Bare Vardić: Život gastarbajtera u barakama na bauštelama!

- Nisam znao što me čeka, ali otišao sam pun planova, želja i nadanja. Nikad neću zaboraviti 13.svibnja 1988. godine, dan kad sam došao na frankfurtski kolodvor. Na sebi sam imao izlizane farmerice, crvene tenisice i naušnicu u uhu, onako u nekoj punk điru. Prve tri noći prenoćio sam na klupi u parku – počinje priču Bare Vardić, scenarist, redatelj i producent koji danas živi u Rosenheimu u Njemačkoj. Bare je podrijetlom iz srednje Bosne. Osnovnu školu je završio u Dobretićima, najmanjoj općini u BiH-i. Po završetku srednje medicinske škole u Travniku odlazi na studij u Zagreb, no nakon neuspjelog studentskog pokušaja odlazi trbuhom za kruhom u Njemačku. - Još kao srednjoškolac sam pisao kratke scenarije i tekstove. Dosta toga je ostalo u BiH-i u mojoj kući koju sam prije rata sagradio i u njoj otvorio kafić. Godinama sam u Njemačkoj radio kao medicinski njegovatelj, a paralelno s tim sam se bavio glazbom. Još od 2002. godine posjedujem tonski studio, pišem pjesme, scenarije, a napisao sam i dva romana. Upravo sam prije dva tjedna ponudio jedan roman nakladničkoj kući Mozaik na čitanje. Ne očekujem puno, ali nada posljednja umire - skroman je Bare. Borba za uspjeh! - Sjećam se kad sam davne 1998. godine predao scenarij u Jadran film, osobno kod pokojnog Krste Papića. Kasnije sam često kucao na vrata Bavaria filma, Constantin filma itd. Sve su bila samo obećanja i prazne priče. Na sreću ili nesreću 2008., u vrijeme one gospodarske krize u Njemačkoj petnaestak radnika među kojima sam bio i ja je dobilo otkaz u bolnici u kojoj sam radio – priča Bare. Možda je to bila sudbina jer je Bare nakon toga otišao u München i upisao školu za scenarista. - U dvije godine sam dosta toga naučio, bili smo često na setovima. Registrirao sam filmsku i glazbenu produkciju u Hrvatskoj, kupio profesionalnu filmsku opremu i krenuo s castingom po Njemačkoj, Hrvatskoj i BiH-i. Kako je film bio bezbudžetni nitko se nije htio prihvatiti suradnje, pa sam shvatio da ću morati i taj teret preuzeti na sebe. Danas sam ponosan na to – priča Bare. Ni najbolji hollywoodski redatelj od lošeg scenarija ne može napraviti dobar film, a Gastarbajter – Riznica sjećanja je film koji ima odličan scenarij. -Puno toga sam naučio kroz taj film. Snimanje je trajalo 2 godine. Zatvorio sam se u studio i danima i noćima, pa i mjesecima sam radio na montaži. Film sam prijavio na Pula film festival, ali sa grubom radnom verzijom, tako da realno gledano nije bilo ni za očekivati da film bude premijerno prikazan. U međuvremenu još uvijek radimo na Sound Designu i Color Gradingu, a paralelno sa tim smo ušli u novi projekt „... it's Love?” - govori Bare. Dječja romansa - U školi smo učili da je osnovno pravilo za uspjeh filma: Story, Story i samo Story. Pošto sam već imao nekoliko napisanih mojih autorskih scenarija: Crash Boom Bang, Menadžerska pohlepa, Duldung - Vlakom i nazad, Autostoperka, Hrvatski Vitez, Gangs of Balkan itd, slijedom tog školskog načela ipak sam se odlučio za Gastarbeitera. Riječ je o socijalnoj drami, pomalo komediji, groteski, jer sam pomalo pokušao ismijati ondašnju političku situaciju. No kroz cijelu priču se proteže nevina dječja ljubav, mogu reći da je to dječja romansa – govori. Bijelo odijelo i cipele Kroz film se oslikavaju dvije generacije gastarbajtera, ondašnji iz 70-tih i 80-tih, koji su nažalost bili nepismeni i većinom živjeli u barakama na bauštelama, kao i današnjih koji su, kaže Bare, ipak školovani i u bijelom odijelu i klompama dobili priliku da rade u bolnicama i da se dalje školuju. Gastarbajteri su nepresušni izvor priča. - Kad sam se javljao na natječaj sa ”Duldung-Vlakom i nazad” mnogi su mi rekli, ta je tema već prošlost i da su još početkom 90-tih snimljeni filmovi na tu tematiku. Jedino me prijatelj Stipe Erceg iz Berlina podržao i čak se totalno zalijepio za ulogu Lucky, koju sam mu bio ponudio. Nadam se da ću jednog dana realizirati i taj film. Drugi svjetski rat je nebrojeno puta bio povod za snimanje filmova i još uvijek se Oscari dobivaju na tu temu, tako da vjerujem da će i ta moja priča ugledati svjetlo dana i da će još uvijek tema Gastarbajtera biti interesantna i aktualna. A vjerujte baš taj scenarij je totalna kopija života Gastarbeitera, tragična, humoristična, ali i odlična priča. Gastarbajteri su tragična, ali priča puna humora, života, svatko od njih ima svoju sudbinu koja je jednako zanimljiva.... Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Fenix Magazina koji se nalazi na prodajnim mjestima u Švicarskoj, Njemačkoj, Austriji i Luksemburgu Marijana Dokoza