16. Natječaj: Kratka priča – Renato Knezac: Tragovi na prljavom tepihu

Renato Knezac rođen je11.5.1994. Student je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

 

Tragovi na prljavom tepihu

Spustio se teški ljetni pljusak, i za svega nekoliko trenutaka odjeća mi je bila potpuno mokra. Na mom putu prema slabije naseljenim krajevima ove zemlje, u bijegu od zakona koji je na neki način uspijevao s vremena na vrijeme uhvatiti me za rep, pratili su me tamni oblaci i ptice u niskom letu. Nebo je bilo u tonovima žute, a u daljini se moglo čuti tutnjanje gromova. I baš sada, kad sam skrenuo sa kamenite staze i spustio se u zaklon blatnjavog šumarka pored kojeg je ta staza prolazila, spustio se pljusak i, unatoč gustim zelenim krošnjama drveća koje su zaklanjale pogled prema nebu, ostao sam mokar kao miš.

Osim što sam bio mokar, bio sam i do koljena u blatu pa sam se kretao poprilično nespretno. Šumarak se dalje spuštao do ruba provalije koji se nazirao pedesetak metara dalje, u obliku guste sive zavjese kišnih kapi. Činilo se da ne postoji mjesto gdje bih se mogao skloniti od ovog vražjeg proloma oblaka. Odjeća mi se lijepila za tijelo, i u pokušaju savladavanja blatnog nagiba na kojem sam se našao posrnuo sam i uspio, nakon kratkog pokušaja hvatanja oslonca, cijelom dužinom pasti u blato i otklizati do ruba provalije, gdje sam se zaustavio udarivši glavom o kamen. U tom trenutku kišno ljetno poslijepodne prije vremena je prešlo u najmračniju noć, noć koju sam vidio tek u svojoj glavi, u kojoj sam proveo nekoliko sati za vrijeme kojih je i pljusak prestao.

Kad sam otvorio oči, vani je bio mrak i, makar ni približno onakav kakav je bio za moje nesvjestice, bio je gust toliko da mi je trebalo nekoliko minuta da uopće shvatim gdje sam i što se dogodilo. Na cijeli tok stvari podsjetila me jaka glavobolja, a počeo sam osjećati i neku odvratnu mučninu, koja je zasigurno bila tu zbog udarca, a možda i zato što sam si u padu osigurao obilan blatni obrok. Tada, pošto sam sjeo na onaj isti kamen koji me bacio u nesvijest, ugledao sam u dnu provalije svjetlost koja je dopirala s prozora velike drvene kolibe, kolibe koja je izgledala poprilično ruševno. Njezini obrisi u tami izazivali su u meni strah, makar zapravo nisam znao čega bih se mogao bojati. Polako sam se spustio do trošne ograde koja je okruživala maleno ravno zemljište na kojem je bila smještena. Izgledala je na neki način spokojno. Iz daljine. Kad sam se približio začuo sam čudne zvukove iznutra, i trebalo mi je neko vrijeme da sa sigurnošću ustanovim da je te zvukove proizvodila gitara. Toliko krivih tonova, toliko nesklada u rukama svirača. Smjestio sam se ispod prozora iza kojeg je svirač izvodio svoju nakaznu skladbu i sjedio sam ondje neko vrijeme, slušajući te nastrane melodije, ne shvaćajući zašto bi netko htio uopće slušati takvo što. Svi ostali prozori bili su mračni, i jedino je ovaj ukazivao na postojanje života u kolibi, no to biće koje je u njoj živjelo nisam želio vidjeti ni upoznati, jer poznato je koliko se osobnost pojedinca odražava u glazbi koju stvara.

Ipak, zavirio sam kroz prozor unutra. U stolici za ljuljanje visokog naslona sjedio je stvor u čijim rukama je bila gitara, no bio je leđima okrenut prema prozoru kroz koji sam ja gledao unutra, pa nisam uspijevao vidjeti ga. Bio je sam. Sam se ljuljao u svojoj drvenoj stolici, i mogao sam jasno čuti gotovo svaki zvuk koji je proizvela dok se ljuljala, škripu starog drveta i struganje po prljavom izblijedjelom tepihu koji je ležao na podu. Prsti su mu brzo prebirali po žicama kao da vrlo dobro poznaje instrument, no ipak je svirao sve krive tonove. Pored njega je u kaminu gorjela vatra, no vrlo slabo. Bilo je samo pitanje vremena kad će se okrenuti i u vatru baciti novi komad drveta, i u tom kratkom periodu zamišljao sam ga kako to čini, kako svojim odvratnim rukama hvata cjepanicu i baca je u vatru, a onda nastavlja sa sviranjem. No to se nije dogodilo. Vatra je ostala samo blago tinjati u kaminu i cijela soba je ubrzo postala žrtvom igre svjetla i sjene – nijanse crvene razlile su se po zidovima u uzaludnom pokušaju da savladaju tamu koja su uvlačila u sve pukotine i sve kutove sobe.

A tada je stvor odjednom prestao svirati. Zaurlao je svojim neljudskim glasom, i ubrzo su se začuli koraci na stepeništu. Maleni, tihi koraci. Kad su se vrata otvorila ostao sam bez daha. Osjetio sam kako mi se kosa diže na glavi i kako mi trnci plaze po leđima. U prostoriju je ušla moja kćerka. Shvatio sam zašto sam osjećao strah prema ovoj kolibi čim sam je ugledao. Bilo je to zato što je zračila pogrešnošću. Zračila je nastranošću. Zračila je! Naime, ja nemam kćerku – više.

Ušla je u prostoriju, i čim je pogledala stvora u stolici za ljuljanje usta su joj razvukla u umjetni, izvježbani osmijeh. Pokazao joj je rukom prema već gotovo ugasloj vatri u kaminu. Shvatila je. Iz velike kutije za drva uzela je dva komada i bacila ih u vatru. Bacila ih je nespretno, i na tepih se otkotrljalo par ugaraka spalivši ga na nekoliko mjesta. Stvor je to primjetio, i njegova ruka je poletjela prema njoj i uhvatila je za rub njezine svijetloplave spavaćice. Ja sam samo gledao, osjećajući da će se dogoditi ono što se na kraju i dogodilo, ali nisam želio da se to dogodi, nisam želio to vidjeti opet jer, kad je ta nakaza ustala sa svoje stolice i okrenula se, to sam bio ja. Nakaza sam bio ja. Sve se ponovilo.

Nisam mogao više gledati unutra, samo sam sjeo ispod prozora i zatvorio oči. Iznutra se čulo glasno udaranje i vrištanje koje nisam mogao podnijeti, koje nisam mogao slušati. U trenutku kad sam odlučio pobjeći s tog ukletog mjesta, metež je prestao. Gitara je ponovno zasvirala, a ja sam izbezumljen i prestravljen nestao između stabala u šumarku koji je okruživao tu prokletu kolibu.

Jer ta nakaza, ta nakaza sam bio ja. Zbog toga sam za petama imao zakon. Jer sam prokleti ubojica.

Ali, mislite li zaista da je koliba bila stvarna, da je uistinu bila ondje?

Pogledajte drugo

Međunarodni likovno-literarni natječaj Iserlohn – Essen – Orašje – Bjelovar – Zagreb raspisan na temu: „Jezik – riječ, maska, ljubav, štit i mač, umjetnost “

Međunarodni likovno-literarni natječaj Iserlohn – Essen – Orašje – Bjelovar – Zagreb na temu „Jezik …