Bjelovarska božićna bajka

njemački objed

ČUDOVIŠTE POBJEĐUJE SAMO RUKA U RUCI I SRCE UZ SRCE

Jednom davno, iza sedam mora i sedam gora, nalazio se grad. Zvao se Bjelovar, a za njega nisu znali mnogi. Bio je odsječen od svijeta, a do njega je bilo, jako teško doći. U njemu nije bilo zločestih maćehi, patuljaka, princeza i predivnih prinčeva, ali se tamo nalazila strašna neman, strah i trepet, svakog njenog stanovnika.

Bilo je to sedmoglavo čudovište. Njega nitko nikada očima nije vidio, niti rukama dotaknuo, ali se mnogo pričalo o njemu. Bio je poput urbane legende, ali opet, mnogo stvarniji i zlokobniji. Mnogi stanovnici toga grada, jako su dobro znali, što svaka njegova glava jest. Prva glava se zvala nezaposlenost, a druga se zvala tuga. Treća glava strašnog čudovišta, zvala se strah, a četvrta ravnodušnost. Peta glava je bila loš izbor, a šesta se zvala mrtvilo duha. Sedma, ona najstrašnija, zvala se očaj.

Mnoge priče, od kojih se stanovnicima toga grada, ledila krv u žilama, kružile su o toj strašnoj nemani, ali nitko je se nije, usudio naglas spomenuti. Govorilo se o njoj, samo šapatom. Kako je vrijeme prolazilo, Bjelovar je postajao grad tuge, siromaštva i očaja. Ljudi su se sve više povlačili u svoje kuće i udaljavali se, jedni od drugih. Djece je bilo sve manje, a i ona koja su živjela tamo, nisu imala mnogo mogućnosti za igru. Većinom su dane, provodila kod kuće i gledala tugu u očima svojih roditelja.Kada su roditelji mislili da djeca spavaju, računali su, s nekim grčem u želucu, zbrajali i oduzimali, kako bi pronašli način da prežive, još jedan, težak mjesec. Ali djeca kao djeca, sve su to potajno slušala i njihova srca su postajala, sve tužnija. Njihove misli su bile sve mračnije, a njihov vedri, dječji, radoznao duh, počeo je gubiti svoj sjaj.

NISU VIŠE MOGLI ČEKATI, DA SE DOGODI ČUDO

Bližio se još jedan Božić. Grad je bio obavijen maglom i nekom, sve tišom, nadom. Iako je grad bio skromno okićen, u njemu nije bilo veselja. Neki su govorili da noću čuju zvukove. Sablasne i jezovite. Govorilo se, da je to glas, strašne nemani. Siromaštvo i nemoć, postali su sastavni dio života, većine stanovnika, tog dalekog grada. Djeca su sa čežnjom iščekivala, da ih barem snježna bjelina i čarobni pljusak snježnih pahulja, ispuni, nekom već zaboravljenom vedrinom i toliko željenom utjehom. Tako su jako trebali, makar mali djelić, čarolije.Lara i Petar, brat i sestra, odlučili su poći u šetnju, hladnim i pustim gradom. Nisu više mogli gledati ljutnju, bol i očaj svojih roditelja, slušati, sve te tužne priče, o svom gradu i njenim stanovnicima, čekati… Nisu više mogli čekati, da se dogodi čudo. I hodali su tako dugo, sve u nekoj tihoj nadi, da će barem snijeg razgaliti njihova mlada, a već tako tužna srca. Nisu niti primijetili, da su u toj odsutnoj šetnji, šuteći svatko u svojim mislima, došli i do zidina, svog rodnog grada. A tamo se nije smjelo nikako. Na to su ih odmalena upozoravali njihovi roditelji, nastavnici, susjedi. Granica se nije smjela prijeći. Odjednom, u sablasnoj noćnoj tišini, koja reže maglu svojom snagom i gdje koraci odjekuju poput pucnja iz vatrenog oružja, čuli su glas. Ne, to nije bio glas, bio je to moćan urlik koji govori…

»Ne prilazi, ne prilazi nikako. Ovdje vladam ja«.

Pogledali su se onim pogledom, koji govori više od stotine riječi, pogledom koji se usuđuje, koji ruši zacrtane granice i strijelja svojom snagom. Bili su spremni na krvoločnu borbu. Borbu za svoje tužne roditelje, svoje prijatelje i njihove uplašene i očajne obitelji, borbu za sve svoje sugrađane.

ZVIJER JE POGNULA GLAVU PRED HRABROŠĆU

Dva djeteta velikog i hrabrog srca, brat i sestra koji su se od drugih, razlikovali jedino po tome, što su bili spremni. Prijeći zid. Zavikati glasno. Razbiti svoj strah u tisuću komadića. Primili su se za ruke i krenuli. Korak po korak, klecavih koljena, pa sve sigurnije, opremljeni jedino hrabrošću i vjerom. Ruka u ruci, srce uz srce. I tada su ga ugledali. Oči u oči. Prvi i jedini, koji su ikada vidjeli, strašno sedmoglavo čudovište. Njihova hrabra srca, tukla su poput sata na crkvenom tornju, njihove male smrznute ručice, grčevito su stiskale jedna drugu, lomeći si prste, ali svoj korak nisu zaustavljali. I znali su da nema natrag. Da je to odlučujući trenutak u njihovom životu. Najvažniji i najmoćniji. I zvijer je režala, siktala i urlala. Zvijer je mahala, svim svojim glavama i na sve moguće načine ih pokušala otjerati, ispuniti njihovo srce i um strahom. Ali oni su samo išli naprijed, ne okrenuvši se niti jednom. I kada su joj došli sasvim blizu, potpuno spremni na sve moguće ishode te borbe, zvijer je stala. I gledala …Gledala ih je trenutak, dva… Pogledom koji traje poput vječnosti. Gledala ih je širom razrogačenih očiju, ne trepnuvši niti jednom, ne pomaknuvši se.. Prvi put je ugledala hrabrost. Po prvi puta je bila suočena sa mahnitom željom i spremnošću na borbu. Na borbu, dok ne padne i zadnja njena glava. Pogledala je u njihove oči, gledala je skenirajući njihova srca, slušala je njihov strastveni glas, čudila se njihovom neuzmicanju i borbenosti, hrabrosti, odlučnosti, njihovoj spremnosti na sve ili ništa.

I odjednom, poput čuda, pognula je sve svoje glave. Pognula ih je pred djecom nevjerojatno hrabrog srca i pala ničice od fascinantne količine odlučnosti, u njihovom koraku. U njihovim očima. Zasljepljena tim sjajem, koji se odjednom počeo širiti cijelim gradom, gradom, koji je u trenutku počeo mijenjati svoje boje, gdje se sivilo i maglovita otužnost, izgubila u tom nevjerojatnom trenutku, neman je pognutih glava, poražena u ovoj neobičnoj borbi, okrenula svoja leđa i otrčala zauvijek. Trčeći što brže, što dalje…U neki drugi grad, daleko od ovog. Otišla je zauvijek. Još sa nevjericom u očima, brat i sestra, pomalo drhteći, pomalo se smiješeći, krenuli su svojoj kući. Gledali su nebo, pokriveno stotinama najljepših zvijezda. Gledali su jedno drugo, stišćući i dalje svoje ruke, trčeći sve veselijim korakom, kao da žele svima reći…»Otišla je, otišla je zauvijek..«

Lara Petar

I vikali su, vikali su iz sve snage, onim visokim i prodornim dječjim glasom, dok im se glas, nije potpuno umorio. U tom blještavom trenutku radosti, pljusak snježnobijelih pahulja, zabijelio je njihov mali grad. Bio je to prizor od kojeg zastaje dah, prizor koji srca, ispunjava toplinom i onom zaboravljenom, dječjom nevinošću.

TO JE BIO NAJLJEPŠI BOŽIĆ U BJELOVARU

Srca svih njegovih stanovnika, otvorila su se ovoj veličanstvenoj promjeni, ispunila se hrabrošću, mirom, radošću i ljubavlju. Ljudi su se ponovo počeli družiti u svojim domovima i na gradskim ulicama. Više nije bilo zidina, više nije bilo zacrtanih granica. Samo bezgranična sloboda i mnogo snježne bjeline. Od toga dana, Bjelovar je postao grad hrabrosti i ljubavi. Grad rada i istine.Postao je grad dječjeg smijeha, igre i druženja. Grad gdje ljudi govore glasno i ne boje se ničega. Postao je grad, pun ljudskog životnog duha i aktivnog, sudjelovanja u svim događanjima.Grad zajedništva i želje za pravdom.Očaj je postala riječ, koja se više nikada, nije spominjala. A sve zbog dvoje djece, bezgranično velikog srca punog hrabrosti. Sve zbog njihove beskompromisne želje za promjenom i strastvene odlučnosti. Zbog jačine želje i mnogo, mnogo ljubavi za druge. Bilo je dovoljno samo… usuditi se.

Bjelovar je postao idiličan gradić, prepun radosnih i nasmiješenih lica. Grad, gdje su sada dolazili mnogi, kako bi osjetili hrabrost, radost i bezgraničnu ljubav. I širili su dalje glas, o tom lijepom gradiću. Tako da već ubrzo, nije postojao nitko, tko nije čuo, za taj poseban grad. A njegovi stanovnici, od onih najmlađih do onih najstarijih, živjeli su u njemu sretno, još mnogo, mnogo godina…A priča o Lari i Petru, prenosi se, s generacije na generaciju, još i dan, danas…Možda ste je i vi čuli?

Od srca Vam svima želim Sretan Božić, ispunjen mirom, radošću i ljubavlju.
Želim vam komadić snježne čarolije i bajkovitih trenutaka. Radosne blagdane sa ljudima koje volite.
I mnogo sitnih djela, koja će nekima, biti veća od života. Mnogo iskrenog smijeha i dječje razigranosti. Želim vam veliko i otvoreno srce, puno razumijevanja, topline i velikodušnosti.

Sretan Božić!

Portala Zvono.eu.
http://www.zvono.eu/portal/komentar-tjedna/maja-gecek-jelic/8480-cudovite-pobjeduje-samo-ruka-u-ruci-i-srce-uz-srce

Pogledajte drugo

POTRESNO PISMO KĆERI NESTALOG BUGOJANSKOG HRVATA: Tata, nisi zaboravljen. Naći ću te. Obećavam…

Prije 5 godina kći nestaloga bugojanskog Hrvata je objavila pismo koje portal Poskok. info prenosi …