15. Natječaj: Kratka priča – Matko Marušić: Glava

Prof. dr. sc. Matko Marušić rođen je 1946. u Splitu. Završio je medicinu (1970.) i postao znanstvenik-istraživač i nastavnik na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, a od 2008. na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu.

Objavio velik broj pripovjedaka, rasprava, edukacijskih i polemičnih tekstova, a pripovijetke su mu prevođene na engleski i njemački jezik.

Kao znanstvenik bavio se istraživanjima u području imunologije tumora, imunogenetike, presađivanja koštane srži, kliničke imunologije, filozofije znanosti, politike uređivanja znanstvenih časopisa i medicinske izobrazbe. Objavio 180 radova u časopisima citiranim u Web of Science (H-indeks 20) i velik broj radova u ostalim indeksiranim časopisima, te knjiga i poglavlja u knjigama.

 

Glava

Glavo moja, al’ sam kopa’ za te – zapjevao je momak u bijeloj košulji, a drugi su prihvatili gangati i nikad nisam čuo drugi stih koji je spominjao granate, niti sam ga, koliko god se raspitivao, uspio saznati i od velikih znalaca gange i gubljenja glave iz Dalmatinske Zagore. Momka zbog prječih stvari nisam pitao odmah, a poslije ga više nisam susreo.

Bili smo u Njemačkoj što je bilo maglovito povezano s razgaranjem rata. Osobno, pak, nisam vjerovao da počinje rat niti da je već počela pljačka kako je bio predvidio Bruno Bušić. Kad sam prihvatio rat, mislio sam da ćemo izgubiti, a kad sam vidio krađe, mislio sam da ću ih osobno spriječiti. To odražava stanje u hrvatskim intelektualnim krugovima; tamo sam bio prilično visoko, imao sam bezbroj dobrih publikacija, nisam bio komunist i ništa nisam bio ukrao; koliko li su onda drugi bili zreli?

Nisam shvaćao da se već otpočetka nemilice troši novac tek nastale države, pa i na takva masovna putovanja uglednika na sastanke koji nemaju ni plana ni cilja, nego samo oni koji putuju, a često i oni koji ne putuju, vjeruju da su putovanja i sastanci važni i da će donijeti nešto što će nam dati snagu, saveznike, oružje, što će smanjiti procijep od jedan prema tristo preko kojega nas je neprijatelj gledao s prjezirom i mržnjom. Poveli su i mene, jer su moćnici postali ljudi taman moje dobi i struke pa su me time nakanili nagraditi za moju stoljetnu vjernost, izlaganje u teškim vremenima, a možda i za znanstveno-nastavne rezultate. Ti mi rezultati u početku hrvatske povijesti nove i konačne slobode nisu donosili nekakav ugled, ali nisu mi ni smetali, pa ni sanjati nisam mogao da će me poslije doći glave. Ni pomislio nisam da mi ne će dati ni funkciju niti zadatak, da im ne trebam, da me i ne žele. Vjerovao sam da je niklo hrvatsko bratstvo, sačuvano u povijesti krvlju i suzama, da znaju tko sam, što znam i što mogu, da me trebaju i da ću moći dati sve, kao što sam i želio i sanjao, čak i da ću poginuti, nekako časno, viteški, kao neki hladnokrvni Englez (sjećam se da je neki njihov vitez u bitku kod Arnheima išao noseći samo lovačku pušku, ostalo mu je bilo ispod časti), ali da ćemo svejedno pobijediti, osloboditi se i biti sretni zauvijek. Tu sam slobodu i tu sreću snažno želio tolike godine da sam sada u dubini duše ipak sumnjao da se upravo meni ona može dogoditi. Možda na čas, možda u vatri, strahu i smrti, ali da će biti trajna i plodna koliko je trebala biti u odnosu na moju strast za njom, to nisam mogao zamisliti. Pa sam mislio poginuti, taman pred pobjedu, nekako kao neprijatelji dolaze na fakultet, ja sam najstariji, druge otjeram na sigurno, a fakultet, moj smisao i život, ne mogu predati, pa izlazim pred neprijatelja, u civilnom odijelu s kravatom (očale, ćelav na zatiljku, trbuščić, pravi profa, totalno apsurdno); ne bojim se, divno je to, to je ta cijena, ta žrtva, toliki su zagnojili mogu i ja; i a oni pucaju, mnogo njih, ne boli, lijepa smrt, na fakultetu, to sam ja, točno kako treba.

Nikad mi nitko nije ponudio pištolj, a ja sam se stidio prvi pitati. Ispalo je da su me poveli u Njemačku, a to mi se isto sviđalo. Negdje u krajičku svijesti nadao sam se da ćemo se dotaknuti barem šverca oružja, to bi bilo dobro… Mene ne će trebati, oni imaju organizaciju, znaju što rade, ali ako nemaju, ako me upitaju, ako se uspaniče, ja sam znao što bih mogao i znao: imao sam rodijake i prijatelje u Böblingenu i Sindelfingenu, njima je šverc kao meni dodiplomska nastava, primit će nas radosno jer ih ushićuju hrvatski dužnosnici, a onda ćemo nekako do oružja, a rodijaci će znati kako preko granice.

Ne. Ništa mi nisu rekli, ništa nisu tražili. Najprije sam vjerovao da oni znaju i da im ja ne trebam, shvatio sam svoje slabosti i nesposobnost, sam ne mogu ništa a za moje rođake oni ne mare, imaju cijeli sustav, što ću im i ja i moji neuki rođaci!

Ipak sam išao radosno i ponosno. Imao sam svoj plan, oni mi nisu ni trebali. Ima u čemu sam ja dobar a to i u ratu može biti važno. Ja ću napraviti da to bude važno. Više se ne će dogoditi laži Jasenovca i Bleiburga, ja ću biti taj koji to ne će dopustiti.

Smirio sam se kao mačak koji zna gdje je mišja rupa. Umiljavao sam se intelektualnošću i znanošću, samo što nisam mijaukao (to pripada pod pjevanje i ja to ne mogu). Oni su mislili da sam glup, ja da nisam, a bio sam.

Pa smo zalutali na neki ručak na otvorenom, sa sasvim nepoznatim ljudima, Hrvaticama i Hrvatima, naravno, ali oni nisu bili ni znanstvenici niti političari, nego gastarbeiteri, kao moji rođaci u Sindelfingenu i Böblingenu, moja nesretna braća koji crnče u „Mercedesu“ i „IBM-u“, a nedjeljom obuku svečana odijela, bijele košulje i kravate s hrvatskim znamenjem, žene se previše našminkaju i obuju postole s previsokim potpeticama, i na misi slušaju svećenika kako govori o strašnoj hrvatskoj povijesti i kako se nikad ne ćemo predati, nikad se svete Hrvatske (domova, ognjišta, a i nekih pokrajina…) odreći. Pa se zaplaču, u srcima a malo i u očima, pa onda odu u gostionicu, djeca su nemirna, oni piju pivo, jedu lošu janjetinu jer je gostionica hrvatska, ali šverca schwartzwaldske janjce, ‘ko je u Njemačkoj vidio naše janje, nema ih ni u Hrvatskoj ako nisi sam odgojio ili od vrlo pouzdana čovjeka kupio…

Tako je bilo i toga dana, u kojemu nisam znao da moji prijatelji nemaju ni plana ni cilja, nego da ministar ima rođaka kojega voli, rođak voli svećenika, svećenik voli hrvatske ministre sve odreda (uskoro će ih početi mrziti, a to još ne zna, ma ni zamislit’ ne može), pa su se trojica gostioničara javila da se dođe u njih, ne će ni pfeniga platiti, hrana odlična, a može se i na otvorenome, ima preklopne stolove (otuđio dok je radio u tvornici, ali slabo se u tvornici zarađuje, bolje je gostionicu držat’).

Vidio sam da se scena razvija u sliku koju sam bezbroj puta ponovio dok sam radio na Max-Plancku u Tübingenu i nisam se uhvatio na udicu ugleda: sjeo sam do momka na drugom, manje važnom kraju stola, da izbjegnem profesore i svećenika pri vrhu; znao sam da će me podučavati da je pušenje štetno za zdravlje.

Momak je bio lijep kao djevojka, premlad da tako pjeva i prelijep da pogine u toj dobi. Meni je i u odijelu bilo prohladno, a on je sjedio u košulji, bijeloj, s mise, samo jednom zavrnutih rukava, pušeći s užitkom skupe cigarete i pijući neko žestoko piće. Nije bio pijan niti posebno veseo, a zapjevao je tu strašnu pjesmu nekako zaneseno, ni vedro ni tužno, pa ni odlučno, nego onako – poslovno, kao da mu je gubljenje glave posao. A gubljenje glave ne samo da nije i ne smije biti posao, nego ne može biti djelo koje proistječe iz toga što čovjek za nju nije kopao. Ali mladić je svejedno htio reći da se za glavu nije namučio po cijeli bogovetni dan sagnut nad motikom, instrumentom kojim se stjecao kruh i život u toliko hrvatskih naraštaja da je kopanje poprimilo neku svetost, neku paradigmu dolaženja do kruha, rješavanja životne egzistencije, postalo simbol odrastanja i ozbiljnosti, posvećenosti životu koji nakon kruha vodi u ženidbu, djecu, obitelj, beskonačno kopanje, do iznemoglosti i zapećka i onda smrti koju će ožaliti i žena i djeca, pažljivo ga položiti u grob čije vlasništvo nisu podijelili ni stričevi čije su se kosti u njemu već pomiješale i čija su imena već zaboravljena. Pa će žaliti za njim do kraja života, ali njihova djeca ne će, ona će jednoga dana doći na pitanje vlasništva nad grobom, nakon godina svađa i pogađanja jedan će grob otkupiti, pokupiti sve kosti u istu vreću, nemarno ih zakopati na dnu, a svoju će mater u preskupu lijesu položiti u grob kao da će zauvijek u njega zavirivati.

Mladić nije mario za svoju glavu, ali da nije kopao za nju nije tomu bio razlog. Razlog je bio rat u kojemu su mnogi prežalili svoje glave, čak i ja. No kopanja se nisam sjetio jer u životu kopao nisam, iako sam znao koliko je to teško. Poneki put sam pri posjeti našemu selu pokušavao odmijeniti već ostarjela oca u kopanju, najjednostavnijem i najglupljem od svih kopanja – kopanju za sadnju krumpira koje je moj otac svake godine morao posaditi oprezan pred nenadanom gladi, ne mareći što smo mu Joško i ja nudili vreće krumpira samo da ne kopa tuđu njivu i sadi krumpire, da ne radi posao koji smo mi mrzili, a osjećali smo obvezu da ga pritom vozimo na selo i pomažemo mu u poslu.

– Ne tako, moje dite, posić’ ćeš nogu – odgurivao me otac čim bih počeo kopati. Tek tada bih otkrio da sam doista naciljao preblizu nozi, a ne podesi li se kut motikine oštrice kako treba (ni previše ni premalo, ali oštrica je sama po sebi zavinuta i kut je teško odrediti) ona lako klizne po tvrdoj zemlji i opali po goloj nozi. Prema tada već ljutom mojemu ocu, problem proistječe iz toga što u kopanje idem u đavlijim japankama a ne u njegovim gumašima koje mi je nudio ako ću htjeti kopati, a ja ih otklonio, pristojno ali odlučno, jer su bile njegove, stare, za kopanje, a te i takve ne mogu ni danas opisivati niti sam tada mogao obuti. Potom bi mi otac donekle prenaglim potezom uzeo motiku iz ruke i nadušak otkopao kanal za cijeli jedan budući red krumpira nježno me upućujući:

– Evo… nu… Lako ti je to! Ne se mučit, nego k’o da se šalaš. Eto.

Ja to pak nisam mogao, za mene to nije bila šala; tada bih ja njemu otrgnuo motiku i kopao „k’o da se šalam“, ali ljutit i stisnutih zuba; zemlja bi mi frcala u lice (srećom očale čuvaju oči) i naposljetku bih ipak ozlijedio nožni palac i predao se. Otac bi potom uskopao polje ne oznojivši se, a ja bih sa strane pušio voleći ga. Onda bi on sjeo kraj mene pušiti, ali ne prije negoli bi mi prljavim rukama (koje bi, doduše, obrisao o hlače) složio sendvič od predebelo rezana kruha i odličnoga Matina pršuta.

Glavo moja, ja sam kopa’ za te i ne dam te…

– Što Vi radite u Njemačkoj? – pitao sam mladića kraj sebe, jer sam procijenio da mu pjevanje nije toliko važno da mi ne bi mogao odgovoriti.

– Radim na baušteli, za Nijemca. Ali više sam u Hrvatskoj nego na baušteli. Gazda je dobar čovik, pusti me. Ne plaća kad ne radim, naravno…

– Imate djevojku u Hrvatskoj? Mater?

– Nemam nego stričeve. Ali oni su u Slavoniji. Ćaća mi je umro, mater je s bratom u Böblingenu. Čuva mu dicu.

– Pa kome idete u Hrvatsku?

– Gojku Šušku – odjednom se smije zadovoljno i gleda me prijateljski.

Uzvraćam mu pogledom naglašeno upitnim, ali koji očekuje neku radosnu tajnu. On otpuhuje dim:

– Švercam oružje.

Uf! Napokon mi se ispunila neispunjena želja susresti nekoga tko nakon kao-srpske odluke međunarodne zajednice o zabrani uvoza oružja to ipak čini, a kako i ne bi kad nas je napala sila koja ima i oružje i tvornice oružja, a mi ništa, osim gdjekoje lovačke puške. A oni i lovačkih pušaka imaju više, jer su se spremali za rat pa su se naoružavali i pretvaranjem da su lovci, čak i prijatelji i uzgajivači divljači.

Družio sam se sa zvjerkama u visokim krugovima i raspitivao se, ali ilegalnim se uvozom oružja nitko nije bavio! O tome se pričalo mnogo i svašta, ali malo konkretnoga, a ja sam tome pristupao znanstveno: uvozi li se dovoljno da se obranimo? Nisam mogao procijeniti bez ikakva traga, samo na osnovi priča ljudi koji nisu imali veze s ratom osim što su ga se bojali. Na kraju smo se svi uzdali u ministra obrane Gojka Šuška, čak i bivši komunisti (doduše, ne propuštajući naglasiti da on nije nikakav školovani fizičar nego kanadski prodavač pizza). Samo sam ja dvojio, jer moje političke veze o njemu nisu htjele govoriti (kao da su se malo stidjele…), a Hercegovci su pričali o dobroti njegova karaktera, ozbiljnosti, skromnosti, poštenju i pomoći ljudima – kao što i inače pričaju o svojima. O oružju ni čut’!

– O, brate! Su čim, kako, što, tenkove?

Nismo imali ni jedan tenk, a oni tisuće, ni broja im se nije znalo; pa smo čeznuli ugledati kolonu tenkova s hrvatskim grbom na kupoli, a za utjehu smo ih lijepili po auto-branicima. Ma da nam je barem jedan!

– Kakve tenkove, ne može se tenk prošvercat’! Fine stvari, nišanske sprave, preciznu mehaniku… tako…

– Kako? U koferu?

– U kombiju – smije se on mojemu neznanju, ali drago mu je da ga pitam.

– Pričajte! Sve, detaljno.

E, naši ne mogu kad je sustavno i detaljno. Priča na preskok, šturo, nabraja rođake i prijatelje.

– Puštaju li graničari? Valjda ima dogovor?

On se opet smije, ali sada gorko:

– Vraga puštaju. Nema dogovora. Nego vozi, ako te u’vate deset godina zatvora.

– Pa kako prijeđeš?!

– Ima osam carina, za svaku se pripremiš. Ljudi su dobri, ne mogu zamislit’ da je kombi pun oružja. Kad su debeli stanem pit’ pivo, kad su mladi pušim, uvijek idem u zahod…

Napeo sam se sve zapamtiti kao da ću ja sutra dobiti taj zadatak; on vidi moj napor:

– Kombi ostavim blizu njih, ne zaključavam, koji put i vrata ostavim otvorena, žuri mi se u zahod. Onda se vratim, pušim, pitam je li pivo hladno, ne bih kupio ako nije… Oni pitaju nosim li štogod, ja kažem ništa, idem curi u Hrvatsku, svatko razumije kad se ide curi. Sedam granica, Slovenci najopasniji…

– A ja sam mislio da oni puštaju, da Šušak s njima ima dogovor…?

– Ne znam, meni se čini da nema. Tu ja potplatim, ne žalim. Naši mi nadoknade, nema tu ni cijene ni prjevare…

– Bojite li se?

– Dok ide, ide.

Netko visok, jer se nije pozdravio nego s ministrom, došao je po njega i odveo ga nastranu; kratko su razgovarali i onda je momak otišao ne osvrnuvši se.

Ljudi su pjevali domoljubne pjesme; glavu se više nije spominjalo, a ja sam stalno na nju mislio. Činilo mi se da je moj posao u Njemačkoj obavljen.

Mnogo vremena poslije bio sam na Šuškovu pogrebu, čekajući da mu se poklonim u redu koji je kraj imao utoliko što sam tamo bio ja. Njegovi su zemljaci pričali o svojim selima i kako su tamo pošteni ljudi, i hrabri i pravi Hrvati. Činilo mi se da se malo čude što ja tu radim. Čekao sam i čekao, došao na red i u svečanoj knjizi napisao: „Bratu Gojku milost Božja, kao i nama kada dođe čas, a dotad ne žalimo glave, al’ smo za nje kopali.“

 

Pogledajte drugo

Međunarodni likovno-literarni natječaj Iserlohn – Essen – Orašje – Bjelovar – Zagreb raspisan na temu: „Jezik – riječ, maska, ljubav, štit i mač, umjetnost “

Međunarodni likovno-literarni natječaj Iserlohn – Essen – Orašje – Bjelovar – Zagreb na temu „Jezik …