dokaza o ciljevima zajedničkog zločinačkog pothvata u predmetu IT-04-74 (HSN i HDCDR u BiH, 2019.) predstavlja argumentiran, znanstveni odgovor na pokušaje da se Domovinski rat, a posebice uloga Hrvatske i Hrvata u ratu, odnosno hrvatske politike u BiH 1990-ih, prikaže kao negativna stranica hrvatske povijesti. FM: Što je sadržaj druge knjige? A. Nazor - U Knjizi 2., pod naslovom Prilog istraživanju zločina nad Hrvatima u BiH, naveden je popis 3261 (u dopunjenom popisu je 3315) civila Hrvata i zarobljenih pripadnika HVO-a koje su tijekom rata ubili pripadnici srpskih (str. 17-126) i muslimanskih snaga u BiH (str. 127-197), odnosno navedena su imena vojnika HVO-a koji su ubijeni izvan izravnih borbenih djelovanja u ratu u Bosni i Hercegovini od 1991./1992. do 1995. godine. Od toga je ubijena 3093 (odnosno 3146) odrasla osoba, te 168 (odnosno 169) djece i maloljetnih osoba do 18. godine života. Među njima su 2434 (odnosno 2471) muške i 827 (odnosno 844) ženske osobe. Od ukupnog broja u ovoj knjizi navedenih Hrvata, čije ubojstvo vjerojatno ima obilježje zločina, pripadnici JNA i VRS-a, odnosno srpskih snaga, ubili su 2033 (odnosno 2085), a pripadnici ARBiH i muslimanskih snaga 1228 (odnosno 1230) Hrvata - civila i zarobljenih pripadnika HVO-a. Navedena su i imena 16 Hrvata povratnika i policajaca, ubijenih u BiH nakon završetka rata, uglavnom na područjima s kojih su muslimanske snage protjerale Hrvate tijekom rata (str. 198-199). [caption id="attachment_357752" align="alignleft" width="618"] Ante Nazor i Davor Marijan[/caption] Hrvati su prvi postali žrtve napada srpskih snaga u BiH, koje su početkom listopada 1991. zapalile selo Ravno i okolne hrvatske zaseoke u istočnoj Hercegovini, te ubile Hrvate iz tih sela. Potom su tijekom 1992. pripadnici srpskih snaga počinili brojne zločine nad Hrvatima i Muslimanima. Neki od zločina nad Hrvatima počinjeni su: „na Kupresu, u selima Donja Vrela - općina Bosanski Brod, Vidovice i Kopanica - općina Orašje, u selu Crkvine - općina Bosanski Šamac, u selima Krepšić, Gorice, Laništa, Markovića Polje, Vukšići i Ulice - općina Brčko, na Galici u općini Travnik, u selima Dabrica, Brštanik, Stjepan Krst - Općina Stolac, u naselju Uborak-Vrapčići u općini Mostar, u selu Briševo - općina Prijedor, u selima općine Odžak i na drugim mjestima. S područja općine Banja Luka, gdje nije bilo izravnih sukoba između HVO-a i VRS-a, srpska vojska ubila je 114 Hrvata civila, a u gradu Sarajevu je tijekom rata, većinom od granatiranja s položaja srpskih snaga, ubijeno 482 hrvatskih civila. FM: Hrvati su osuđeni za zločine u Ahmićima i Stupnom dolu, a izostale su osude za zločine nad Hrvatima u BiH? A. Nazor - Međunarodna javnost upoznata je sa zločinom koji su pripadnici hrvatskih snaga počinili nad civilima muslimanima u Ahmićima i Stupnom dolu, a MKSJ je vodio postupke i donio presude optuženim Hrvatima za navedene zločine, čije počinitelje osuđujemo i sramimo se zbog njih. No, istodobno MKSJ i mediji uglavnom su ignorirali zločine i etničko čišćenje koje je nad Hrvatima i prije i poslije tragedije u Ahmićima počinila ARBiH u naseljima: Dusina, Busovača, Vitez, Križančevo Selo, Buhine Kuće, Uzdol, Jablanica, odnosno Doljani i Stipića livade, Grabovica, Bugojno, Kakanj, Vareš, Travnik, Miletići, Maljine, Konjic, Trusina, Klis, Bušćak, Orlište i drugim mjestima koja su navedena, a žrtve imenovane u Knjizi 2. O razmjerima stradanja Hrvata svjedoči i podatak da je na području današnje Republike Srpske 1991. bilo 152.856 katolika Hrvata, a prema podacima od 31. prosinca 2010. na istom području bilo ih je samo 11.924, da bi prema podacima od 31. prosinca 2014. taj broj bio dodatno smanjen na 9355 Hrvata, odnosno za 93,87 % u odnosu na 1991. godinu. Otprilike isti broj Hrvata protjerala je i ARBiH s područja današnje Federacije BiH. Primjerice, samo u općinama u kojima je prema izjavi generala ARBiH Rasima Delića iz veljače 1994. „HVO eliminisan“ – Jablanica, Konjic, Fojnica, Kakanj, Zenica, Travnik i Bugojno, broj Hrvata je do 2013. (38.064 Hrvata), u odnosu na 1991. (101.275 Hrvata), smanjen za 63.211, odnosno za 62,41 %. Podaci su još porazniji kad se u obzir uzme i stradanje Hrvata u općini Vareš, odnosno smanjenje njihova broja s 9016 (1991.) na 2082 (1913.) ili za 68,72 %, što znači da je u osam navedenih općina broj Hrvata u odnosu na stanje iz 1991. smanjen za oko 70.000. Nakon svega, samo iskreno suočavanje vodstva svih sukobljenih strana u BiH tijekom 1990-ih sa zločinima koje su počinili pripadnici postrojbi vlastitih oružanih snaga može osigurati mirnu budućnost u BiH, čiji stanovnici trebaju živjeti jedni uz druge. FM: U knjizi se posebno analizira uzrok muslimansko-hrvatskog rata u dijelu BiH? A. Nazor - Uzrok muslimansko-hrvatskog građanskog rata u BiH su suprotstavljene politike. Hrvati su smatrali da trebaju dobiti dio teritorija za svoj entitet, što je bilo u skladu s prijedlozima međunarodne zajednice (Cutileirov, Vance-Owenov i Owen-Stoltenbergov plan), a Bošnjaci (muslimani) su imali koncept centralizirane, unitarne, odnosno svoje nacionalne države koja je trebala nastati kao prividno „građanska“ država u kojoj bi nebošnjačko (nemuslimansko) stanovništvo bilo majorizirano. Armija RBiH napala je HVO kada se naoružala, velikim dijelom upravo uz pomoć RH, preko njezinog teritorija i područja koje je nadzirao HVO. Napala ga je u središnjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini, na područjima s mješovitim muslimansko-hrvatskim stanovništvom, na kojima je prije izbijanja otvorenog sukoba demografska slika drastično promijenjena u korist muslimana, prilivom vojno sposobnih muškaraca prognanih s područja koja su osvojile srpske snage. Nadmoć ARBiH u odnosu na snage HVO-a pokazuje tko je imao uvjete za ofenzivno djelovanje na tom području, koje je Vance-Owenovim planom, predstavljenim u siječnju 1993., većim dijelom predviđeno kao hrvatska provincija sa središtem u Travniku. Dakle, planom međunarodne zajednice (a ne predsjednika Tuđmana), prema kojem su predviđene hrvatske provincije obuhvatile znatno područje nekadašnje Banovine Hrvatske u BiH, čija se uspostava predsjedniku Tuđmanu pokušava pakirati kao „istočni grijeh“ njegove politike(!). Samohvala generala ARBiH Rasima Delića u veljači 1994. predsjedniku Aliji Izetbegoviću da je „HVO eliminisan sa područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna. Znači, kompletna jedna pokrajina po Vens-Ovenovom planu sa centralom u Travniku”, savršeno objašnjava motiv, odnosno, kako je zaključio autor Davor Marijan, „ogoljuje do srži pobude i svrhu rata za teritorij koji je prema zamisli tadašnjeg muslimanskog vodstva u BiH Armija RBiH povela protiv HVO-a.“ To je odgovor na pitanje tko je i zašto započeo međusobni muslimansko-hrvatski građanski rat u BiH, odnosno u kojim je okolnostima taj sukob postao međunarodni, ako se takvim uopće može okarakterizirati, jer zapravo je riječ o borbi za opstojnost Hrvata u BiH. Kasnijim, Owen-Stoltenbergovim, planom iz kolovoza 1993. „hrvatski prostor“ znatno je smanjen, jer je međunarodna zajednica prihvatila stanje na terenu koji je ARBiH u međuvremenu planski etnički očistila od Hrvata. FM: Predstavljanje knjiga održat će se i pod dojmom rasprava o povučenom udžbeniku za 4. razred gimnazije, u kojima ste i Vi sudjelovali? A. Nazor - Za takvu odluku kao što je povlačenje udžbenika iz uporabe treba postojati uporište u zakonskoj regulativi o udžbenicima, što je i navedeno u priopćenju Ministarstva znanosti i obrazovanja. Demokratsko smo društvo, u medijima autori pišu i govore što misle neovisno o razini poznavanja problematike, u znanstvenim radovima raspravlja se o različitim interpretacijama izvora i događaja, no u udžbeniku mogu biti samo znanstveno provjereni podaci i relevantni izvori, a to ključno načelo u poglavljima o Domovinskom ratu u spomenutom udžbeniku ne poštuje se u većem broju primjera. Uz brojne faktografske pogreške, izostavljeni su i podaci bitni za cjelovitiji prikaz pojedinih događaja i njihove važnosti. Sadržaj o blaženom kardinalu Alojziju Stepincu, posebice navod da „nije rehabilitiran“ koji daje na važnosti presudi iz razdoblja komunističke Jugoslavije, skandalozan je. Problematično je i to što se pojedinim izvorima u udžbeniku manipulira na isti način na koji su to činili srbijanski pravni timovi u Den Haagu u neuspješnim procesima protiv Hrvatske i hrvatskih generala, kako bi oslobodilačku operaciju „Oluju“ prikazali kao zločinačku operaciju. Dakle, u hrvatskom udžbeniku za povijest našli su se podaci za koje je znanstveno dokazano da nisu točni i koje je, što je za povjesničare manje važno, kao nevjerodostojne odbacio čak i Haaški sud. Posebice je neprihvatljiva manipulacija Tuđmanovim govorom iz veljače 1990. i traženje od djece da izvorima pristupaju selektivno, umjesto cjelovito. FM: Prigovorili ste i da je prikaz rata u BiH oskudan? A. Nazor - Sadržaj o ratu u Bosni i Hercegovini iznimno je oskudan i ne poštuje smjernice kurikula za povijest, kao da je riječ o području koje nije imalo nikakvu ulogu na zbivanja u Hrvatskoj i kao da nije bitno da učenice i učenici u hrvatskim školama doznaju temeljne informacije o sudbini Hrvata tijekom Domovinskog rata na tom području, na kojem su autohton i konstitutivan narod. Navod u povučenom udžbeniku da su se građani BiH izjasnili za suverenu BiH više skriva, nego što otkriva, jer ne navodi kojim narodima uglavnom pripadaju građani koji su izašli na referendum, a to je od iznimne važnosti za razumijevanje politike sva tri konstitutivna naroda u BiH, ali i susjednih država Hrvatske i Srbije prema BiH. Kao što je iznimno važan i podatak da je RH priznala BiH odmah nakon što su je priznale zemlje EZ, a istodobno kad i SAD, dok ju tijekom rata Srbija nije priznala. Sve to nije navedeno, kao ni činjenica da su Hrvati autohton i konstitutivan narod u BiH, a od iznimnog je značaja za obrazovanje i odgoj djece u hrvatskim školama. Također, ne objašnjava se ni kontekst proglašenja Republike Srpske i Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (kasnije Hrvatske Republike HB), koji je znatno različit. Nažalost, u udžbeniku se ne navodi ni da su područja RH i BiH jedinstveno ratište, što je iznimno važna činjenica za razumijevanje događaja i potrebe angažiranja hrvatskih snaga u Domovinskom ratu na području obje države, jer je od 1991. Hrvatska većim dijelom napadana upravo s teritorija BiH. FM: Oni koji brane takav sadržaj u udžbeniku uglavnom brane i tezu o „posve pogrešnoj Tuđmanovoj politici prema BiH“? A. Nazor - Na takvu tezu odgovorit ću kratko i jasno: da nije bilo Hrvatske, odnosno hrvatskih snaga i Hrvata, ne bi bilo ni današnje BiH, čije su postojanje u današnjim, odnosno „avnojevskim“ granicama, Hrvati omogućili prvo u pravnom smislu (izlaskom na referendum o suverenosti BiH), a potom i vojnim djelovanjem protiv srpskih snaga u BiH (obrana BiH od velikosrpske agresije od 1992. i oslobađanje okupiranih dijelova BiH u operacijama 1994. i 1995.). U tom kontekstu podsjetit ću na emotivnu izjavu zapovjednika 5. korpusa ARBiH iz Bihaća generala ARBiH Atifa Dudakovića za HRT, na mostu kod Tržačkih Raštela, 6. kolovoza 1995., o doživljenoj slobodi nakon 1201 dan okruženja, u kojoj je „odao sva priznanja i pohvale Hrvatskoj vojsci i hrvatskoj državi jer je u tom veoma bitnom trenutku za stanovništvo Bihaća ispunila svoju zadaću“. Uz ostale izvore, i te arhivske snimke potvrđuju da je, uz hrabrost i izdržljivost branitelja Bihaća iz 5. korpusa ARBiH i 101. pukovnije HVO-a, za to što Bihać nije doživio sudbinu Srebrenice, a muslimani novi genocid od srpskih snaga, zaslužna operacija „Oluja“, odnosno Hrvatska i Hrvatska vojska. Istodobno to je odgovor na pitanje o ulozi Hrvatske i Hrvata u ratu u BiH. Opširnije o tome govori sadržaj spomenutih knjiga koje predstavljamo. Tuđmanova, odnosno hrvatska politika prema BiH bila je konstruktivna i korektna, te dosljedna u pokušaju zaštite hrvatskog naroda u BiH, ne dovodeći u pitanje njezine međunarodno priznate granice, ali ne kao unitarne države. Činjenica je da je jedino Hrvatska potpisala sve prijedloge međunarodne zajednice o unutarnjem uređenju, zapravo o unutarnjoj podjeli BiH. Objektivna ocjena hrvatske ili Tuđmanove politike prema BiH nije moguća bez uvida u sudjelovanje i ponašanje preostale dvije strane (srpske i muslimanske) u BiH, što kritičari Tuđmanove politike prema BiH uglavnom izbjegavaju. Srpska politika u i prema BiH jasna je, sažeta je u šest točaka – strategijskih ciljeva, koje je „Skupština srpskog naroda u BiH“ u Banja Luci prihvatila 12. svibnja 1992. godine. Premda je vojno poražena 1995., dio tih ciljeva politički je ostvarila kroz zaseban i etnički očišćen teritorij Republike Srpske. S obzirom na to da bošnjačko-muslimanska politika nije tako izravna, svi koji misle da znaju što se događalo u BiH i da je hrvatska (Tuđmanova) politika prema BiH bila pogrešna, neka objasne kakva je bila Izetbegovićeva politika, posebice prema Hrvatima u BiH – od pokušaja sklapanja „historijskog sporazuma“ sa Srbima u BiH u ljeto 1991., preko izjave „to nije naš rat“ početkom listopada 1991. dok su srpske snage ubijale Hrvate i palile hrvatska sela u istočnoj Hercegovini, do ponude dijela teritorija BiH (od Prozora prema zapadu) predsjedniku Tuđmanu u siječnju 1994. i zamolbe Hrvatskoj za pomoć u spašavanju Bihaća u srpnju 1995. godine. Fenix-magazin/Marijana Dokoza