Foto: Fenix

ČAROLIJA BOŽIĆA: Dirljiva božićna priča iz iseljeništva

Prije dvije godine na našim stranicama smo objavili dirljivu božićnu priču koju, zbog aktualnosti, ponovno prenosimo u cijelosti:

 

Vjerovanjem u čaroliju Božića čistimo dušu na neki poseban način i grijemo one, pomalo promrzle, dijelove zaboravljenog. Sigurna sam da svatko od nas na svoj način obnavlja svoj unutarnji sjaj i svojim malim ritualima pridonosi radosti i onom beskrajno dragom titraju sjaja u nama najbližima, najdražima.

Maja Anđelić / Foto: Fenix
Maja Wu / Foto: Fenix

Piše: Maja Wu

Radost je veća ako se podijeli, a djeliće nje možete i sami darivati, svjesno ili nesvjesno. Senzibilnost svih nas oslikava našu dušu na posve nov način, nudi obilje darova koji nisu opipljivi vršcima prstiju, ali su itekako veliki, mahom neprocjenjivi, kao zagrljaj koji nosiš vječnošću okupan.

dijete bozicVaša osjetila probudit će se tek ako ih neka fini osjećaj dotakne i zamiriši kao cimet u kolačima. Niste ni svjesni koliko toga krijete u sebi, nosite, snivate, koliko se svakog trena iznova i iznova drukčije ogledate u svom izvoru. Volim reći: „Budimo slika onog što želimo gledati oko nas…“. Božić počinje u srcu. To nikako ne smijete zaboraviti. Ispunjeni raznim vizijama svojih snova i života kojima težite, možda nećete primijetiti najvažnije: onu srž za tu malu pokretačku energiju htijenja koju bi trebali dijeliti rado, svuda i uvijek.

Božić počinje u srcu

Znam, previše se toga u godini nakupi, previše se toga ne obistini, malo toga se zaista dodirne, a snovi nam postanu samo paperjasti oblačići, koje s vremena na vrijeme zaljuljamo, ne bi li se opet malo ponadali. Ipak, opće pravilo sreće u životu, nije odustati od vjerovanja, već vjerovati jače, više, neprekidno, zajedno, dijeleći. Tek tako, uspjet ćemo nešto i promijeniti. Onaj mir, koji bi svatko od nas pred Božić rado osjetio, ustupio onima koje voli, ogrnuo njime svoju obitelj i dječje brige, nekad najteže pronalazimo, ma koliko nam bio nadohvat ruke. Mir polazi od nas samih, rađa se u nama i raste zajedno s nama. Koliko mi vjerujemo, toliko i on buja i grana svoje stablo raznim plodovima koji će nas tek u životu, putem kojim kročimo, negdje sresti, dočekati, rado osloviti. Znam, svi smo pomalo zaboravili kako se to radi, otišli nekim čudnim, tihim putovima i tražimo način kako se vratiti. Svi smo nekad negdje nešto ostavili, da bi mu se ipak jednom, opet svjesni, osviješteni, vratili i obradovali. Vjerovanjem, mijenjamo mnogo, pa čak i one kraj nas koji više ne vjeruju ili bar ne potpuno.

 Svatko od nas nosi svoju priču, radost, tugu, bol, šutnju…

Znate li koji je najvažniji čin Božića? Biti svjestan! Ne samo sebe, već svih onih kraj sebe koji ti se nađu na putu, koje srećeš u prolazu na putu do posla, kojima se niti ne javiš na ulazu zgrade, koje niti ne osloviš, a svakoga ih jutra u pekari ili trgovini okrzneš pogledom. Svjestan, prije svega, svoje obitelji, djece, partnera, svojih ljubimaca. Čak i one starice na uglu koju nikad nisi vidio, ali si za nju čuo iz priča dežurnih tračerica koje sve znaju. Tek kad postanemo svjesni u potpunosti, osjetit ćemo. Svatko od nas ima svoju priču, nosi svoju želju, tugu, sreću, bol, radost, šutnju. I vi nosite svoje.

Jednog sam Božića izgubila dijete. Tada sam izgubila i vjeru

Ispričat ću vam svoju priču. Prestala sam vjerovati u Božić jedne, ne tako davne godine, kada sam izgubila dugo željeno dijete. Na taj dan, probudila sam se sama na svijetu kao nikad prije, prazna i okružena bjelinom zidova, postelje i snijega koji je okitio božićno jutro. Bilo mi je svejedno što će dalje biti. Znala sam da se to nije trebalo dogoditi, pogotovo ne na dan kada sam vjerovala da se sve želje ostvaruju, postaju opipljive moguće, velike. Moja je vjera u tom času potonula u mrak, tišinu i gorčinu, a ja sam potonula u ponor svojih usuda iz kojih nisam vjerovala da ću ikad izaći. Znali su mi reći: „Bitno je da si ti živa, sve će drugo biti dobro…“, a nitko nije znao da govori tek frazu, tek utješnu riječ ili dvije, a ne osvrće se na mene, na ono u meni samoj što je šutjelo, vrištalo, kidalo se i borilo da zaurla najjačim bolom.

Čarolija je prestala, svi su se moji snovi ugasili

Toga Božića, za mene je Božić prestao nositi čaroliju, simbole radosti, mogućnosti, ugasivši sve moje snove, utopivši ih u mraku koji sam prihvatila pod normalno. I tako, godinu za godinom… U međuvremenu, moji su se prijatelji sastajali, vjenčavali, rastajali, dobivali djecu, radovali se njihovim prvim koracima, zubićima, sve više zaboravljali snove i vizije, a prihvaćali materijalne potrepštine: novac kao cilj prema kome treba ići, skupi auti, velike kuće, još bješnja putovanja. Idila je, zamijetila sam, postala sinonim za knjige, bajke, sjećanja, a realnost poprimila običnu sliku koja je bila sve, samo ne obična, jednostavna, kad bismo je malo bolje pogledali. Ja i dalje nisam vjerovala, pogotovo ne nakon svega što mi se dogodilo, a i gledajući njih kako tumaraju i ne znaju što bi prije u svojim zabludjelostima. Ponekad je jako teško vratiti se sebi, jednom kada iskoračimo. Sve što nam ukazuje na mogući krivi put, zanemarujemo, trudimo se odmahnuti rukom, glavom, žureći da kupimo najnoviji model mobitela, ne bi li svom djetetu omogućili korak s novim tehnologijama, a nismo ni svjesni, niti se bar zapitamo oduzimamo li na taj način ono dragocjeno vrijeme koje će podrediti buljenju u ekran, umjesto u razgovoru s nama, posjetu baki i djedu, druženju s prijateljima.

Sreća nije u markiranoj torbi i skupocjenom automobilu

Prečesto ne vidimo realnost koja nas je uvukla u svoj vrtlog i zanemarujemo činjenice da sreća nije materijalna, da sreća nije u novom autu, skupoj bundi, markiranoj torbi, skijalištu na kom ne skijamo, već promoviramo svoje nove krpice i modnu stalešku razinu na koju smo se uspentrali tko zna kako i uz pomoć čega i koga. Vrijednosti su zamijenile svoja mjesta s potkupljivim točkama, koje se ni ne primijete na putu kojim koračamo. Osvrnite se oko sebe: svi nekud žure, podređuju vrijeme svojim računalima, osobnim trenerima, firmama koje više ne ulažu u dobre odnose s kolegama, već u dobru tišinu omeđenu zidovima, ambicijama, zavistima. Djeca više ne trče po parkovima, djevojčice više ne prave kolače od blata, niti se dječaci vraćaju kući poderanih tenisica od nepresušne nogometne energije. Danas vam dijete može doći kući izbodeno nožem, obilježeno tuđim bijesom i šakama, a naučiti u prolazu sve ono što vi nikad ne biste ni poželjeli da sazna i doživi. Mediji su nam preplavljeni agresivnošću, knjižare prazne, i gotovo više nitko ne švrlja po njima. Ljuljačke na igralištima usamljeno zadrhte na vjetru, iščekujući neka bolja, sretnija vremena, a kuće su nam tihe i puste, kao da u njima ne odrastaju nove generacije, dok se ta ista, naša djeca, odsutno cijela unose u nove tehnološke napretke, video igre, komunikaciju putem Interneta. Gledajući iz tog ugla, sve sam manje vjerovala, sve manje sam bila uvjerena da će i taj „moj Božić“, opet jednom osvanuti onakav kakvim ga pamtim i kakvog želim.

Učinio je da obljetnica tuge postane vjera u Božić, vjera u dobro

Ipak… Uskovitla vam se tako nekad život i iznenadi vas. A kad vam se to dogodi, znajte, svijest ste ostavili daleko za sobom i dopustili da netko ulašti vaš sjaj do točke usijanja, koja će ugrijati sve vaše smrznute zaborave i boli. Meni se dogodio On. Ostavila sam sve, otisnula se u avanturu njemačkog života tragajući za novim mogućnostima, riječima za nove knjige, poslom, ljudima koji nisu prestali vjerovati. Tog Božića, ma koliko sam ja bila uporna u svojoj tišini, paljenju svijeća, sjećanju… umjesto puštanju da već jednom sâmo sve prođe… On je bio uporan da baš taj dan bude drukčiji, poseban. Prosuo je čaroliju gdje je nitko ranije nije pomislio podijeliti sa mnom, i učinio da mi obljetnica tuge i zaborava na sretne božićne dane, postane dan koji opet donosi radost. Naučio me, korak po korak, kako da opet vjerujem, poželim, nadam se, kako da u svoje snove upletem mogućnosti, a ne samo gubitke, ponudio mi je svu svoju dušu da se njome u miru ogrnem.

Opet sam naučila buditi se nasmijana

Prošloga sam Božića, ponovo naučila buditi se nasmijana i opet bosim stopalima trčim pod drvce; ne po materijalne darove koje novcem možeš zapakirati, već po darove života, u zagrljaj koji mi na dar nudi mogućnost, želju i budućnost da s nekim sljedećeg Božića slušam dječju vrisku u kući, korak bosih stopala koji griju dom, a srce ispunjavaju mirom. Bio je to moj Božić i bit će to, vjerujem, još dugo. Darovao mi je obitelj, nekog da se radujem ne samo toga jutra već svakog, mogućnost da vjerujem u nove početke, praštanja i velike zavjete koje jedni drugima pružamo. Naučio me je najvažnijem: da nekad nešto možda i izgubimo, ali da uvijek na nas čeka novi početak, nova šansa, možda u drugom obličju, ali ipak čeka. Naučio me je da sreću što više dijeliš, više je imaš, a da su svi ljudi na našem putu djelići iste i da ih trebaš sretati osmijehom i otvorenog srca. Ali, to je samo moja priča, tek tren ovoga života. Vaša je na vama da je izgradite, učinite drukčijom, ljepšom, boljom, da s drugima koje volite podijelite trenutke koji se pamte i nose kao najljepši darovi.

Niste sami na ovom svijetu

I nemojte nikada zaboraviti: dok god postoji tamo negdje netko tko vas rado čeka, sjedi uz svijeću da vam osvijetli put iz kog god kraja svijeta pošli svome domu, niste sami na ovom svijetu! Ne odlažite ništa za sljedeći put, ne pronalazite izgovore, ne prestajte vjerovati. Vrijeme, koje trebate živjeti, je sada i ovdje, korak po korak, sa onima koje imate i trebate čuvati kao najvrednije darove svoga života. Sve ostalo lako možete kupiti u trgovini starih stvari, novih marki, finih kašmirskih težnji, ali ono, golom oku nevidljivo, prstima nedodirljivo, dušom neuhvatljivo, nitko vam nikad neće staviti pod drvce. Za to ćete se morati sami potruditi.

Pomognite nekome da opet vjeruje u čaroliju

Oprostite, zavolite, zagrlite, naučite svoju djecu da sa vama prave božićne kekse i ljubite ih tako umazane brašnom, dok radosni, bosih nogu trče po kući. Budite sjaj na putu onima koji su usamljeni i sami. Pomognite nekome da opet vjeruje u čaroliju, blagdanske priče i sreću koja nam je svima dostižna. Podijelite svoje vrijeme s roditeljima ako ih još uvijek imate, naučite svoju djecu da ih vole i poštuju, rado posjećuju i nazivaju ako ste daleko, pružite osmijeh tom neznancu što u redu kraj vas čeka da kupi namirnice i možda ide kući, svojoj djeci, umoran od svega ili možda, pak, ostaje sam na kraju dana. Ne okrećite leđa nikome. Otvorene duše koračajte, osluškujte i ne zanemarujte. Svima nam jednako treba mir, zdravlje, radost, toplina doma, koja se ne stvara samoćom, već zajedništvom, lijepa riječ, trenutak tišine u zagrljaju, malo čarolije u pogledu. Sve je moguće ako vjerujete, sve je dostižno ako se usudite, a sve ono što ste mislili kupiti za pod drvce, neće vam nadomjestiti nečiju prisutnost ili vam pružiti ruke utjehe i za ples. Na božićno jutro želim da se svi probudite uz nekoga tko će sumnje otjerati, strahove pretočiti u hrabrost, podršku utisnuti zagrljajem, samoću ublažiti, tuge nasmijati, a otkriti vam nove prilike gdje i kad se najmanje nadate. Imajte mir, ali ne i pomirenost. Nemojte prestati vjerovati, kao što sam ja prestala i par godina izgubila, puštajući ih same da kojekuda lutaju. Tko u čuda vjeruje, taj čuda i stvara! Budite slika onoga što želite gledati oko sebe.

Fenix-magazin/SIM/ Maja Anđelić

Pogledajte drugo

U NJEMAČKOJ PREMINUO POZNATI TELEVIZIJSKI VODITELJ: Voljeli su ga milijuni gledatelja, bio je jedan od omiljenijih voditelja

Poznati televizijski voditelj u Njemačkoj Jan Hahn preminuo je u četvrtak u 47. godini života. …