Nakon što smo ekskluzivno objavili dio svjedočanstva otmičara hrvatskog političkog emigranta Mate Frkovića, danas donosimo posljednji nastavak.
Naime, jedna od prvih akcija novih jugoslavenskih vlasti protiv hrvatskih političkih emigranata bio je pokušaj otmice Mate Frkovića sredinom 1948. godine u Austriji.
Za Fenix-magazin priredio autor Wollfy Krašić:
Frković u godinama nakon Drugog svjetskog rata nije bio samo još jedan od visokopozicioniranih ustaških dužnosnika koji su uspjeli izbjeći zarobljavanje od strane partizana ili naknadno izručenje Jugoslaviji od strane Saveznika. Naime, uz postajanje križarskih gerilskih skupina u zemlji koje su nastavljale s otporom novom beogradskom režimu, u inozemstvu je osnovano tijelo Hrvatski narodni otpor, koje je trebalo predvoditi borbu za ponovnu uspostavu samostalne hrvatske države.
U tome tijelu Lovro Sušić, bivši ministar i član Doglavničkog vijeća bio je zadužen za politička i ideološka pitanja, Meho Mehičić, također bivši ministar za gospodarsko-financijska pitanja, a Božidar Kavran, nekadašnji zapovjednik Glavnog ustaškog stana za organizaciju i domovinsko polje. Frković je pak bio zadužen za vanjsko polje, odnosno kontakte sa zapadnim Saveznicima i ostalim interesantnim sugovornicima. Iza rada tijela stajao je bivši poglavnik Ante Pavelić.
Detaljniji uvid u Frkovićev rad kao jednog od čelnih ljudi protujugoslavenske borbe nakon završetka rata nude razni suradnički izvještaji. Dokumenti pokazuju kako je u počeku Kavran, zajedno sa svojim bliskim suradnikom Gecom Altmanom, održavao veze sa stranim faktorom, uglavnom Amerikancima. Frković se tek nešto kasnije upušta u tu djelatnost, budući da je bio nezadovoljan Kavranovim postignućima i načinom rada na tome polju. Frković je na razne načine nastojao uvjeriti Amerikance kako su oni u mogućnosti bitno utjecati na promjenu stanja u Jugoslaviji te tražio razne oblike pomoći.
Amerikanci pak nisu bili skloni pomagati organizaciju koja bi radila na rušenju Jugoslavije, barem ne u uvjetima koji su tada vladali, ali su bili i više nego spremni za nuđenje novca, opreme i obuke za ljude koji bi vršili obavještajne djelatnosti za njih. Iako im ciljevi nisu bili kompatibilni, suradnja između nekih hrvatskih političkih emigranta i Saveznika bila je moguća i očito se u nekom opsegu dogodila. Zapad je želio doći do što boljih i korisnijih obavještajnih podataka iz suparničkog političko-ideološkog bloka, a emigranti su asistenciju i materijale za obavještajni rad nastojali iskoristiti za borbu protiv jugoslavenskog komunističkog režima.
Prvi dio teze vrlo dobro oslikava dio izvještaja agenta „Tinka“, koji je bio vrlo blizak s Frkovićem: „Kako sam već ranije bio spomenuo Mato Frković je u razgovoru sa Amerikancima došao tako daleko, da su oni voljni potpomagati jednu emigrantsku skupinu, koja bi vršila čisto obavještajnu službu protiv Jugoslavije u korist Amerikanaca. Amerikanci su protiv bilo kakovih terorističkih skupina, koje bi se eventualno prebacile u Jugoslaviju, da vrše teroristička djela“.
Frković je na traženje pomoći u protujugoslavenskom i protukomunističkom radu od Amerikanaca dobivao odgovore kako se oni pouzdaju u svoju ekonomsku snagu te da će pritiscima na tome polju natjerati SSSR na popuštanje. Sve napetije hladnoratovsko ozračje ipak je moglo eskalirati u sukob, pa se dotadašnji aranžman Amerikanaca i HNO-a mogao promijeniti. Jedna od opcija bila je da Amerikanci Otporu pruže direktnu pomoć za obaranje režima u Jugoslaviji. Osim toga, i postojeći odnos predstavljao je ugrozu za Jugoslaviju, kako od strane Amerikanaca na obavještajnome planu, tako i od strane emigranata, koji su mogli koristiti američke resurse za borbu protiv Jugoslavije. Frković je uz Kavrana bio glavni sugovornik Amerikancima u tim pregovorima. Dodatnu potencijalnu opasnost za Jugoslaviju predstavljala je i vijest kako Frković namjerava ići u zemlju, kako bi nagovorio članove Hrvatske seljačke stranke da se pridruže aktivnom protujugoslavenskom otporu. Dok je početkom rata dio pristaša HSS-a prišao ustašama, a dio se tijekom rata postepeno priklanjao partizanima, ostatak je ostao vjeran čelniku Vladku Mačeku, koji je zagovarao pasivno čekanje završetka sukoba, ali i ostanak Hrvatske u Jugoslaviji.
Osim što je detaljno izvještavao o Frkovićevom kretanju, „Micika“ je dostavio i opsežnu analizu u kojoj je ustvrdio da je upravo Frković glavni organizator HNO-a, za Kavrana je ustvrdio kako je najopasniji, dok je Mehičić za njega bio obična figura. Naveo je i kako Frković mrzi Srbe i komunizam, da je energičan, ali sklon pasti pod utjecaj drugih te kako je načitan i posebno dobro poznaje povijest. Napisao je i kako je vlastohlepan, ali ga ne zanimaju žene i karte. Domoljub, koji lako uvjerava ljude u ono što govori. Amerikanci su mu nudili novac i za osobne potrebe, ali je ih je odbio. Iznimno je religiozan, ali ne voli svećenike te je spiritualist. Zabilježio je i da ne puši i da dobro podnosti alkohol. Ono što je u ovome kontekstu najbitnije jest opaska kako je Pavelić bez Frkovića „kao ptica bez krila“. Zaključak je pak glasio: „Frković je mozak i ruka, a Pavelić samo ime“.
Hrvatski narodni otpor, odnosno njegovo središnje tijelo, Hrvatsko državno vodstvo, sredinom 1947. godine započelo je s provedbom opsežne operacije nazvane akcija 10. Travanj. U monografiji Križari : Gerila u Hrvatskoj 1945. – 1950., spomenuta je akcije na ovaj način predstavljena: „Akcija 10. Travanj trebala je povezati sve križarske skupine, nametnuti im organizirano vojno, političko i upravno vodstvo, omogućiti povratak članova Ustaškog pokreta koji bi u pogodno vrijeme, nakon sukoba zapadnog svijeta sa SSSR-om, organizirao masovni ustanak Hrvata radi rušenja komunističke Jugoslavije i obnove NDH“.
Međutim, UDB-a je bila umiješana u akciju od samih početaka i u svojoj protuakciji, nazvanoj operacija Gvardijan, uspjela je uhvatiti 96 sudionika prije bilo kakvog djelovanja. Među njima bio je i Kavran, koji je kasnije osuđen na smrt. Tako je Jugoslavija požnjela ogroman uspjeh u borbi protiv otpora u zemlji, koji će ubrzo zamrijeti te ostataka endehazijskih snaga u inozemstvu, koje više neće pokušavati ubacivati naoružane grupe u zemlju. Ono što su dosadašnji istraživači kako neuspjele Frkovićeve otmice, tako i akcije 10. Travanj propustili, jest dovesti ova dva događaja u korelaciju.
Prva ubačena grupa u sklopu spomenute akcije prešla je preko Drave u Hrvatsku 7. lipnja 1947. godine. Akcija je trajala nešto više od godine dana, pa je tako Kavran uhvaćen 4. srpnja 1948. godine, a u noći s 9. na 10. srpnja preko telegrafa bivšim je ustašama u Austriji javljeno kako su svi njihovi ubačeni ljudi pali u zamku. Imajući ove datume u vidu te činjenicu kako je pokušaj Frkovićeve otmice izveden 22. lipnja 1948., realna je pretpostavka kako je otmica bila dio UDB-ine operacije Gvardijan.
S obzirom na ulogu koju je Frković igrao u Hrvatskom narodnom otporu, nema sumnje da su se jugoslavenske vlasti željele i njega dočepati i posjesti ga na optuženičku klupu pored Kavrana i ostalih. Bez stotinjak ljudi koji su u tim trenutcima očito predstavljali najbolje što je HNO imao, budući da su bili spremni vratiti se u zemlju i nastaviti s borbom, kao i bez dva vodeća čovjeka organizacije, Kavrana i Frkovića, potonja bi se zasigurno ugasila. To se i dogodilo, unatoč tome što Frković nije otet, odnosno ubijen.
Da je otmica bila sastavni dio operacije Gvardijan svjedoči i dio „Micikina“ izvještaja, koji je pisan dok je operacija još trajala: „Bez obzira u kakovom se sada Frković stanju obzirom na zadobivene rane nalazi, taj događaj dovesti će do toga, da će oni koji se od vodećih osoba još u Salzburgu i okolici nalaze, da će ti, gledati da se što brže odatle maknu, a to vrijedi i za one koji se nalaze u Njemačkoj, jer sada će znati da nisu više ni časka sigurni. Na svaki način, svaki njihov rad je paraliziran. Sušić je nepokretan, nema novčanih sredstava, i on će gledati da pošto poto što prije pobjegne, a to isto vrijedi i za Dr. Mehičića. Preostaje još jedino Kavran, koji kako sam već izvjestio se sada nalazi u Jugoslaviji, a ako padne u ruke naših vlasti, tada nema više nikoga, koji bi mogao raditi na tom protudržavnom pokretu dočim Frković držim da još dugo vremena neće moći raditi, ako će uopće biti ikada više u stanju zbog dobivenih rana da radi“.
Orijentirajući se na pitanje identiteta agenta „Micike“, iz brojnih izvještaja koji su nastali na temelju rada UDB-inih suradnika među političkim emigrantima u Austriji u godinama nakon rata, nameće se zaključak kako se iza pseudonima „Micika“ krije stanoviti Gregl.
Kada se to prezime usporedi s osobama koje su se nalazile u Frkovićevoj blizini, razaznaje se kako se radi o Božidaru Greglu. U spomenutoj monografiji o križarskoj gerili „Micika“ je naveden kao jedan od doušnika koji je pridonio propasti akcije 10. Travanj. U knjizi je također konstatirano kako se radi o Božidaru Greglu te kako je taj podatak otkrio povjesničar Jere Jareb. Navedeno je kako su agent „Jozef“ te „Micika“ bili „hrvatski emigranti zadobijeni na bazi rehabilitacije“.
Osim ovih tvrdnji, prikladno je spomenuti još dva dokumenta koji ukazuju kako je Gregl bio ključna osoba u neuspjeloj otmici Frkovića. Jedan od važnijih UDB-inih doušnika koji je radio na onemogućavanju akcije 10. Travanj nosio je pseudonim „Kumek“ i bio je jedan od vodiča koji su prebacivali ljude iz inozemstva u Jugoslaviju.
Uz jedan njegov izvještaj s početka rujna 1947. godine, koji je hrvatska republička UDB-a poslala saveznoj, stajala je i jedna opaska: „Smatramo da trebate Greglu, u koliko je vaš suradnik, skrenuti pažnju da ne treba sa ovom grupom terorista u kojoj će ići Mato Frković da ide u zemlju, jer bi tom prilikom došlo do dekomspiracije agenta Kumeka pred Greglom“.
Dakle, hrvatska republička UDB-a sumnjala je kako Gregl radi za saveznu službu. Ta je problematika riješena, s obzirom kako pitanje više nije otvarano. U prvoj polovici 1948. godine počet će se javljati izvještaji agenta „Micike“. Sljedeći dokument izvještaj je suradnika „Marka“ s konca 1948. godine, dakle otprilike pola godine nakon pokušaja otmice.
„Marko“ je tako saznao da je Gregl na stanovito vrijeme nestao. I on je zabilježio kako su Gregl i Frković zajedno stanovali. Jedne je večeri Gregl pozvao Frkovića da piju, a ovaj je odbio i uzeo tek mali gutljaj. Nakon 15 minuta Gregl ga je pitao boli li ga glava, a Frković je odgovorio negativno. Potom je Gregl rekao da mu šumi u ušima i upitao Frkovića ima li i on taj simptom, na što je Frković ponovno ponudio negativan odgovor. Ubrzo je Gregl pitao Frkovića čuje li kako vani pada kiša, a Frković mu je kazao kako nije ni padala. „Marko“ dalje prenosi kako Frković, kao i njegovi prijatelji, zaključuju da mu je Gregl dao tabletu za spavanje koja brzo djeluje. Kasnije je Frković zadrijemao, a Gregl izašao van i za pet minuta se vratio s ljudima koji su htjeli odvesti Frkovića, no on se borio i vikao pa nisu uspjeli. Gregl je također nestao, navodno se tu noć skrivao samo u donjem rublju i košulji u grmlju.
O Božidaru Greglu u postojećoj literaturi nema mnogo podataka. Tako se može pročitati kako je rukovodio uhićenjima i deportacijama Židova u Varaždinu te pomagao uspostavi vlasti NDH u istome gradu. U logoru Lobor-grad vodio je pregled čiji je cilj bilo ustanovljivanje koliki je kapacitet logora, a u funkciji povjerenika Ustaškog redarstva za Veliku župu Zagorje u Varaždinu. Liječnici iz Skrbi za logore ocijenili kako u Lobor-grad stane između 150 i 180 osoba (radilo se o logoru za žene i djecu), no na Greglovu intervenciju ta je brojka izmijenjena na 400 do 600. Prema nekim podacima drži ga se čak i za voditelja spomenutog logora u određenom periodu.
Više podataka nudi njegov dosje, koji je otvorila hrvatska republička UDB-a. U njemu stoji kako je Gregl bio trgovac iz Varaždina te član Hrvatske seljačke stranke i tajnik kotarske organizacije HSS-a. No, HSS je u nekom trenutku napustio i „postao najbliži suradnik i prijatelj Frković dr. Mate, koje je prijateljstvo trajalo i dalje“.
Na ovome mjestu treba prezentirati još jedan dokument koji govori u prilog tome kako je Gregl sudjelovao u razbijanju akcije 10. Travanj i Frkovićevoj otmici. Pišući upravo o tim događajima, Geco Altman spomenuo je u pismu svećeniku i emigrantu Vilimu Cecelji i sljedeće: „Imali su tačne podatke od…prokletog onog Matinog kuma, zaboravio sam mu sada ime“. Nakon osnivanja NDH isticao se među ustašama u Varaždinu, pa je postao „upravitelj ustaškog redarstva“. Njegove je sposobnosti cijenio i notorni Eugen Dido Kvaternik, u početku NDH najmoćnija osoba iza Pavelića koji je htio umanjiti moć i samostalnost isto tako zloglasnog Vjekoslava „Maksa“ Luburića, pa je Gregla poslao u Jasenovac da vodi logor. No, odmah po dolasku Ljubo Miloš, Luburićev rođak, otjerao je Gregla prijeteći mu oružjem. Inače, Miloš je bio također jedan od ubačenih ljudi u sklopu akcije 10. Travanj. I u dosjeu se navodi da je Gregl vodio akciju iseljavanja Židova iz Varaždina, a dok se nalazio na čelu redarstva, kupovao je židovsku imovinu, pogotovo zlato. Godine 1942. bio je pod istragom USIKS-a (Ustaški stegovni i kazneni sud) jer je kao UNS-ov (Ustaška nadzorna služba) povjerenik silovao („nasilno upotrijebio“) jednu Židovku, pa su ga isključili iz „ustaških redova“ i osudili na sedam mjeseci zatvora. Kasnije se više nije isticao, a nije nigdje niti radio, s obzirom na prikupljenu imovinu s početka rata.
Emigrirao je početkom svibnja 1945. godine u Njemačku, a potom su ga Britanci zatočili u Klagenfurtu, ali je ubrzo pušten. Bio je usko povezan sa svim istaknutim hrvatskim emigrantima, ali su ga svi izbjegavali, uglavnom radi odbojnog karaktera. Iako ga je i Frković pomalo izbjegavao, ostao je u solidnim odnosima s njime. Tako i u dosjeu stoji: „Iste godine (1948. op au.) doselio je k njemu i Mato Frković, tako da su stanovali u istoj sobi“. Gregl je u tome periodu stalno strahovao od uhićenja od strane Saveznika, a onda i mogućeg izručenja Jugoslaviji. U to se vrijeme bavio sitnom trgovinom, filatelijom i posredništvom. S obzirom kako je dobro poznavao njemački, želio je raditi u Caritasu, no don Jure Vrdoljak nije ga htio primiti. Želio je biti među ubačenim gerilcima, no nije dobio dozvolu jer se strahovalo kako će zbog svog defetizma i karaktera negativno utjecati na križare u zemlji. Održavao je vezu sa suprugom i jednom kćerkom, koje su ostale u zemlji. „Njegova žena Emilija bila je hapšena 1945. godine – saslušavana i predana vojnom sudu. Suđena je po istom i kasnije amnestirana.“
Daljnji podaci ukazuju na to kako Gregl nije ostao u pozitivnim odnosima s jugoslavenskim režimom, budući da je hrvatska republička UDB-a od ranih 50-ih o njemu nastavila voditi dosje. Istražne radnje nisu pokazale da ispoljava bilo kakvu antijugoslavensku djelatnost, pa je kontrola početkom 60-ih ukinuta. S druge pak strane, Gregl je proglašen ratnim zločincem, oduzeto mu je državljanstvo i konfiscirana imovina.
Ostaje pitanje na koji je način došlo do Greglove suradnje s dotadašnjim neprijateljem i koji su bili motivi njegove zamjene strana. S obzirom kako je u NDH osuđen na zatvorsku kaznu, kako je izgubio utjecaj i kako su ga emigranti u Austriji izbjegavali, moguće je kako je zaključio da među tim ljudima nema budućnosti. Nadalje, s obzirom na njegovu ulogu u NDH, postojala je mogućnost da bude uhićen i poslan u Jugoslaviju. Navedeno je kako je kratko boravio u britanskom zatočenštvu, a moguće je kako su se prvi kontakti s jugoslavenskom stranom i ponude za suradnjom dogodili upravo tada. Naime, zabilježena je praksa da su na ispitivanjima u savezničkim logorima pristustvovali i jugoslavenski časnici. Također, spomenuto je kako je Gregl i kasnije strahovao od uhićenja. Ne treba smetnuti s uma i podatak kako je njegova supruga bila uhićena, ali je amnestirana, pa je moguće da je Gregl pristao na suradnju i poradi ucjene.
Ono što na kraju valja istaknuti jest činjenica kako je jugoslavenski režim odlučio surađivati s osobom koja je mu je bila dotadašnji neprijatelj i ne samo to, već s osobom koja je bila dio represivnog sustava NDH, osobom za koju je bilo poznato kako je sudjelovala u uhićenjima, deportacijama i pljačkama Židova. To je bila osoba koju je čak i ustaški režim osudio na zatvorsku kaznu zbog silovanja!
Poznato je kako je Zapad štitio stanovite pripadnike nacističkog režima i njegovih saveznika i vazala za koje je smatrao da su mu od koristi, od znanstvenika nadalje. I Jugoslavija je optuživala pojedne države kako skrivaju i štite ratne zločince s njenog teritorija. Međutim, i druga strana se nakon 1945. godine nije libila takvih postupaka, pa su tako i Sovjeti imali koristi od dosega njemačkih znanstvenika, a pojedine su države iz istočnog bloka u nizu oblasti zadržale osobe koje su i u srušenim prijeratnim i ratnim režimima vršile stanovite dužnosti, pa i one koje su uključivale represiju i zločine.
Ovaj primjer pokazuje kako i komunistička Jugoslavija nije imala zadrški prilikom takve suradnje. Zapravo, mnogo se znade tek o jednom vidu odnosa novih vlasti prema stvarnim i izmišljenim protivnicima u prvim godinama nakon rata – ubojstvima, dugotrajnim zatvorskim kaznama, maltretiranjima, oduzimanjem imovine i ostalim represivnim mjerama. No, očito je postojao i sofisticiraniji pristup takvim osobama, koje su iz raznih motiva pristajale na suradnju i kako je i Greglov slučaj pokazao, bile od velike koristi režimu.
VEZANI SADRŽAJ: NEUSPJELA OTMICA MATE FRKOVIĆA: Ekskluzivno objavljujemo svjedočanstva otmičara hrvatskog političkog emigranta
