Hrvatska nogometna reprezentativka, Kristina Šundov (28), nogometašica je ženskog nogometnog kluba Bayer 04 Leverkusen. Lijepa Kristina je izvanredna ofenzivna igračica, koja je karijeru počela u Primorcu iz Stobreča, nastavila u Dinari iz Knina, gradu u koji se i preselila s obitelji.
Dok je ranije uz nogomet igrala i tenis, u Kninu se prebacila na rukomet, jer Knin nije imao teniske klubove.
Potom je šest godina igrala u Švicarskoj (FFC Zuchwil 05, FC Thun i FC Basel) te Nizozemskoj (kod SC Telstar) i Njemačkoj (MSV Duisburg). Šundov je za hrvatsku žensku reprezentaciju debitirala 25. svibnja 2003.
FM: U Hrvatskoj si od malih nogu trenirala i odlazila na utakmice u muškom nogometnom klubu, kao jedina djevojka među nogometašima. Kako je to izgledao?
– Dobro, ali naposljetku pomalo i smiješno. Zadnje tri godine u Hrvatskoj, igrala sam službene utakmice za ŽNK Dalmacija iz Kaštela, a nakon toga za ŽNK Marjan iz Splita. Tu sezonu sam stalno trenirala s muškima. Bila sam jedina cura, ali ošišana na mušku frizuru, izgledala sam kao dečkić, pa su me u zapisnicima zapisivali kao Kristijan Šundov. Sjećam se jedne malo smišne situacije, na turniru gdje je bio i NK Hajduk i ostale dalmatinske momčadi, pa su me proglasili najperspektivnijim igračem turnira.
Došao mi je tadašnji trener Hajduka, govoreći: „Di je onaj mali Kiki? Reci ti treneru jesi li ti muško ili žensko?!“… Ali dečki iz kluba su me jako poštovali, bilo im je drago, i ja sam se dobro nosila s njima u nogometu. Kad sam imala 16-17 godina, trebala sam u žensku svlačionicu ili doći malo ranije ili kasnije da se presvučem… ali sve je bilo ok. Možda zadnja godina, zezali su me, dogodile se i simpatije, ali bilo je zanimljivo.
FM: Kad si prešla u ženski nogometni klub, je li se dalo zamijetiti kako si zapravo odrasla s nogometašima?
– Da, jeste. Bila sam drugačija. Osjetila se drugačija jačina i tehnika u igranju. Danas mlade djevojke u Njemačkoj treniraju s muškima, kako bi dobile
tu jačinu i tehniku. Mediji su pisali o mom talentu, rivalstvu… Mater i danas čuva sve te novinske isječke.
FM: Danas imaš i UEFA A diplomu?
– Kad sam došla u Švicarsku, odmah sam nastavila školovanje. Važno mi je bilo dobiti tu UEFA A diplomu, trenersku licencu, jer se nakon karijere i dalje vidim u sportu, kao nogometni menadžer, rad na nogometnoj akademiji, u omladinskoj školi, ili kao trenerica. Ta mi diploma otvara mnoga vrata. Sada mi je cilj UEFA pro licenca.
Nogometašice ne tračaju prečesto, tek po potrebi!
FM: O čemu, osim o sportu nogometašice najčešće međusobno razgovaraju?
– Ne razgovaramo baš često o utakmicama, već o izlascima, društvu, nema baš ni tračanja. Imamo jako mladu ekipu, tračanje nam baš ne ide…
FM: Od sedamnaeste godine si u Hrvatskoj ženskoj reprezentaciji. Kakav je osjećaj igrati za domovinu, a živjeti u tuđini?
– Čast, ponos i zadovoljstvo. Onaj osjećaj kad kažu „da staviš ruku na srce i naježiš se dok slušaš na terenu svoju himnu“ itekako je istinit!
FM: Slušat ćeš je i na Europskom prvenstvu 2017. godine.
– Treba prvo doći do Europskog prvenstva u Nizozemskoj, a taj put će biti jako težak. U grupi smo s Mađarskom, Rusijom, Turskom i šesterostrukim europskim prvakom – Njemačkom.
Cijeli intervju u tiskanom izdanju Fenixa
