Mario Marijan Bašić, rodom iz Lupoglavštine u Istri, a koji živi u Helsinkiju objavio je knjigu ‘Tonić i njegov zapadni grijeh’.
Knjiga je povijesno-pravna analiza jedne smrtne kazne izrečene 19-godišnjem Antonu Staraj-Toniću iz sela Dolenja Vas, Istra, davne 1951. godine. Bio je protivnik komunističkoga režima, antifašist, netko koga nije lako smjestiti u okvire koje jednoumlje toliko voli. Borio se na svoj način protiv nepravilnosti i nepravde koja se nanosila stanovnicima poratne Istre tijekom izgradnje željezničke pruge Lupoglav – Štalije od 1948. do 1951. godine.
O ovoj povijesno-pravnoj analizi sam autor piše u pismu:
“Živim u Finskoj od 1975. godine, pred nekoliko godina sam umirovljen i sada se bavim proučavanjem naše povijesti, posebno svog rodnog kraja, dakle Lupoglavštine u Istri, ali i drugih krajeva. Ovisno o tome ima li u priči/sudbini neki naročiti znak od kojeg se može složiti cjelina. Primjerice, u slučaju Hude jame, onaj vjenčani prsten (žrtva se vjenčala na dan sv. Barbare i preminula u rovu koji je nazvan po sv. Barbari).
Prije par dana izašla mi je u Zagrebu dokumentirana monografija (344 stranice), zapravo povijesno-pravna analiza o iskustvima tijekom gradnje pruge Lupoglav-Štalije 1948-1951. I ova životna priča de facto počinje satom marke Eterna (lat. vječnost), koji bi mogli uzeti kao predznak onoga što se ima dogoditi, kao neko upozorenje…
Priča je o dva sudska procesa i o svemu što se je dogodilo prije njih, finale: jedna smrtna kazna (izrečena 20.11.1951), osam zatvorskih kazni od 15 do 2 godine, jedna uvjetna 6/1 g. kazna gotovo gluhom čovjeku i jedna 6-mjesečna (izrečene 17.3.1951).
U slučaju jedne žrtve prva dosuđena kazna u visini od 15 godina (stvorena predstava da je i ta trebala biti smrtna ali je sudac ipak našao neke olakotne okolnosti, na prvom ponovljenom suđenju dobiva samo 8 mjeseci (bilo je i poštenih / hrabrih sudaca), na drugom ponovljenom i završnom dobio je 8 godina strogog zatvora sa prisilnom radom.
Glavni protagonist Tonić je ubio organizacijskog sekretara OK KPH Kotara Pazin i tri milicajca…
Čuo sam tu nepotpunu priču od pokojne majke jedne jesenje nedjelje 1956. godine na putu u župnu crkvu u Dolenjoj Vasi (Istra). Bila je nedjelja, išlo se na večernju.
U ovom naročitom slučaju ispravljam i naše seoske percepcije o mladom suseljanu, koji je strijeljan u Rijeci samo mjesec dana nakon navršene 19-te godine (26.1.1952.), a Vrhovni sud mu je potvrdio smrtnu kaznu na njegov 19-ti rođendan.
U monografiji analiziram prikupljenu dokumentaciju (hrvatsku i savezničku) i legende . Optužnicu pronalazim u Nacionalnoj arhivi SAD-a, a ne u pismohrani Županijskog suda u Rijeci. Nešto u Trstu i Ljubljani, nešto i u Beogradu. Državni arhiv u Zagrebu pomaže mi dobiti žalidbenu dokumentaciju poslanu Vrhovnom sudu NRH, u Kanadi i Lovranu pronalazim rijetke živuće svjedoke (oba 86 g.). U pronalaženju nekih svjedoka (Tomišića i Ritoše pomogao mi je naš boljunski intelektualac Vinko Buretić).
U arhivi MUP-a ne postoje potvrde o njegovom strijeljanju, ali dobijam smrtovnicu iz Pazina, koja obara tvrdnje o nagodbi sa Udbom. Sud ga je osudio kao razbojnika i ubojicu… monografija obara presude i dokazuje da je riječ o političkom slučaju.”
Fenix-magazin
