DON MARIO POPOVIĆ IZ RIMA: Sinodalni put je izazov i prilika, no trebalo bi dobro poznavati bit stvari

Don Mario Popović, svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije koji od 2012. godine živi i radi u Rimu u Papinskom teutonskom zavodu Sv. Marije od Duše (Santa Maria dell'Anima) službenik je Državnog tajništva Svetog Oca, u Vatikanu. Razgovarala: Marijana Dokoza U razgovoru za Fenix-magazin je govorio o životu i radu u Italiji, prisjetio se jednog posebnog dana koji, kako kaže, traje cijeli život. Osvrnuo se na Sinodalni put u Njemačkoj, te istaknuo značenje vjere u životu svakog čovjeka. [caption id="attachment_515880" align="alignleft" width="618"] Papa Franjo i don Mario Popović / Foto: Ustupljeno Fenixu[/caption] Don Mario je široj hrvatskoj javnosti postao poznat od 2015. godine kada je bio Papin glavni prevoditelj tijekom posjeta Svetoga Oca Sarajevu. Cijeli jedan dan proveo je rame uz rame Papi. Od tada su ga mediji u Hrvatskoj počeli nazivati „Papin šaptač“, a mnogi su se bavili pitanjem „Tko je tajanstveni don Mario?“. No, u njegovu životu kaže nema puno tajanstvenosti, osim ako se ne misli na tajanstvenost svećeničkog poziva. Dok slušate ovog mladog svećenika kako govori o vjeri i društvu današnjice, ne možete a ne zaključiti kako je don Mario od Boga odabran da propovijeda Njegovu riječ. Don Mario nikog ne osuđuje, ne kritizira, ali ulijeva nadu kako je Bog uvijek tu negdje uz nas, u nama i s nama pa čak i kad mislimo da to ne zaslužujemo. I to je sva tajanstvenost njegova života. Rođen je u Splitu 1984. godine, odrastao u Omišu, u župi sv. Mihovila u kojoj je i sazrio njegov poziv za svećeništvom, don Mario je po ocu rodom iz malog mjesta Svinišće (kod Omiša), gdje njegovi roditelji danas žive. Filozofsko-teološki studij pohađao je u Splitu, za svećenika je zaređen u lipnju 2010. godine u konkatedrali Sv. Petra u Splitu, a zaredio ga je nadbiskup mons. Marin Barišić. Nakon dvogodišnje službe tajnika splitsko-makarskoga nadbiskupa, u rujnu 2012. godine poslan je u Rim na poslijediplomski studij patrologije na Patrističkom instutitu Augustinianum. [caption id="attachment_515852" align="alignleft" width="618"] Don Mario Popovićbu Papinskom teutonskom zavodu Sv. Marije od Duše / Foto: Fenix (MD)[/caption] FM:Don Mario, kažite nam ukratko što je to patrologija i koja vam je služba u Rimu. U nekoliko riječi sažeto, patrologija proučava crkvene pisce i crkvene oce u prvim stoljećima Crkve. To su ujedno počeci sustavnoga teološkog razmišljanja, koji su temelj dogmatske teologije i tradicije Crkve. Moja je bliža tema za vrijeme studija bila o svetom Jeronimu i o literarnom razvoju njegovih tekstova, ponajviše komentara. Od siječnja sam 2014. godine započeo sa službom u Državnom tajništvu Svetog Oca. Riječ je o dikasteriju Rimske kurije, koji pomaže Papi u obavljanju njegove svakodnevne službe. Ured je Rimske kurije koji je najuže povezan s Papom. Ako bismo usporedili s ministarstvima u drugim državama, onda bi Državno tajništvo bilo ministarstvo unutarnjih i vanjskih poslova u jednom. Kao prevoditelj sam u pravilu prisutan pri dolasku službenih delegacija te hodočasnika iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore. Ipak, moja je glavna zadaća latinski odjel, volim svoj posao, a latinski jezik je lijepo iskustvo. Latinski jezik je itekako popularan [caption id="attachment_515855" align="alignleft" width="618"] Don Mario Popović u crkvi Santa Maria dell'Anima u Rimu / Foto: Fenix (MD)[/caption] Radim sa šestoricom kolega, svećenika i laika. Prevodimo najvažnije Papine dokumente, poput enciklika, apostolskih konstitucija, dekreta imenovanja novih biskupa (bula), zakonskih tekstova (koji se zovu i motu proprio) te ostalih različitih službenih Papinih akata. Pokušavamo ovaj klasični jezik učiniti bližim, svakodnevnim, ne samo po dokumentima i budućoj arhivskoj građi, nego i po npr. Papinom Twitter računu (@Pontifex_ln). Prevodimo zatim tjedne vijesti za Radio Vatikan koje se emitiraju subotom i nedjeljom, pod nazivom Hebdomada Papae (Papin tjedan). Na neki se način pokušavamo približiti studentima, ali i svima onima koji pokazuju barem malo interesa i simpatije. Često se može čuti kako je ovo mrtvi jezik, no mi ga činimo itekako živim. Jedna osobitost je da je na svim Papinim Twitter računima, a ima ih 9 (na 9 jezika), latinski vrlo popularan – već je prošao milijun pratitelja! Za usporedbu, Papin Twitter na njemačkom jeziku ima oko 680 tisuća pratitelja. Ujedno je to i dio evangelizacije, jer i tako dolazimo do vjernika, ali i do onih koji nemaju nikakav kontakt s Crkvom, ali ih potakne i ova vrsta komunikacije. Dan koji će trajati cijeli život FM: Kad je riječ Vašoj o popularnosti, podsjetimo na 2015. godinu kada ste u Hrvatskoj i BiH postali poznati, a cijeli svijet Vas je tog 6. lipnja gledao rame uz rame papi Franji jer ste odabrani da budete kao prevoditelj uz Papu tijekom njegovog posjeta Sarajevu. -Od toga je prošlo već sedam i pol godina, ali ljudi to uvijek pamte. Iako je to sada prošlost, ostat će mi kao jedno nezaboravno iskustvo za cijeli život. Mogu kazati kako je to jedan dan koji ostaje u trajnoj uspomeni, odnosno „traje“ cijeli život. FM: Mediji su Vas tog nezaboravnog dana prozvali „Papin šaptač“, o Vama se raspitivali i dugo nakon Papina posjeta Sarajevu posjećivali Vaše rodno Svinišće kako bi doznali što više o „tajanstvenom don Mariu“. -Istina, bilo je svakakvih naslova, malo smo se šalili nekoliko tjedana nakon toga i to je bilo simpatično, smije se don Mario. [caption id="attachment_515856" align="alignnone" width="1000"] Crkva Santa Maria dell'Anima u Rimu / Foto: Fenix (MD)[/caption] FM: Možete li reći koja je bila razlika između pape Franje i pokojnog pape u miru Benedikta XVI? Budući da ste već nekoliko godina djelatnik u Vatikanu, upoznati ste s radom pape Franje ali i njegovog prethodnika, nedavno preminuloga Pape Benedikta XVI. Uvijek je nezahvalno uspoređivati djelovanje dvojice papa. Papa je također i biskup jedne biskupije, one Rimske, a svaki papa postaje papom upravo jer je biskup Rima, što papa Franjo voli često naglasiti. Jednako tako, on je čovjek koji ima svoj karakter, svoju osobnu povijest, ima svoja iskustva, i tu vidimo da su papa Franjo i nedavno preminuli papa emeritus Benedikt XVI. različiti. Međutim, ono što ih obojicu itekako spaja jest to da je papa Franjo doista na svim poljima nastavio tamo gdje je Benedikt XVI. i sam započeo, a prije njega sveti papa Ivan Pavao II. Radi se o jednom velikom kontinuitetu od preko četrdeset godina. Ono što je potrebno uvijek naglasiti, jest da svatko ima svoj karakter, svoj pristup, međutim svi su oni, svi smo mi, u službi Isusa Krista i njegove Crkve. Radi se o jednoj misiji koja je raspršena po cijelome svijetu, a njezin centar se nalazi u Rimu, ta je Crkva i njezin biskup-papa, prva koja „predsjeda u ljubavi“, kako lijepo piše sv. Ignacije Antiohijski. Blizak narodu FM: Često se čuju kritike na račun pape Franje zbog njegovih stavova i postupaka, ali i to kako je papa Franjo blizak narodu. Pritom se ističe to kako je papa Franjo na samom početku ruske agresije na Ukrajinu, ignorirao sve protokole, i pješice otišao u rusko veleposlanstvo pri Svetoj Stolici kako bi izrazio svoju zabrinutost zbog napada na Ukrajinu. Mediji su prenijeli kako je to nezapamćeno odstupanje od protokola, a vjeruje se kako je to prvi put da je neki Papa posjetio veleposlanstvo kako bi razgovarao s veleposlanikom u vrijeme sukoba. Obično se strani veleposlanici pozivaju na sastanak s Papom u Apostolskoj palači. Zbog takvih njegovih postupaka, ljudi ga najčešće doživljavaju svojim zaštitnikom, ali i jednim iz naroda. [caption id="attachment_455846" align="alignleft" width="618"] Bazilika Sv. Petra u Vatikanu / Foto: Fenix (MD)[/caption] - Istina, često se zna kazati kako je papa Franjo jedan od nas, iako svatko tko obavlja bilo kakvu javnu službu dolazi iz jednog naroda, mentaliteta i slično. Uvijek je „jedan od“. Tako je i s papom Franjom, koji nosi veliko iskustvo iz latinske Amerike, a koja je nama svima Europljanima poprilično nepoznata. S druge strane, takvog je karaktera, osjetljiv na sociološke i socijalne prilike, doživljavamo ga vrlo direktno – kao čovjeka, svećenika i biskupa, zapravo-kao vjernika. Konačno, on je predan kao što smo, vjerujem, i svi mi te onoliko koliko svatko može i znade, koliko ima, toliko onda i daje. U tome je njegova veličina što se ne plaši pokazati samoga sebe, ogoljenog, onakvim kakav jest. Papa Franjo puni uskoro deset godina svoje službe, svojega pontifikata. Mnogo toga je učinio, ne samo na razini reformi, već i kao Papa misionar koji propovijeda riječima, a možda još i više svojim gestama. Usudim se kazati da je to njegov veliki zadatak kojim daje primjer svima. Kako komentirate Sinodalni put u Njemačkoj? - Ovdje mogu iznijeti samo osobni stav, jer drugačije i ne mogu. Sinodalni put je izazov i prilika, no trebalo bi dobro poznavati bit stvari. Crkva u Njemačkoj sa svojom velikom i bogatom tradicijom korača, kao i svaka mjesna Crkva, sa svojim društvom i narodom. Međutim, ono što društvo ponekad nalaže, ne smije i ne može biti apsolutni imperativ vjernicima, odnosno Crkvi-narodu Božjemu. Smatram da je najvažnije pitanje, a vjerujem i da je našim čitateljima vrlo blisko, pitanje identiteta. Kršćanin ima svoj identitet i principe, postulate, uvjerenja, od kojih se ne odstupa. Meni je zato žao ako se promatra Sinodalni put kao jedan sveopći parlament gdje svatko ima pravo ne samo kazati, što je sasvim legitimno i poželjno, nego i činiti što ga je volja. Složit ćemo se da je to skup ljudi, vjernika, okupljenih oko svojih biskupa, koji nose kršćanski identitet kojeg se nije moguće odreći. Vjerujem kako mnogi svećenici u Njemačkoj imaju sličan pogled na ovu stvarnost. Možemo se prilagođavati našem društvu, međutim, ne možemo raditi kompromise ili pak potpuno mijenjati nešto u čemu nemamo ni kompetencije ni ovlasti. Ono čime raspolažemo, a to je polog vjere, to nije naše, nismo vlasnici toga. Nemojte krivo shvatiti, ne mislim da smo kakvi radikalni egzekutori tvrdih pravila i zapovijedi, nego smo služitelji, misionari, propovjednici. Istina je, valja se prilagoditi vremenu i okolnostima, no ne pod svaku cijenu. Vrlo dobro znamo poteškoće i sumnje s kojima se susreću mnogi, kako vjernici, tako i oni koji nisu blizu Crkvi, ali na nama je da im pružamo razumijevanje, nadu i utjehu. Tako bivamo privlačni drugima, jer svatko tko ima jasne poglede i vedar duh – osvaja, bio svećenik ili vjernik laik. [caption id="attachment_515857" align="alignleft" width="618"] Crkva Santa Maria dell'Anima u Rimu / Foto: Fenix (MD)[/caption] Jedan vojnik, liječnik, ma bilo tko, tko vjerno i s ljubavlju vrši svoj poziv ili posao, biva zanimljiv, privlačan, možda i drugoga potakne na isto. Jednako tako, jedan biskup, svećenik ili vjernik koji se odriče osnovnih postulata vjere, kojemu je tako svejedno gdje ili kome pripada ili što i u čije ime ispovijeda, uranjajući se tako u more indiferentnih ljudi i stanja, kome on/ona može biti svjedokom? Uspjeh je možda brz i senzacionalan, podosta ovisi i o karizmi same osobe, jer je usredotočena na samu sebe, no učinak je slab te brzo pada u zaborav. Tako se zna pojaviti jedna određena dihotomija, zato što imamo naviku uspoređivanja i onda se idemo besplodno nadglasavati. Imamo jasan glas Onoga koji nas sve okuplja, a to je Isus Krist i njegova Crkva te je on jedini kriterij. U dugoj smo povijesti Crkve imali toliko kriza, gdje se činilo da je otpad od vjere neminovan mnogim narodima Europe, da će Crkve nestati. Siguran sam da će i u ovo naše doba prevladati onaj sensus fidelium, osjećaj vjernika, te da će nas Bog sačuvati od dramatičnih raskola ili podjela. No, kao i uvijek, mi smo na potezu. Mora postojati netko tko će kazati gdje je granica FM: Koliko Crkva treba ići ukorak s vremenom, budući da će društvo uvijek pomicati granice? Ne možemo negirati da je Crkva današnjih dana drugačija od Crkve kakva je bila u prošlosti. Kao i u svakoj obitelji ili zajednici, mora postojati netko tko će kazati gdje je granica, ne možemo ići dalje jer ne smijemo; nemamo pravo ići preko njih jer su jasno postavljene. Možemo zajedno voditi rasprave o prijedlozima koji su javno najviše zastupljeni, ali ovdje je riječ o mnogim kompleksnim i nimalo jednostavnim tezama, koje bi trebale postati pravilo. Ne mislim samo na opća disciplinska crkvena pitanja, nego još i više na ona koja dotiču vjeru i moral u suštini, a koja su puno pogubnija i opasnija nego što se misli ili o njima piše, idu čak i ispod radara javnosti. S druge pak strane, često se nas svećenike (ili Crkvu općenito) zna prikazati i etiketirati kao odvojene od stvarnih potreba ljudi. Svaki svećenik i vjernik, neovisno o vremenu i mjestu gdje se nalazio, itekako dobro poznaje radosti i nade, ali i tjeskobe, drame i boli svojeg bližnjega. Patnja, bol i smrt voljene osobe ili pak djeteta postaje nekome hridina ateizma, a nekome, paradoksalno, luka nade, nova prilika u tom turbulentnom moru života. Na kraju, pa i mi svećenici potječemo iz obitelji koje su dio ovoga istoga društva, sličnih patnji, ali radosti i nada, zar ne? Vjera nije „pazar“ FM: Izazovi današnjeg vremena nas nekad mogu udaljiti od vjere, ali kako i sami kažete, svi se mi naposljetku vraćamo svome, svojoj vjeri. Vidimo da naš narod u iseljeništvu, ali i u Hrvatskoj i BIH ima jasnu sliku o razvoju i napretku, kao i mukotrpno stečeno iskustvo. Korisno je takvu sliku prenijeti u duhovno sazrijevanje, ali samo kao sliku, naravno. U našem duhovnom napretku i sazrijevanju upadamo katkad u napast da se prema Bogu postavljamo komercijalno, pomalo poganski i to na način: Bože ja sam tebi dao to, a ti mi nisi dovoljno uzvratio. „Dam da daš“ vjera. Ali, vjera nije trgovina, „pazar“ na kojem ćemo razmjenjivati dobra, snaga naše vjere je upravo u postojanosti, u stalnom ustajanju. Koliki su sveci tijekom povijesti pa sve do naših dana imali ne male izazove s osobnom vjerom i svojim duhovnim rastom. Svjedočanstvo mnogih, a vjerujem da je i naše, jest da Bog uvijek čeka. Preko naše patnje, boli, suza i smrti, treba se usuditi imati jednu, nazovimo je tako, božićnu vjeru, iako su božićni blagdani iza nas. Ova božićna vjera je upravo dar u kojemu se susreće nebesko i zemaljsko, u kojem prepoznajemo sami sebe u jednom Djetetu na bodljikavim jaslama, u hladnoj štali sa životinjama. Nama je to slatka, prigodna barokna slika, ali Bog dolazi i u svoju osobnu patnju, u svoj ne-komoditet i tako je „posvaja“, čini svojom i našom. Don Mariova poruka vjernicima u domovini i iseljeništvu je jednostavno usuditi se uvijek ustati i ići naprijed. Da, naravno. Dolaze mi na pamet riječi nedavno preminuloga umirovljenog pape Benedikta XVI.: Tko vjeruje, nije nikada sam. Koliko nam se god činilo da smo gdjekad sami i ostavljeni, iako nas mnogi okružuju, upravimo pogled u Isusa. On uvijek čeka, nikada ne ostavlja, a ako ga se možda plašimo ili smo sumnjičavi, sjetimo se da je on slika milosrdnog Oca, a ne strogog sudca. Njegova je ljubav prema nama bezuvjetna i iskrena. Možda će nekome ove riječi zvučati odveć plastično, pomalo izlizano, no s mrvicu strpljivosti, odricanja i osobne žrtve, a s puno radosti i nade, svatko od nas može iznenaditi samoga sebe! Dopustimo da nas Gospodin iznenadi. Rast je onda neupitan, pa i u malim koracima, jer postajemo tako pred svima koje susrećemo i s kojima živimo jasnim i radosnim svjedocima Onoga kojemu smo povjerovali i koga se ne stidimo – Krista Gospodina, unatoč našim slabostima i manama. Zato, u novoj godini – s blagoslovom, hrabro i bez straha. Fenix-magazin/Marijana Dokoza