Deželićeva je supruga potjecala iz Njemačke pa je obitelj 1956. godine ilegalno napustila Jugoslaviju, smjestivši se u Düsseldorfu, dok se Berislav angažirao u radu emigracije.
U razmatranjima i analizama fizičkih obračuna jugoslavenskog komunističkog režima preko obavještajnih službi s političkim protivnicima u inozemstvu, prvenstveno ciljajući na ubojstva i otmice, otvara se niz pitanja. Jedno od bitnijih jest svakako na koji su se način određivali kriteriji za najradikalnije postupanje prema političkim emigrantima. Službeno objašnjenje beogradskog režima za ubojstva emigranata bilo je kako se radi o njihovim međusobnim obračunima. Dio javnosti bio je uvjeren kako iza takvih poteza stoji režim, a opravdanje se tražilo u objašnjenju kako se na taj način postupa prema osobama koje izravno ugrožavaju jugoslavenske građane i imovinu, kako u zemlji tako i u inozemstvu. Takvo se tumačenje potenciralo i nakon propasti komunističke Jugoslavije, u istupima nekih bivših dužnosnika represivnih organa nadalje. Ukratko, ubijalo se one koji su ubijali i/ili namjeravali ubijati. Međutim, neke od osoba na koje su izvršeni atentati nije se dovodilo u vezu s planovima i akcijama koje su uključivale nasilje.
Čudom preživjeli
Jedna od takvih žrtava bio je i politički emigrant u Njemačkoj Berislav Đuro Deželić, zajedno sa svojom suprugom te kćerkom Marijanom. Svi troje čudom su preživjeli. Berislav je bio potomak poznate zagrebačke obitelji Deželić, a bio je blizak Hrvatskoj seljačkoj stranci. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, Deželić je bio uhićivan od strane novog režima, a oduzeta mu je i imovina. Deželićeva je supruga potjecala iz Njemačke pa je obitelj 1956. godine ilegalno napustila Jugoslaviju, smjestivši se u Düsseldorfu, dok se Berislav angažirao u radu emigracije.
Popularan među emigrantima
Koncem pedesetih s radom je u Zapadnoj Njemačkoj započela Hrvatska socijalna služba koja je radila na pomaganju hrvatskim emigrantima, a među ciljeve organizacije ubrajalo se i čuvanje hrvatske kulture, jezika i vjere. Naravno, organizacija je djelovala i u političkom smislu, a bila je, što je bilo vrlo važno za njenu djelatnost, registrirana kod njemačkih vlasti kao humanitarna organizacija. Deželić se nalazio na čelu Službe i kao takav počeo uživati sve veću popularnost među emigrantima. Daleko poznatiji Deželić će postati kao čelnik Zajedničkog Odbora za obranu utamničenih Hrvata u Njemačkoj. To je bilo tijelo koje je skupljalo pomoć i rukovodilo pravnom obranom hrvatskih emigranata koji su se našli pred sudom zbog napada na Jugoslavenski trgovinski ured u Mehlemu 1962. godine, koji je demoliran, zapaljen, a poginuo je i domar za kojega su svi emigranti tvrdili da je zapravo oficir UDBA-e.
Hrvatsku političku emigraciju, od njenog nastanka nakon Drugog svjetskog rata nadalje, obilježio je snažan trend podvajanja. Rad na prikupljanju pomoći za optuženike bio je prvi veliki događaj, uz stvaranje kratkotrajnog Hrvatskog narodnog vijeća koje je okupilo neke emigrantske organizacije, a koji je djelovao ujedinjujuće na emigraciju.
Masovni zločini
Dakle, Deželić se prometnuo u točku okupljanja hrvatske političke emigracije. S druge strane, bilo bi nerealno tvrditi kako se oko njega mogla izgraditi nova organizacija u koju bi ušla većina političkih emigranata. No, postojala je mogućnost da Deželić i nakon akcije povodom događaja u Mehlemu bude neka vrsta koordinatora različitih emigrantskih snaga u pojedinim nastojanjima. Brojni dokumenti jugoslavenskih obavještajni službi ukazuju na to kako je jedan od njihovih glavnih zadataka bilo razbijanje i razdvajanje emigrantskih snaga, kako bi potonje što više izgubile na efikasnosti u svome protujugoslavenskom djelovanju. Mehlemski je proces izazivao znatnu pozornost u njemačkoj javnosti, a djelovao je otežavajuće i na njemačko-jugoslavenske odnose koji tada službeno nisu niti postojali, budući da je Jugoslavija priznala DDR, odnosno Istočnu Njemačku. Deželić i Odbor iskoristili su ovu situaciju te na sudu i u javnosti nudili dokaze kako jugoslavenski režim vrši masovne zločine nad Hrvatima i iste koristili kao objašnjenje za postupak emigranata u Mehlemu. Štoviše, Socijalna služba je Međunarodnom Crvenom križu u Ženevi poslala zahtjev za otkapanje masovnih grobnica vojnika NDH i civila, stradalih na koncu Drugog svjetskog rata. Sve je to iritiralo jugoslavenski režim, a ono što treba istaknuti jest i to kako napad u Mehlemu predstavlja prekretnicu u djelovanju jednog dijela emigracije prema Jugoslaviji, budući da će se u narednom periodu javljati daljnji napadi na jugoslavenska predstavništva u svijetu, ali i vršiti upadi naoružanih skupina na njen teritorij. Napad u Mehlemu zbio se na jugoslavenski Dan Republike – 29. studenog, i tako je započela tradicija prosvjeda hrvatskih političkih emigranata u velikim gradovima Europe, a onda i svijeta upravo na taj datum.
UDBA prikupila informacije o tisućama političkih emigranata
Što se tiče eventualne spremnosti da Deželić na bilo koji način sudjeluje u nasilnim akcijama protiv Jugoslavije i njenih ispostava u Njemačkoj i ostatku inozemstva, takva informacija nije zabilježena u dokumentima jugoslavenskih obavještajnih službi. Govoreći o Mehlemskoj akciji, kazao je kako nije protiv takvih akcija, no kako se one ne planiraju i ne poduzimaju s mjerama konspiracije i opreza, pa već u začetku u najvećem broju propadaju. Ovo je bio jednokratni Deželićev izlet, koji je ostao tek na iznošenju stava i nije prerastao u nikakvu akciju. Ovakve je informacije UDBA prikupila o stotinama, pa vjerojatno i tisućama političkih emigranata, i Deželić radi ovih riječi ne predstavlja iznimku.
S druge pak strane, iz opisa ciljeva Socijalne službe te Deželićevog rada prilikom obrane optuženika za napad u Mehlemu, vidljivo je kako se Deželić koristio nenasilnim metodama rada. Štoviše, i neke druge njegove izjave idu u tome pravcu. U rujnu 1964. godine Deželić je u Španjolskoj navodno posjetio Vjekoslava Maksa Luburića, a ocijenili su da u sadašnjoj fazi borbe u obzir dolazi „politička i propagandna delatnost“. U kasnijem izvještaju iz iste godine stoji kako je u jednom govoru kazao da će se komunizam pobijediti moralom, kršćanskom etikom i demokracijom.
Pored Luburića, Deželić je ostvarivao i kontakte s još dvije organizacije koje su zagovarale oružanu borbu protiv Jugoslavije.
U tiskanom izdanju Fenix Magazina koji na prodajna mjesta u Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji i Luxembourgu dolazi 7. i 8 donosimo nastavak o organizacijama Hrvatski demokratski odbor i Ujedinjeni Hrvati Njemačke, odnosno njihovoj tajnoj organizaciji Tajne ustaške revolucionarne postrojbe kao UDBA-inim materijalima o HDO-u, UHNJ-u i TRUP-u …
Fenix-magazin/Wollfy Krašić
