ALARM U AUSTRIJSKIM ŠKOLAMA: Uz nasilje, učenici ne znaju kako pravilno ići na toalet

U austrijskim školama sve su učestaliji problemi – od higijenskih nedostataka do nasilja među učenicima. Nastavnici otvoreno govore o svakodnevici u tzv. školama u problematičnim sredinama u Štajerskoj, ali i diljem zemlje. Prljavi toaleti, neoprane ruke i djeca koja ne znaju kako se pravilno očistiti nakon odlaska na zahod – ono što zvuči kao izolirani slučajevi, za neke je učitelje već odavno postalo svakodnevica. Posebno u školama koje se smatraju „žarišnim točkama“ učitelji sve češće dolaze do svojih granica izdržljivosti. A taj problem više nije prisutan samo u Beču, nego u cijeloj Austriji. Učiteljica Kerstin Tanner iz Graza izjavila je za novine da imaju djecu koja ne znaju kako oprati ruke, kako pravilno koristiti toalet niti kako se nakon toga očistiti. Problema je mnogo. Dok se nekada u prvom razredu kretalo od nule, danas se, kako kaže, često kreće „od minus deset“. Nedostaju osnovne vještine koje bi zapravo trebale biti podrazumijevane. Njezina kolegica Verena Müllner dodaje da djeca sve češće dolaze u školu bez temeljnih životnih navika i osnovnog kućnog odgoja. Isključivanje zbog vjere i potreba za brzom reakcijom Unatoč tim izazovima, nasilje na nastavi i nepoštovanje prema učiteljima u njihovoj školi u gradskoj četvrti Graz-Gries, prema njihovim riječima, nisu dominantan problem. Posebno su ponosne na činjenicu da djecu uče međusobnom prihvaćanju i uvažavanju različitosti, što smatraju jednom od ključnih vrijednosti koje žele prenijeti. Ipak, povremeno dolazi do situacija koje zahtijevaju hitnu intervenciju. Kada se, primjerice, pojave izjave poput: „Neću se igrati s tobom jer si kršćanin“, učiteljice odmah reagiraju. Isto vrijedi i u slučajevima kada se dovodi u pitanje ravnopravnost djevojčica i dječaka. Takve situacije ne ignoriraju, već ih koriste kao priliku za razgovor, objašnjenje i učenje o toleranciji i jednakosti. https://fenix-magazin.de/znacajan-korak-austrijska-ministrica-najavila-mogucnost-nastave-na-hrvatskom-jeziku-u-skolama/ Nasilje i šutnja ravnatelja U nekim drugim školama situacija je znatno ozbiljnija. Mnogi ravnatelji ne žele javno govoriti o problemima s kojima se suočavaju. Kada ipak progovore, makar neslužbeno, često se spominju ponovljene suspenzije učenika zbog eskalirajućeg nasilja. Samo u Štajerskoj je tijekom 2024. godine zabilježeno oko 350 prijava kaznenih djela počinjenih u školama ili na njihovom području. Ravnateljica osnovne i srednje škole u Neubergu na Mürzu, Josefine Seiberl, govori o slomljenim nosevima, razbijenim usnama i tučnjavama koje izmiču kontroli – osobito tijekom školskih odmora. „Iz šale se brzo prijeđe u ozbiljno nasilje“, kaže ona. Posebno zabrinjava činjenica da se sukobi danas puno brže rješavaju fizičkom silom nego prije. Unatoč svemu, Seiberl ističe da u svojoj školi još nikada nije morala izreći suspenziju, zbog čega svoju ustanovu, u usporedbi s drugima, opisuje kao „obećanu zemlju“. Roditelji kao dio problema Jedan od dodatnih izazova predstavlja odnos roditelja prema školi. Umjesto da zajedno s nastavnicima traže rješenja, mnogi roditelji automatski brane svoju djecu – ponekad čak i prijetnjama učiteljima ili podnošenjem prijava. Često se može čuti kako su „uvijek kriva druga djeca“, dok se vlastito dijete prikazuje kao nevinašce. Slično iskustvo opisuje i ravnatelj srednje škole u Gleisdorfu, Bernhard Braunstein. Prema njegovim riječima, dio roditelja prebacuje vlastite odgojne odgovornosti na učitelje, ali istodobno burno reagira kada ih se upozori na problematično ponašanje njihove djece. Umjesto da primjedbe shvate kao ponudu pomoći, često ih doživljavaju kao osobni napad i optužbu za roditeljski neuspjeh. U njegovoj školi važnu ulogu ima stalno prisutan socijalni radnik koji pomaže u sprječavanju eskalacija. Djeca mu se mogu obratiti sa svojim problemima, što pridonosi smanjenju napetosti i bržem rješavanju sukoba. Društvene mreže kao „ubrzivač“ problema Ravnatelji i nastavnici sve češće kao jedan od glavnih uzroka problema navode društvene mreže. Djeca ondje, smatraju, dobivaju iskrivljenu sliku stvarnosti. Nasilje se snima, dijeli i banalizira. „Nije to ništa strašno, snimimo ga dok ga tuku“, mentalitet je koji se, prema riječima ravnatelja, sve češće pojavljuje. Posljedice takvog ponašanja u stvarnom životu postaju sve vidljivije, a zaustaviti taj trend izuzetno je teško. Djeca su stalno izložena digitalnim sadržajima koji umanjuju ozbiljnost nasilja i potiču neprimjereno ponašanje. Ipak, postoji i tračak nade. Škole koje imaju zaposlene socijalne radnike bilježe manje ozbiljnih incidenata. Programi poput svakodnevnog „socijalnog učenja“ pomažu djeci da prepoznaju sukobe na vrijeme i nauče ih rješavati mirnim putem. Time se jača kultura dijaloga, empatije i međusobnog poštovanja – vrijednosti koje su danas potrebnije nego ikada prije. Fenix-magazin/DP/MMD