– Moj muž je uvijek bio mišljenja da država mora osigurati kako svatko može živjeti bez straha u svojoj domovini i da ne bude prisiljen napustiti napustiti svoju domovinu da bi mogao hraniti obitelj. Htio je govoriti na svom materinjem jeziku, živjeti svoju vjeru, slobodno izraziti svoje mišljenje i zbog toga ne biti kažnjen. U Jugoslaviji se to nije moglo – počinje priču Elisabetha Krivić, supruga Josipa Krivića bivšeg robijaša i dužnosnika iz političke emigracije.
Ona je nakon smrti supruga prevela njegovo djelo “Jadi Ante Lipića” koje je u Njemačkoj naišlo na plodno tlo. Ovaj socijalno-politički roman je nadahnut autentičnom pričom kojom oživljava trpljenje jedne mlade obitelji s dvoje ženske djece zbog izbivanja oca u tuđini na “privremenom radu”. Romanom se mogu poistovjetiti brojni hrvatski iseljenici. – Roman je objavljen 1990. godine, kada je Jugoslavija još postojala. Prevela sam ga jer sam htjela da moja djeca, moja unuka i djeca svih hrvatskih iseljenika koja se dobro ne snalaze na hrvatskom jeziku znaju s čime su se suočavali njihovi preci u Jugoslaviji – kaže Elisabetha.
Socijalno-politički pregled jednog naroda
Josip Krivić je rođen 1929.godine u Žeževici u Dalmaciji. Kao student je došao u Zagreb u Internat kod Salezijanaca. Tri je mjeseca bio u ratu, a potom sa svojom jedinicom pobjegao u Austriju gdje je uhvaćen i premješten u Bleiburg – priča Elisabetha.
Uslijedile su dvije godine zarobljeništva. Godine 1947 je bio lažno optužen da je govorio protiv državnih aktivnosti u Zadvarju. Osuđen je na osam godinu prisilnog rada.
– Pobjegao je u Italiju gdje je živio oko četiri godine. Dobio je azil i htio naći posao, ali mu nisu dali radnu dozvlu. Zatim je došao u Švicarsku ilegalno uhićen je i deportiran – priča Elisabetha.
Život u Njemačkoj
Naposljetku je došao u Njemačku gdje je mogao ostati. – Ja sa rođena u Rumi kod Srijema. U jesen 1944. smo morali napustiti dom jer smo bili Donauschwaben. Moja obitelj je došala Bavarskoj, a kasnije smo se preselili u Baden-Württemberg, gdje sam upoznala svog supruga. U braku smo bili od 1964., imamo troje djece i živjeli smo u Manheimu sve do njegove smrti – govori Elisabetha.
Sluga okupatora!
Suprug joj je radio na raznim poslovima, družio se sa hrvatskim iseljenicima
Godine 1962. izabran je u odbor od HNO, od 1968. bio je odgovoran za društvena pitanja i političkom radu. Sudjelovao je u brojnim akcijama i radio kao slobodni novinar. Godine 1990. utemeljio je u Ludwigshafen-Mannheimu Ogranak kulturnog društva “Matice Hrvatske”. Uz nekoliko objavljenih romana, značajan je i onaj Sluga okupatora koji a ruši povijesno neosnovanu optužbu o navodnom fašističkom karakteru hrvatskih oslobodilačkih djelovanja, a time i lažnu priču o tzv. antifašističkom karakteru partizana. U tome je smislu ovaj skromni roman pisan s nakanom da bude vjernom zapisničkom skladbom stvarno doživljenih sudbina, kako piščevih supatnika iz zloglasnih jugokomunističkih gulaga, njihovih suboraca, prijatelja i znanaca, a isto tako i mnogih prijatelja i suradnika iz Krivićeve dugogodišnje borbene političke emigracije
Roman “Sluga okupatora” temelji se na povijesnim činjenicama i zamišljen je kao skroman odgovor na unutrašnja i vanjska izazivanja hrvatskog naroda i konačno, kao djelo u službi povijesne istine, pokušava svrstati na pravo mjesto ljude i događaje i razbiti zlokobnu famu o “fašističkom” karakteru našeg ratnog nastupa i o tzv. ” sloboditeljskom antifašizmu”.
Cijeli tekst objavljen u tiskanom izdanju Fenix Magazina
