Home > DEUTSCH > Kolumnen > NEVEN DROZDEK Tko to kaže da ne postoje anđeli čuvari, neka mi se javi ako ima hrabrosti
andjeli

NEVEN DROZDEK Tko to kaže da ne postoje anđeli čuvari, neka mi se javi ako ima hrabrosti

Fenixov čitatelj, mladi i talentirani pisac Neven Drozdek iz Zagreba poslao nam je svoju priču o anđelima. Priču prenosimo u cijelosti sigurni da ćete uživati…

 

Anđeli?

 

Siguran sam da i vi mislite (kao što sam i ja nekada mislio) da su anđeli obučeni u bijelo. I to ne samo u bijelo, nego u najbjeliju bijelu boju koju ste ikada u životu vidjeli. Čak i u još malo bjeliju bijelu boju od toga. Sad bi tek to bila ona nijansa bijele o kojoj vam govorim. Siguran sam i da mislite kako anđeli imaju žuto-zlatnu kosu. Vjerojatno mislite da njihova bijela odjeća više nalikuje nekakvoj haljinici kakvu djevojčice nose na prvoj pričesti i da u ruci nose neku vrstu harfe. Neki od vas možda misle da anđeli u ruci nose trube. Pritom ne mislim na one okruglaste trube, nego na one tanke i dugačke. Takve su trube vrlo elegantne, baš poput anđela. Vjerojatno su anđeli u vašoj mašti bosi. Pa tko još zamišlja anđela u tenisicama ili u čizmama? Anđeli ne govore, nemaju boju ni ton glasa, ali su stalno nasmiješeni. Osmijeh im stalno titra na tim njihovim blijedim licašcima, jesam li u pravu? Joooooj, kako su dosadni ti vaši anđeli! Što bi čovjek s njima? Najbolje što mogu zamisliti je da se uhvatimo za ruke i da letimo među zvijezdama. To i nije tako loša ideja kad bolje razmislim. No, što ako nas udari neki satelit? Ili pogodi kakav meteorit? Meni će razbit’ nos, izbit’ zub, ali što će biti s mojim anđelom, hoće li se raspršiti? Hm… Ma, pustimo šalu na stranu ljudi! Halooooooo, pa anđeli uopće nisu takvi, što vam je? Opet ste gledali previše crtića!!!

A kako ti to znaš?“ već čujem pitanja, već me prekidate svojom nestrpljivošću. Pa kako ne bih znao kad poznajem jednog anđela, i to ne nekog tamo lijevog susjedovog, ili nekog anđela vanzemaljca, poznajem svog osobnog anđela. Anđela čuvara. Ma što da vam pričam, pa on uopće nije takav kakvim ga vi zamišljate! Meni je trebalo nekoliko mjeseci da shvatim da je moj anđeo čuvar uopće anđeo, i to tek onda kada sam ga prestao viđati. Možda je tomu razlog što ja sporo shvaćam, a on mi nije ništa rekao nego je čekao da ja to sam shvatim? Kako bi, na primjer, vama uopće palo na pamet da je najsmješniji klinac kojeg poznajete, a još je k tome malo i smotan, anđeo? Još ako ima klempave uši, noge u oks, a tek kosa, kosa kao što kaže moja baka svaka dlaka svoju politiku vodi! A da ga vidite kada se počne smijati… Pa on je presmiješan! Mnogi se ljudi smiješno smiju, ali kako se tek on smiješno smije…

Da me netko sad upita zašto sam ga izazvao, ne bih znao sa sigurnošću odgovoriti. Možda zato što češće tek nakon što kažem nešto važno promislim o onome što sam rekao. U ovom slučaju nisam pogriješio… Sve je zapravo počelo s jednim razgovorom na putu iz škole, a koliko će vama trebati da shvatite u čemu je kvaka i hoćete li u tome biti brži od mene, to nam tek preostaje vidjeti…

Sve je zakuhao Juraj (taj i inače sve zakuhava) 

Čudne su te zime u gradu posljednjih godina. Moj tata kaže da je u njegovom djetinjstvu snijega bilo toliko puno i toliko je dugo padao da je jedva dočekao da okopni. Topio se sporo i dugo, a kada bi se naposljetku otopio, ostavljao bi blatne kaljuže svuda za sobom. Poneke su se ledene gromade na hrpi nabacanog snijega držale i lagano otapale, dok je živa na termometru već duže vrijeme stajala visoko iznad 10 celzijevaca. U moje vrijeme zima je drugačija. Ljeto traje dugo, jako dugo. Odjednom počne padati neka jaka kiša i svi već vadimo zimske jakne iz ormara. Snijeg padne i, ukoliko imamo sreće, zadrži se na tlu nekoliko dana i to je to. Već sredinom siječnja temperature znaju biti proljetne, voćke često prerano propupaju pa ih smrzne neki iznenadni mraz i ostaju bez ploda. Nestala su duga proljeća i jeseni koje pamte naši roditelji, a zime su uglavnom izgubile duža razdoblja snijega. Ova zima bila je upravo takva. Oko Nove godine pao je snijeg. Tri dana sanjkanja i spuštanja niz brijeg iza škole sva je raskoš zimskih radosti koje sam okusio ove godine. Jutra kada sam išao u školu bila su prehladna, a dani već prevrući.

Jednog takvog pretoplog podneva, po mom sjećanju bio je to ponedjeljak ili utorak, vraćao sam se iz škole sa svojom standardnom ekipom. Jurajev tata (Juraj je bio redovni ministrant u našoj župi) doživio je prometnu nesreću. Prema Jurajevoj priči, auto mu se nakon sudara više puta okrenuo na cesti, došao do samog ruba provalije, ali nije u nju upao. Međutim, iz drugog je smjera na njega punom brzinom jurio veliki kamion tegljač. Vozač je kočio svom snagom, ali kamion je u škripi guma prijeteći jurio prema Jurajevom tati s nakanom da pregazi i njega i njegov auto, kao što bi konj kopitom zdrobio žabu kada bi stao na nju. Jurajev je tata, prema Jurajevoj priči, u tim trenucima shvatio da je došao kraj i ti su mu trenuci beskrajno sporo prolazili, kao usporena snimka u nekim filmovima. Međutim, iznenada je osjetio kako je netko s njim i nije osjećao strah. Kamion se čudesno zaustavio svega par centimetara od njegovog automobila. Jurajev tata kaže da ga je čuvao i sačuvao njegov anđeo čuvar. Pih” Zoranu je to glupo i smiješno odrastao čovjek, a vjeruje u duhove, vještice, anđele i vragove, ma dajte molim vas! Prije će biti da su ga spasile dobre kočnice na kamionu nego duhovi koji lete po zraku“, posprdno reče i otiđe kući bez pozdrava. Ivana ta priča nije previše zainteresirala kad je po stoti put pregledavao dupliće nove serije samoljepljivih sličica europsko prvenstvo. Meni međutim ta priča nije dala mira, stalno me je kopkala i neprestano sam razmišljao o tome što se dogodilo. Ipak poznajem Jurajevog tatu, to je ozbiljan čovjek, s crnom bradom, uredan i strog, kako bi mogao takvo što izmisliti?

Neobičan izazov 

Svaku smo večer prije spavanja molili i molitvu Anđele čuvaru mili našim anđelima čuvarima, ali da bi taj anđeo mogao biti stvaran, da bi mogao biti djelotvoran i sudjelovati u nečijem životu, to sam toga dana prvi puta čuo na takav način i to je bio prvi put kada mi je ta ideja uopće pala na pamet. Uvečer toga dana, kao i svaki put prije spavanja, molio sam, ovaj put s tatom. Nakon što smo izmolili Anđele čuvaru pitao sam ga kako mogu znati da anđeo čuvar zbilja postoji? Kako to mogu znati ako ga ne vidim vlastitim očima, ako ga ne dodirnem rukom? Nekako sam, priznajem, očekivao da će se tata naći u neprilici i da mi neće znati odgovoriti, ali odgovorom me iznenadio. Rekao je: pa što ga ne izazoveš?“ Kako to misliš da ga izazovem? uzvratio sam. Pa lijepo, jednostavno mu reci: dosta zezanja, hoću te upoznati, i to smjesta, bez muljanja i izvlačenja“. Vidjet ćeš, odgovorit će ti“. Ali kako će odgovoriti?“ E, na to ti pitanje ne mogu odgovoriti, to ovisi o njemu, ovisi kakav je”. Moj je bio pravi zafrkant” reče, poljubi me u čelo i ode smijući se glasno. Čuj to, anđeo zafrkant, frend moga tate, moš’ si mislit! Pa pored te priče ona Jurajeva je smiješna, ali tata mi se ionako uvijek zeza, vjerojatno se i sad zeza. Ipak, ja nisam za zezanje. Sklopio sam ruke u znak poštovanja kako to uvijek činim kad se molim i rekao poluglasno: neću više gubiti vrijeme na tebe ako te nema, izazivam te da se pokažeš!“ Ma koja glupost, pomislio sam čim sam izgovorio, baš bi netko takav imao vremena za mene i za ovakve stvari, pa tko se uopće može odvojiti od onog predivnog skakutanja po pamučno bijelim oblačićima? Vjerojatno je baš sad tamo negdje iznad oblaka gdje lebde velika željezna vrata iznad kojih piše: RAJ. Pih otpuhnuo sam poluglasno i okrenuo leđa tom danu i svemu što se dogodilo u njemu. Sutra su me čekale nove obaveze i vrlo brzo sam zahrk… ovaj… zaspao…

 

Prvenstvo Zagreba

 

Subota je brzo osvanula. Bolje rečeno nije osvanula jer sam ustao još prije zore. Prvenstvo Zagreba u plivanju počinje u 8h, a već u 7:15 moramo biti na rasplivavanju. Bilo mi je to prvo natjecanje. Uzbuđenje je bilo veliko. Svaki klub pojavio se u klupskim majicama. Najopasnije su izgledali Morski psi koji su imali kapice s perajom na vrhu. Imali su trenera koji se prema njima odnosio kao u onim američkim vojnim filmovima kada mladi vojnici uče postati specijalcima pa se onaj jedan u šeširu na njih dere: ajmo još deset sklekova, ajmo!“… pa onda jedan novajlija ne može napraviti sve sklekove i ovaj ga naravno odmah potjera kući. Bio je točno takav. Ćelav, visok i mišićav s izbuljenim očima i poiskakalim žilama. Prepao sam ga se, stvarno. Jedan dečko zaboravio je šlape i tako se izderao na njega da sam skoro ja otišao kući. Na sreću, ukipio sam se od straha pa sam ostao na bazenu. S druge strane, ti su njegovi klinci dobro plivali, očito strah daje dobre rezultate. Svejedno, ne bih kod njega trenirao. Medvjedi su imali grizlija na majici, to mi je bila teška fora iako nisam skužio kakve veze ima medvjed s plivanjem? Valjda je to neki morski medvjed. Kad sam odmjerio druge plivače, primijetio sam da nisam baš ni najviši niti najsnažniji. Znao sam otprije da će biti starijih dječaka u mojoj skupini, ali svejedno mi nije bilo ugodno među svim tim mišićavcima. Zbog toga sam se i htio dokazati na zagrijavanju, pa sam se previše istrošio za samo natjecanje. Mislim da je to ono na što roditelji misle kada mi kažu da se na pogreškama uči. Bome sam ovu pogrešku dobro zapamtio. Na samom natjecanju prvo sam plivao tehnikom dupin koja mi zapravo najslabije ide. Trenerica me stavila u tu disciplinu jer je klub trebao popuniti mjesto. Prolazak i nije bio toliko loš, došao sam kao sedmi od osam plivača s ne tako velikim zaostatkom. Međutim, petnaestak sekundi nakon završetka, dok sam još hvatao dah i dolazio k sebi, začuo se glas sa razglasa: Marko Babić diskvalificiran zbog nepravilnog plivanja“. Smrznuo sam se. Oduzele su mi se noge po drugi puta u pola sata. Ajoj. Kad sam izišao iz bazena, trenerica me ohrabrila i to me je malo vratilo u normalu. Rekla je: bio si dobar, ali se nisi dobro okrenuo i glavom nisi dobro ulazio pod vodu, to ćemo riješiti na treningu, bravo za tebe u svakom slučaju!“ Još kad sam vidio da mi moji veselo mašu s tribina ponovno sam zadobio hrabrost. Druga disciplina u kojoj sam se natjecao bila je tehnika kraul. To je onaj najklasičniji način plivanja. Tu sam bio četvrti od osam plivača i neću ništa drugo reći osim da sam opet bio diskvalificiran. Krivo sam završio utrku, nisam dotakao cilj. Moji mi više nisu veselo mahali s tribina. Trenerica me nije hrabrila. Uprskao sam stvar. Poslije ručka slijedio je drugi dio natjecanja, plivao sam leđno, svoju omiljenu disciplinu. U malom bazenu plivali smo dvije dužine bazena. Osmorica nas. Od samog starta grabio sam svom snagom. Bio sam prvi. Do mene je bio jedan mišićavi s kapom na kojoj je bila peraja. Ovaj put peraja mu je bila okrenuta prema dolje jer smo plivali leđno, ali su zato u mene gledali zubi morskoga psa koji su mu bili ponad čela. To nije bio razlog zašto sam vodio ako ste to pomislili. Nakon prvog dijela i okreta osvrnuo sam se i lijevo i desno, vodio sam za pola dužine tijela. Trebalo je samo istim ritmom nastaviti do kraja. Odjednom, pred sami kraj odnekud se stvorio taj mali žuti i plivao u ravnini sa mnom. Iako se to ne radi (da se ne skrene), nisam odolio a da ne pogledam prema njemu. Frajer ni pet ni šest nego isplazi svoju jezičinu i odjuri kao ispaljen iz puške. Na kraju treći. Nisam znao bih li se radovao ili zagnjurio tog žutokljunca! Kakvo nesportsko ponašanje, pa to je po mojoj procjeni bilo za doživotnu diskvalifikaciju iz svih bazena na svijetu! Zamislite, beljiti se u samom finišu utrke! Izišao sam van i dok smo odlazili prema svojim klupama na presvlačenje, tata i mama su mi oduševljeno mahali s tribine. Potom mi je trenerica dala pet. Ne kužim. Kažu da će to biti dosta bodova za klub, drugo mjesto je velika stvar. Kakvo sad drugo mjesto, pa bio sam treći?! Okrenuo sam se da vidim gdje je ‘beljeći’ žutokljunac, ali nije ga bilo. Na semaforu je stajalo moje ime i drugo vrijeme utrke. E, sad mi više ništa nije bilo jasno!

I dalje mi ništa nije jasno 

Taj moj tata… ima on svojih mana…no ne mogu reći nijednu riječ protiv njega… ipak, ponekad mi stvarno ide na živce! Sto puta sam ga pitao za malog beljavog žutokljunca, a frajer se samo smije. Hvala ti tata na kvalitetnom razgovoru! Super. A da se ja njemu izbeljim, on bi se meni još jače i opet nikakve koristi. U školi se nisam jako pravio važan…dobro…malo ipak jesam. Dobro, možda i malo više. Ali, ruku na srce, ne završava se kao drugi na natjecanju baš svaki dan. Još uvijek osjećam bol u lijevom kažiprstu. Prošli nam je tjedan učiteljica pustila filmić o malim znanstvenicima. Radili su klackalicu od magneta i vijaka koji su visjeli na žici spojeni glinamolom na postolju od štapića za roštilj. Prikupili smo materijal i poslije škole, dok sam još bio sam kod kuće, pokušali napraviti tu neobičnu klackalicu. Kako je žica bila debela i nije se htjela savinuti, Juraj (a tko drugi) mi je savjetovao da je zagrijem upaljačem (koji sam našao u onoj ladici iznad perilice u kojoj ima oko 200 dugmadi, olovaka svih veličina i vrsta, vrećica od šećera, čačkalica, magnetića, posjetnica, trakica, otvarača i milijun drugih sitnica među kojima sam pronašao i jedan upaljač) jer će se tako zagrijana žica lako svinuti. Da, Juraj je bio u pravu; žica se savinula lako, ali je bila tako vruća od plamena da sam pošteno opekao prst. Kad sam umočio opečeni prst u hladnu vodu u umivaoniku, od vrućine je voda isparila u oblak koji je doplovio iznad Jurajeve glave iznad koje je počelo olujno nevrijeme. Desetak gromova udarilo ga je posred čela, a jedan pravo u nos! Stvarnost ili mašta, ne znam, ali tako sam ja to vidio u svojoj glavi. Znam samo da svojima nisam ništa htio reći da se ne bi ljutili, pa sam uglavnom pazio da pred njima ništa ne dodirujem s bolnim prstom, a kad god ne bi gledali, puhao bih snažno na njega hladeći opečeno mjesto.

Odjednom se iz kuhinje začuo prodoran muški glas: Marko! Marko!” Molim, što je?“ odgovorio sam. Moraš ić’ u trgovinu i to smjesta!“ Navukao sam tenisice i uzeo vrećice, novce, popis i spustio se u trgovinu. Jesi li siguran da će moći sve to nositi?“ pitala je mama tatu. On? Pa to je već muškarac, još mu samo brkovi moraju narasti i možemo ga ženiti“ rekao je tata, pogledao prema meni i namignuo mi. Nije mi smiješno jer mi prst pulsira, nabubrio je i boli me! Teta Sara napunila je obje vrećice do kraja. Litra octa, litra ulja, velika boca mineralne, sok, vegeta, šećer… Pa jedva sam ih držao u rukama! Tek sam izašao iz trgovine i već sam morao spustiti vrećicu u lijevoj ruci. Bio sam ljut i žalostan u isto vrijeme. Ponekad život stvarno nije pravedan. Uto začujem kako mi netko govori: trebaš pomoć?“ Okrenem se i ugledam ga. Tip je stajao pored mene! Ulazio je u trgovinu i vidio me u problemu. Ma, šta on tu radi??? Otkad on tu živi??? E, sad sam zbunjen. Može odgovorio sam prilično tiho. Tip je jednostavno uzeo moju vrećicu i ponio je. Nizak je. U redu, ja jesam najviši u svom razredu, ali on je tako negdje, ma je, nizak je za našu generaciju! Drukčije izgleda na suhom. Nekako se gega dok hoda. Smiješan mi je. Iznenadio me i nisam se pravo ni snašao, a već smo bili pred ulazom. Pitao sam ga samo: kako se zoveš?“ Odgovorio je: Fabijan”. Stavio je vrećicu na pod i rekao: evo”. Nisam se sjetio da mu kažem hvala, pa sam samo promrmljao: vidimo se!” U to nema sumnje” značajno je odgovorio i u sekundi nestao iza ugla. Znam da nekad djelujem zbunjeno, a da često toga nisam ni svjestan. Ovaj put sam u potpunosti bio svjestan da sam zbunjen i to skroz.

Poderana cipela 

Kad ste u mojim godinama, a svi su vam u obitelji visoki i još se k tome bavite plivanjem, odjeća vam brzo postane premalena. Da ne govorim o obući. S prvim jesenskim kišnim kapima mama je izdala naredbu tati da mi izvoli riješiti“ zimske cipele jer je škola u prirodi pred nosom i da je to sad pod hitno”! Popodne smo već jurili velikim trgovačkim centrom. Dobre, kvalitetne cipele bile su preskupe, a one jeftine loše kvalitete. Na kraju je tata uzeo jedne koje nisu bile preskupe, a po njegovoj procjeni niti previše loše, ili drugim riječima, koje su bile zadovoljavajuće kvalitete… opet napominjem: po njegovoj procjeni. Ponedjeljak je osvanuo siv i hladan. Obukao sam svoje nove čizme. Da mi se ne smrznu noge. Često me nove cipele prvih dana nošenja znaju nažuljati, ali s ovim čizmama nisam imao problema. Bile su lagane i mekane. Takve su bile i u utorak. Takve su bile i u srijedu. Eh, u srijedu… Dan kao i svaki drugi, imao je svoje dobre i one manje dobre sadržaje. Škola je završila u 16:00 i već u 16:05 bio sam iza škole s torbom na leđima i na putu prema kući. Taj dan Goran je donio svoju novu nogometnu loptu i nekolicina naših i dečkiju iz drugih razreda već se dijelilo u dvije ekipe. Marko, Marko! Ajmo na brzinu odigrat jednu utakmicu!”- povikao je Goran! Moji će doći kući već oko 16:30, taman je bilo vremena za jednu brzinsku tekmu! Ali ako se budem presvlačio i izuvao… bolje mi je da ni ne počinjem… Ostavio sam torbu pokraj igrališta i brzinski se upustio u igru. Taman sam se uživio kad sam shvatio da je i on ovdje. Fabijan! Otkud on ovdje? Htio sam se pred njim pokazati u najboljem svijetlu i sad je bila prilika! Jurio sam betonskim igralištem gore-dolje, dolje-gore iz napada u obranu, iz obrane u napad, bilo me je po cijelom terenu. Ha, pa bila je kratka utakmica, trebalo se istrčati! Jedino čega se jasno sjećam jest da je Fabijan igrao u obrani. Takve koji se boje prijeći centar najmanje volim. Pokazat ću ja njemu kako se igra! Nakon petnaestak minuta bjesomučnog trčanja, većina je igrača posustala. Ritam je pao. To je bila idealna situacija za mene. Trčao sam desnom stranom, a žutokljunac Fabijan po prvi puta je došao do centra s loptom, digao sam ruku i povikao: meni, meni!” Dodao je visoku loptu točno u kazneni prostor, a sjećam se samo da sam pomislio kakav će to biti gol!“ Lopta je doskočila točno ispred mene, zamahnuo sam nogom i svom snagom potegnuo… vrhom đona zahvatio sam izbočinu na betonu i osjetio kako se čizma dijeli na dva dijela.

U istom trenutku dok sam promatrao kako lopta odlazi u aut, prošli su me hladni žmarci od glave do pete, a najintenzivnije po leđima. Trećina đona bila je otrgnuta. Đon se odlijepio, šav oderao i treći dan od dana kupnje ja sam uništio svoje nove čizme. Put od škole do kuće bio je nešto najmučnije čega se sjećam u svom životu. Moji se uvijek ljute što cipele ostavim na sredini hodnika nakon što se izujem, umjesto da ih spremim u ormarić za cipele. Ovaj put sam ih uredno spremio. Kad su ušli u stan nisam imao hrabrosti priznati im što se dogodilo. Na pitanje je li sve u redu odgovorio sam da jest. Na pitanje ima li što novo odgovorio sam da nema. Večer nije bila ništa bolja. Što je vrijeme više prolazilo, osjećaj mučnine je rastao. Znao sam da će istina kad-tad izići na vidjelo. Ujutro je u našoj obitelji uvijek strka. Mama i tata uvijek izlaze iz stana u zadnji tren i stalno netko nekog požuruje: u kupaoni, za glačalom, pa u redu na zahod… Stalno je napeto, stalno se kasni, iako se uvijek stiže na vrijeme. Mama ranije odlazi na posao jer mora dosta putovati do posla, tako da me tata prati do škole. Skoro svako jutro digne frku: Zakasnit ćemo! Stisni gas! Još nisi pojeo?! Još nisi oprao zube?! Zakasnit ću na autobus, požuri! Jesi spremio torbu?! Jesi uzeo stvari za tjelesni?!“ Tako je bilo i taj četvrtak. Ali ništa od tog ne bi bilo neobično niti izvanredno da nije otvorio cipelarnik i izvadio moje nove čizme da mi ih doda… Reći ću samo da nije bilo ugodno. Ne toliko zbog štete koju sam napravio, već zbog toga što nisam rekao što se dogodilo. Moram priznati da sam požalio zbog toga istog trena, ali tada je bilo gotovo. Zašto se ne bi uvažila činjenica da sam ja dijete i da ne mogu razmišljati kao odrasli? Shvaćam ja to što oni govore, povjerenje, nemoj muljati, reci iskreno“… Ma shvaćam ja to sve, ali ne odmah!

Iznenađenje 

Zašto sam prepričavao onaj nespretno nesretni događaj s čizmama? Da nekome dokažem da sam nespretan? Da nekog smotanca među vama uvjerim da nas ima i smotanijih? Ne, prepričavao sam ga zato što smo sljedeći ponedjeljak trebali ići sa školom na Sljeme. Došao je red na pet dana škole u prirodi. Svi smo se tome već dugo radovali, ali sada se vrijeme mog dugo iščekivanog izleta (prvi put bez roditelja i to cijeli tjedan!) opasno približilo, a ja sam ostao bez cipela. Tata je cijelo popodne proučavao moju potrganu cipelu. Mama je u kuhinji smišljala kazne: sad ga ne treba pustiti, u tenisicama ne može ići pa neka zapamti i drugi put neće to napraviti… ako ga sad ne kaznimo, nikada neće naučiti“…i sve slično tome. Ja sam sjedio u svojoj sobi, radio zadaće, a s oba uha napeto slušao što se događa u kuhinji. Tata je više puta uzdahnuo: hm, hm hm, hm ništa od toga neće biti… da mi je samo vidjeti kako je to uspio… oderao je šavove, probio donji dio, to sad više ni postolar više nema za što zašiti… hm, hm“… Ostatak toga dana sav je prošao u tom tonu, napetom i sivom… Cijeli sam petak u školi bio žalostan, a opasnost da me roditelji neće pustiti s razredom na Sljeme s razlogom opasno se nadvila nada mnom. Kada sam došao kući, izuo sam se, oprao ruke, izvadio stvari iz torbe i zavalio se u trosjed. Uzeo sam časopis u ruke i počeo ga čitati. Na trećoj strani bila je karikatura anđela čuvara i tekst koji mi je sa stranice poručivao: ne boj se, tvoj anđeo čuvar riješiti će stvar!“ Da sam mogao, osmjehnuo bih se, ali lice mi je bilo okamenjeno teškom i turobnom brigom. E to bih volio vidjeti, ali ponekad nema mjesta ni za nadu… Upravo sam pročitao tekst kada sam začuo da se otključavaju vrata. Tata je u stan uletio poput vjetra. Nije mogao sakriti osmijeh. Nisam znao da može toliko rastegnuti usta, pa bila su mu od uha do uha! Nešto je držao u rukama iza leđa. Rekao je: brzo dođi i daj mi pusu!“ Odmah sam osjetio neku snažnu vibraciju, nešto važno se događa! Skočio sam s trosjeda i nastojao prikriti uzbuđenje tako da sam se, što sam sporije mogao, dovukao do njega. Odjednom, preda mnom je stajala velika kutija s planinarskim čizmama! Tata je otkupio čizme od jedne žene koju je slučajno sreo, a čije dijete ih nije nosilo jer ih je preraslo! Čizme su bile top: debeli đon, prava koža, visoke, vibram potplat! Nema bolje od toga, a cijena trećina od prave vrijednosti! Oni trnci koji su me prolazili kada sam potrgao stare čizme sada su opet napali moja leđa, ali ovaj put osjećaj je bio fantastičan! Držao sam čizme u ruci i osjećao se blaženo. Tata je nešto govorio, ali priznajem da njegove riječi nisam razaznavao… Tumačio je kako je došao do cipela, ali koga je za to više briga, samo sam kimao glavom i razmišljao kako trčim po Sljemenu s Ivanom, Jurajem, Antonijom i kako svuda oko nas lete grude… Međutim, jedna je rečenica probušila moje misli onako kako bi igla probušila prenapuhan balon: BUM!” čuo sam samo: bla bla bla cipele … bla bla… onda je ona rekla … bla bla… Fabijan pozdravlja Marka… bla bla bla!!!”

Škola u prirodi 

Dječji dom nalazi se na samom vrhu Sljemena, spavat ćemo u zajedničkim sobama, učiti puno zanimljivih praktičnih stvari, susretati se s mnogo zanimljivih ljudi (vatrogascima, policajcima, gorskom službom spašavanja…), učiti o orijentaciji u prostoru, o klimi, geografiji, šetati, posjetiti stari rudnik, spilju Veternicu, Sljemensku kapelicu, TV toranj s vidikovcem, skijašku stazu, igrati društvene igre, itd… Najviše od svega raduje me što ću non-stop biti sa svojim prijateljima. Trebalo mi je par dana da se naviknem na novi krevet, tek sam u srijedu zaspao na vrijeme. Hajde dobro, vama ne moram bacati krafne u oči, klafrali smo do kasno. Više puta nam je učiteljica ulazila u sobu i opominjala nas: dečki sad je stvarno dosta, prošlo je 10 sati!“ Vrlo brzo zatim, a nama se činilo kao da je prošao samo trenutak od prvog njezinog dolaska: dečki, sad je stvarno dosta, prošlo je 11!“ Potom, a nama se opet činilo kao da je upravo otišla: e sad je dosta, prošla je ponoć, neću više čuti nit riječi!“ Vjerojatno sam zato u srijedu ličio na zombija, bio sam blijed, usporen u kretanju, ali i u mislima. Uvečer toga dana zaspao sam kao top. Nisam legao, bilo bi preciznije reći da sam se na krevet srušio kao klada. Ipak, svoju molitvu nisam propustio. Za ručak smo imali jedno od rijetkih jela koja ne volim jesti: palentu ili kako neki kažu, puru. Sve bi bilo u redu, pojeo bih ja sve ostalo s tanjura da Antonio, kojemu mozak i inače super brzo radi samo u situacijama kada treba napraviti neku glupost, suočen s istim problemom odbojnosti prema palenti kao i ja, nije uzeo komadić iste i napravio kuglicu. Po mojoj procjeni prošla je tek jedna minuta, a pred njegovim je tanjurom bilo već desetak kuglica. Nešto u meni što inače proradi u sličnim situacijama opet je počelo raditi. To vam je ona situacija kada vam nešto sine i dok kažeš keks’ već je učinjeno. Na primjer kad sam prošlog ljeta šetao plažom na putu do tuša ugledao sam stijenu iznad šetnice. Ni sam ne znam kako, ali u tren oka stajao sam na opasnoj stijeni i nadmoćno promatrao ostale šetače ispod sebe. Takve situacije obično završe loše, ali još uvijek ih ne znam (ili ne želim) staviti pod kontrolu, ili kako bi moja baka rekla: obuzdati se. To vam je to. Ista stvar se i sada dogodila. Antonijeve kuglice zapalile su moju maštu i dok kažeš keks (ali sad neki drugi, ne onaj keks od maloprije), čitavo bojno bolje topovskih kugli od palente ležalo je između naša dva tanjura. Paljba je bila žestoka. Katapult-žlice ispaljivale su dalekometne i kratkometne projektile po cijeloj blagovaoni. Jedan projektil sletio je u Josipovu čašu i izazvao salve smijeha, neki su projektili bili odbijeni, neki neprecizni, ali onaj projektil koji je sletio u prekrasnu dugu Karlinu kosu izazvao je kaos. Kako djevojčice mogu i zašto tako glasno vrište?! Ili, pitanje svih pitanja na koje vjerojatno nikad neću naći odgovor jest: zašto djevojčice grupno vrište? Nakon što je Karla neuspješno pokušala iz kose izvaditi kuglicu od palente koja se zdrobila i napravila, sudeći po meni, prekrasnu žutu fleku u njezinoj gustoj smeđoj kosi, počela je plakati, a potom vrištati. Hajde, to još mogu shvatiti, ali zašto je Manuela reagirala isto kao i Karla, a nije bila žrtva topničke paljbe? E to ne mogu shvatiti… reakcija, kao što ste pretpostavili, bila je žestoka. Učiteljica je u tren oka stajala između uplakanih djevojčica i kao sokol oštrim pogledom pogledavala odozgo na nas malene vrapčiće da otkrije koji to harambaša unosi nemir. Tada se pokazalo kako je moja procjena o mozgovnim procesima bila točna. Antonio se ukipio, a naočale su mu se zamaglile. Bilo tko bi, već od prvog pogleda na nj, a da uopće ne zna o čemu je riječ, odmah shvatio da je kriv. Samo mu je falio natpis u ruci na kojem bi pisalo: krivac. Moj mozak, nasuprot njegovom, u kriznim situacijama pojačano obrađuje podatke. U tom trenu obradio je slijedeću složenu računsku operaciju: 1. kuglice palente na stolu, 2. kuglice palente dokazni su materijal protive Antonija i mene, 3. palenta je jestiva. 1+2+3= pojedi sve kuglice palente! O tome kako sam ih sve odjednom ubacio u usta i kako su mi zastale u grlu pa sam se pokušao dočepati bokala s vodom, ali sam usput preokrenuo zdjelu s juhom pa uslijed gušenja palentom počeo naglo kašljati i izbacivati kuglice iz sebe poput kakvog zmaja, neću pričati, ali posljedica svega je da je moje spašavanje u potpunosti skrenulo pozornost s Karle (i zbog nekog razloga s Manuele) te da je skandal s katapultiranjem i jednom kuglicom palente u kosi prošao relativno bezbolno.

Špilja Veternica i osveta za podmukli napad 

Špilja Veternica zaštićena je 1979. godine kao geomorfološki spomenik prirode. S 7,1 km ukupne dužine svih kanala, Veternica je četvrta špilja u Hrvatskoj. Glavni kanal dugačak je 2,6 km, od čega je prvih 380 m elektrificirano i uređeno za turistički obilazak. Veternica predstavlja značajan paleontološki i arheološki lokalitet. Jedno je od najbogatijih nalazišta špiljskog medvjeda (Ursusspelaeus) te druge pleistocenske faune (kirhberški nosorog, golemi jelen, leopard, spiljski lav, itd.)… Što im to znači geomorfološki, što im to znači paleontološki, a pogotovo što im znači pleistocenska fauna??? Ima li kakav vodič namijenjen osnovnoškolcima? Ja stvarno ne znam što je s tim ljudima? Lijepo je da smo dobili ove vodiče da ih pročitamo, ali što mi vrijedi čitati ga kad pola toga ne razumijem? Morao sam izići van da osjetim koju pahuljicu na licu.

Kako je to ‘moćan osjećaj’ kad izađeš na svježi zrak iz ugrijane prostorije, snijeg sipka, a pluća se napune hladnim zrakom… udahneš duboko jednom, udahneš drugi put, aaaaah….Misli se samo rađaju, ideje samo nadolaze jedna za drugom, primjerice: što bi čovjek s vodičem za špilju Veternicu drugo napravio nego savio ga u malu lopaticu i potpisao se u snijegu, pa logično zar ne? Još samo da se zima ne uvlači tako brzo pod jaknu, pod kapu i u čarape… Na put do špilje uputili smo se pješice u nekoj čudnoj, debeljuškastoj koloni. Malo nas je bilo po dvoje, malo po troje, a na začelju kolone cure su formirale grupice unutar kojih su se tiho došaptavale i jako pazile da ih nitko izvan tih njihovih grupica ne čuje jer su iznosile najvažnije tajne ne samo našeg razreda, već i Hrvatske i cijeeeeeeloga svijeta!!! Moš’ si mislit’… Pamtim kako je učiteljica hodala na čelu kolone i pričala s nekim kada me je s leđa u vrat, poput munje, oštro pogodila ogromna gruda. Budući da je snijeg bio vlažan, gruda mi se zalijepila za vrat, a dok sam je skidao, komad je otpao i upao mi u majicu te se vrlo brzo rastopio i napravio veliku nelagodu (nije potrebo objašnjavati zašto, zar ne?). Okrenuo sam se da otkrijem zločinca i brzo sam ga pronašao. Bio je to Josip. Nije htio da ja znam da me je on pogodio jer se bojao da ga ne prijavim učiteljici, ali bilo je jasno kao dan da je to bio on. Ispod oka je cijelo vrijeme virkao i promatrao očekujući moju reakciju. Siguran sam da je pritom i likovao, nije mogao sakriti svoju sreću zbog preciznog pogotka! Zapamtit će on mene, požalit će što se sa mnom zezao! Moja osveta bit će strašna. A te ideje koje se na svježem zraku brzo rađaju još brže dolaze nakon bijesa zbog onakvog zločinačkog poteza, tako da sam već za otprilike petnaestak sekundi znao da osveta mora biti brza i učinkovita tako da mu više nikad ne padne na pamet zezati se sa mnom.

Pazio sam da u špilju uđem među posljednjima. Iz daljine sam nastojao Josipa imati cijelo vrijeme na oku. Starost ovoga, starost onoga, kosti ove životinje, kosti one životinje, ostaci ovakvi-onakvi, o svačemu se pričalo, ali nisam mogao slušati, mokra majica stalno je slala signal u moju glavu: osveta, osveta, osveta! Na kraju ograđenog dijela predviđenog za posjetitelje primijetio sam jedan mračan kutak iza izbočene stijene iza koje se nalazio strmi pad. Požurio sam i sakrio se čekajući Josipa koji se izdvojen iz skupine nadvirivao nad svaku izbočinu i promatrao ograđene ostatke iz prapovijesti. Prilazio je sve bliže i bliže. Kada ga zaskočim iz mraka… joooj, moja osveta biti će savršena! Začuo sam korake u neposrednoj blizini i napeo svaki mišić na svome tijelu spremajući se na skok, kad odjednom primijetim neke žute hlače boje limuna. To nije Josip. Još korak dva i ukazao se, tko drugi neko Fabijan! Ej”, rekao je u toj svojoj zelenoj jakni s bijelim krznom, žutim hlačama i plavim čizmama. Kladim se da je ispod jakne imao i crveni pulover. Kao kanarinac rekla bi moja mama da je tu. Bok”, odgovorio sam mu zbunjeno, jer otkud sad on ovdje? Jesi li čuo kako je ovo sve zanimljivo?“ upitao me. Postidio sam se, tu smo već pola sata, vodič je nadugo i naširoko pričao, a ja nisam ništa čuo. Osjetio sam potrebu da nešto kažem, a nisam se dosjetio ničeg pametnijeg od: baš su ti žute hlače“. Nasmijao se, a ja sam pomislio otkud mi samo takva blesava rečenica… Podsjeća na palentu, jel’ da?“ rekao je, nasmiješio se i otišao… Kada je spomenuo palentu, sjetio sam se kako sam katapultirao jednu kuglicu palente u Josipovu čašu. To je značilo da sam ja uzrok svega ovoga. Dok sam tako razmišljao, stvorio se Josip, točno na onom mjestu gdje sam ga i očekivao. Pričekao sam da ode te tiho i pomalo razočarano napustio špilju. Nisam bio razočaran činjenicom što se nisam osvetio (osveta na osvetu zapravo više i nije osveta, ili kako bi to uopće nazvali, imate li vi prijedlog?), već zbog toga što sam uzalud potratio izlet. Priključio sam se skupini svojih prijatelja na povratku i sa žaljenjem ih slušao kako iz onoga što su čuli zamišljaju susret sa špiljskim medvjedom. Odlučio sam do kraja izleta sve pažljivo pratiti i sudjelovati u terenskoj nastavi i to s punim angažmanom. Žutonogom Fabijanu se pak izgubio svaki trag!

Balerina i pas 

Jeste li primijetili kako djeca znaju biti okrutna prema onima koji su manji, koji su slabiji, prema onima koji su osjetljiviji? Sjećam se prvog razreda i kako je tata, dok mi je pomagao nositi torbu do učionice, svim dječacima ‘davao pet’ i svima je bila fora dati mu što ‘jaču peticu’, jedini bi Tin sjedio glave pognute prema stolu praveći se da ga se to sve skupa ne tiče. Kad bi tata prošao pored njega, pomilovao bi ga po glavi ili potapšao po leđima, a Tin bi se zacrvenio i blago nasmiješio. Mislim da Tin nikada nije tati uzvratio ‘peticu’. Tin je jako dobar dječak i siguran sam da nema niti jedne jedine osobe na ovom svijetu koja bi mogla reći da mu je Tin učinio nešto nažao, no bio je dosta tih i povučen i time se razlikovao od nas ostalih. Mislim da se u knjigama za takvu djecu koristi riječ: plah. Tata mu je također bio sitnije građe, znam da je bio inženjer, vrlo tih i vrlo mršav, lagano pognutog hoda s naočalama nataknutim na vrh nosa. Kad bi god došao u školu po Tina, svi smo s nestrpljenjem gledali prema njemu očekujući kada će mu naočale tresnuti s nosa na pod, no nekako su se uvijek uspijevale zadržati na svom položaju. Mama mu je pak bila umirovljena balerina. E, to je nešto neobično. Nitko ju nije zvao imenom niti ju je oslovljavao s ‘Tinova mama’, u svim je razgovorima ona bila: balerina. Primjerice, kad je mama pitala tatu je li osim njega još netko bio na informacijama, on je odgovorio: Hanina mama i balerina!” Jednoga dana načuo sam u razgovoru odraslih kako je ‘balerina’ dobila ponudu da u dalekom Kazahstanu osnuje baletnu školu koja tamo dotad uopće nije postojala. Bila je to velika i teška odluka za Tinovu obitelj. Nakon nekog vremena opet sam iz razgovora odraslih načuo da balerina odlazi i da će sljedeće dvije godine provesti u jednom kazahstanskom gradu čiji sam naziv upamtio, ali ga na karti nigdje nisam pronašao, pa sam zaključio da sam ga očito krivo čuo i stoga ga ne bih sad ponavljao. Znam samo da se ime grada rimovalo s nekim tropskim voćem pa sam sjeo pred računalo, otvorio kartu Azije i tražio grad u Kazahstanu koji se rimuje s ananas, banana, mango, marakuja, papaja, ali ništa! Primijetio sam jedino da je to velika zemlja koja se nalazi između Rusije i Kine. Tek kasnije kada sam o tome razmišljao, sjetio sam se kako se nakon što mu je mama otputovala, Tin još manje družio s nama. Uglavnom je sjedio sam, šutio i gledao nekamo u daljinu ili nešto tiho listao. Nije ustajao čak niti za vrijeme odmora i sve bi to prošlo manje-više neopaženo da jednoga dana pod velikim odmorom netko (ne želim izdati tko) nije povikao: Tin plače, Tin plače!“ Zbog te suze koja mu je pobjegla, skupilo se mnoštvo dječaka oko njega, okružili su ga i glasno mu se rugali: mamina maza-mamina maza, cmizdravac-cmizdravac, mala beba, što ti treba“… Što su oni glasnije vikali, Tin bi jače plakao. Ja sam sjedio pri kraju razreda i čim sam shvatio da se nešto događa, pridružio sam se skupini. Ništa nisam dovikivao, samo sam stajao među njima. Međutim, bio je to tek početak. Već sljedeći dan, dok sam dolazio u školu, čuo sam kako netko viče: plačko, plačko!“ On se nije branio, nitko se za njega nije zauzeo, a što je on bio tužniji i nastojao pobjeći, to su ga jače zezali. Bili su to teški dana za Tina…

Iz škole sam došao brzo. Mama je bila u Istri na nekakvom seminaru. Tata je zvao da mi javi da će se zadržati na poslu i podsjetio me da izvršim svoje obaveze dok on ne dođe. Napravio sam zadaću, otvorio čokoladu, prelistao časopis i ispružio se na trosjed. Sjetio sam se da mi je Ivan rekao da će na televiziji biti jedan odličan dječji film. Nakon nekoliko minuta zaista je krenula najavna špica. Radnja filma bila je o jednom dječaku koji je nakon teške prometne nesreće ostao bez roditelja. Otišao je živjeti u mali grad kod stare bake koja se jedva mogla brinuti za sebe, a kamoli još i za njega. Bio je dobar, ali vrlo osamljen, pa su ga druga djeca počela zezati, zbog čega je on još više bježao u samoću i izbjegavao njihovo društvo. Njegova baka primijetila je da je dječak tužan i pretpostavila da ima probleme, a kako on o njima nije htio pričati, od poznanika mu je nabavila prekrasnog mladog njemačkog ovčara. Ubrzo su dječak i pas postali nerazdvojni prijatelji. Pas je bio jako pametan i čekao bi dječaka poslije škole. Iako je imao krasnog psa, dječak je čeznuo i za ljudskim društvom. Jedan drugi dječak koji je stalno nosio nekakvu šarenu kapu vidio je kako pas svaki dan čeka glavnog junaka nakon škole, počeo se raspitivati o pametnom psu, te su uskoro njih dvojica postali najbolji prijatelji. Odlazili bi na pecanje, igrali frizbi sa psom, vozili se biciklima kroz šumu ili radili kućicu na drvetu. Taj njegov novi prijatelj bio je hrabar i pošten dječak, a nedugo zatim sve su šale na njegov račun prestale. Film je završio tako da je baka priredila ručak za unuka i njegovog novog prijatelja. Kad je sjeo za stol, baka mu je rekla da bi bilo lijepo da barem za stolom skine kapu. U tom mi je trenutku zamalo stalo srce. Skočio sam s trosjeda i zalijepio se za ekran. Na ekranu je bio Fabijan, on je bio prijatelj koji je pomogao dječaku! E, to je već bilo previše! Bio mi je nekako poznat cijelo vrijeme, ali kada sam ugledao tu njegovu plavu kosu…nikako nisam mogao prestati misliti o tome, cijeli taj film neprestano mi se odvijao pred očima: svi oni osjećaji, sva nepravda, sva radost, briga, odanost, strpljivost u nevolji, prijateljstvo, ajme koliko toga… a kao trešnja na šlag dolazi on, Fabijan!

Vezano uz Tina, nagovorio sam tatu da organizira kino s dečkima u subotu. Išlo nas je šestero. Tin je bio s nama. U nedjelju smo se igrali kod mene. Imali smo likovnu radionicu. Od glinemola, žica, šarafa, dugmadi, kutijica i svakojakih drugih drangulija izrađivali smo šašave robote. Tinov je bio najsmješniji. Uskoro ga više nitko nije zezao. Mama mu se vratila za Uskrs. Nakon škole prišla mi je, pogladila me po glavi i darovala mi figuricu na navijanje. Na njoj je bila balerina i njemački ovčar. Svaki put kad je navijem, sjetim se onog filma i osjećam se dobro. Zapravo je Fabijan zaslužio tu figuricu, ali kada bih to nekome rekao, vjerojatno bi pomislio da sam lud. Stoga ću mu je ja čuvati dok ne budem u prilici dati mu je.

Kako je Hana Banana promijenila tijek povijesti 

Tog smo dana išli na seosko imanje s konjima, kočijom, kravicom, patkama, zečevima, kokicama (ne onima što se jedu, već pravim kokošima) i svim onim čega nema u gradu. Ne znam kako se on uklapao u seosko domaćinstvo, ali najviše me se dojmio viteški oklop. Zamišljao sam se kako u njemu ulazim u razred. Sigurno da je sa svim tim limom nespretan za hodanje, ali je i zastrašujući, a to je ono što mene kod njega najviše privlači. Jedino ne znam kako itko vidi kuda hoda kroz onaj mali izrez za oči? Zamisli da obučeš viteški oklop i slabo vidiš, pa hodaš uokolo zabijajući se u drveće. Nosiš tako strašno odijelo, a svi te zovu: ‘vitez smotanković’… e to mi ne treba u životu… Od oružja izabirem buzdovan, ali, morao bih unajmiti nekog slugu da mi ga nosi, ima sigurno 20 kilograma. Sigurno bi me zaštitio od kiše jabuka koja se survala na dekicu za piknik na kojoj smo se igrali gluhog telefona. Taj Petar, uvijek se vere po stablima. Ponekad se stablu to ne svidi, pa ga pokuša otresti kao što se pas otrese kad iziđe iz vode. Osim Petra, stablo je taj put sa sebe streslo i jabuke, i to pravo na nas. U tom trenutku pomislio sam da bi mi oklop dobro poslužio. No kasnije dok smo igrali graničara, uništio bi me. Svi bi gađali samo mene, ja se ne bih mogao izmicati i svako bacanje bio bi pogodak. Bio bih proglašen najgorim igračem graničara u povijesti zemaljske kugle. Sigurno su vitezovi odbacili oklope kad su otkrili nevjerojatno brzu igru graničara. To mi jedino ima smisla. Skakanje u vreći, ples s jabukom na glavi, trčanje s čašom vode na pladnju, povlačenje konopca, bacanje potkova… Super su te starinske igre, ali i izmore. Kad smo ušli u autobus, bili smo tako uspuhani da su se sva stakla zamaglila, a gotovo da se nije čula niti jedna jedina riječ osim dubokog disanja. Svi su se što su bolje mogli rastegnuli po svojim sjedištima i hvatali zrak. Naravno da smo bili žedni. Naravno da smo popili svu vodu koju smo natočili u svoje flašice na prirodnom izvoru. Naravno da je naš Rafo (punog imena Rafael) zaspao kao top, i to pouzdano mogu tvrditi jer mu se glava nadvila nad prolazom, a slina iz usta visjela oko jednog metra (možda sam malo pretjerao s tim jednim metrom), skoro do poda… Kako bi autobus ulazio u zavoje, ta bi se slina naginjala lijevo-desno, na što smo mi dečki vrištali od smijeha, a cure od silnog gađenja to čudo nisu mogle ni pogledati… Jesu li sve djevojčice tako osjetljive, ili samo ove iz mog razreda? Tada je nekome na pamet pala izvrsna spačka. Naš dragi Rafo sa sobom je ponio litru i pol ledenog čaja, iako bi s obzirom na vremenske uvjete bilo preciznije reći mlakog, a ne ledenog čaja. Ideja je bila ta da usnulom ljepotanu jednostavno uzmemo i popijemo sok. Bilo je to zločesto. Bilo je to nešto zabranjeno. Zato nas je i privlačilo. U roku od nekoliko minuta, boca je bila prazna i vraćena na svoje mjesto i svi smo samo čekali da se naš dragi pospanko probudi i potraži svoj sok. Čekali smo, čekali i napokon dočekali! Nakon što se protegnuo i bacio pogled kroz prozor, posegnuo je rukom u pretinac iznad sebe za sokom. Kada je dohvatio praznu bocu smijeh je zatresao autobus. No Rafinoj reakciji nitko se nije nadao. Vrućina, umor i pospanost očito su mu stanjili živce. Počeo je vikati, tražiti krivca i svi smo umuknuli. Učiteljica je doletjela u trenu i sve je odjednom postalo mučno. Da, da, zezanje na takav način ne može završiti lijepo. Učiteljica je bila bijesna jer smo Rafu već nekoliko puta naljutili u posljednje vrijeme, a on je odlučio da želi svoj sok pod svaku cijenu. Ubrzo su mu neki nudili svoje grickalice i druge sitnice u zamjenu za sok, ali on je htio samo svoj sok. Neki poput mene zabili su glavu u sjedalo i gledali u pod da ih pogled ne oda dok nam se u trbuhu izdajnički mućkao popijeni sok. Tada je moja susjeda Hana Banana izrekla povijesnu rečenicu: neka vozač stane u nekom dućanu, pa ćemo mu kupiti njegov sok“. E sad, što je to povijesno u toj na prvi pogled običnoj rečenici? Ništa. Skupili smo novce (mi koji smo popili sok odmah smo se dohvatili svojih novčanika) i odmah se osjećali lakše, stariji bi rekli da smo pokušali oprati svoju savjest. Ne znam točno što to znači, ali više nisam imao potrebu gledati u pod, odmah sam počeo zvrkati po autobusu. Ta brzina skupljanja novca umirila je i učiteljicu, jedini problem bio je taj što na cesti na kojoj smo se nalazili na putu za Zagreb nije bilo trgovina. Iznenada je vozač skrenuo na pokrajnju cestu u jedno manje mjesto u kojem se nalazila lokalna trgovina. Dok je Rafo slavodobitno izlazio iz trgovine sa svojim sokom, kao da nosi glavu najopasnijeg afričkog lava kojeg je savladao golim rukama, pored nas je projurilo više policijskih i vatrogasnih vozila najavljujući svoj dolazak glasnim sirenama koje su ubrzo postale gotovo zaglušujuće, da bi se konačno izgubile u daljini. Ubrzo poslije toga, našem je vozaču autobusa zazvonio mobitel, te je nekome vrlo glasno davao izvještaj o našem trenutnom položaju. Ubrzo je učiteljica izvijestila razred da je svega nekoliko kilometara ispred nas prije nekoliko minuta ogromna cisterna sletjela s ceste, te da je zbog velike opasnosti od izlivenog opasnog tereta državna cesta kojom smo putovali blokirana i moramo se vratiti drugim, okolnim putem. Sada ste svi shvatili zašto je Hanina rečenica bila povijesna. Da ju nije izrekla, svi bismo mi sada možda bili povijest. Navedeni događaj toliko je zaokupirao našu učiteljicu da je zaboravila na cijeli slučaj s Rafom, tako da smo se iz toga izvukli bez dodatnih posljedica, a i sam Rafael djelovao je vrlo zadovoljno samim sobom vjerujući da je ispao pravi frajer.

Kada smo došli pred školu, vadili smo svoje stvari iz bunkera autobusa. Kako je moja torba bila pri kraju, morao sam čekati da prvo svi drugi izvade svoje torbe i ruksake kako bih došao do svojih stvari. Dok sam tako čekao, slušao sam kako učiteljica govori vozaču da je velika sreća što se dosjetio one male seoske trgovine i da smo u posljednji tren sišli s državne ceste na kojoj se dogodila nesreća. Ma, odgovori vozač, treba zahvaliti onom vašem malom plavom, on mi je rekao za tu trgovinu, otkud bih ja znao za takvu trgovinu?“ Mali plavi?” odgovori zbunjeno učiteljica. Ma da, onaj sitni dečko, nema ga sad tu, kako se ono zove, nekako na F, Filip, ne, ne, ne, Fabijan je, eeee Fabijan! Fabijan?“ Učiteljica se zbunila, a ja problijedio.

 Napokon je sve postalo jasno

Dugo, dugo sam bio uzbuđen. Prvo veliko uzbuđenje bilo je za prvu ispovijed. Tekst kajanja naučio sam nekoliko mjeseci prije nego što sam trebao na ispovijed, pa ponovno kada je došao taj čas. Dok sam stajao u redu i čekao na svoj red, sve mi se pomiješalo i više ništa nisam znao onako kako treba… Tri puta sam kretao iz početka, a župnik je činio sve da moja nervoza prestane; njemu je sve to bilo silno simpatično pa se smješkao i govorio mi: polako, u redu je”…. Poslije sam se čudio sam sebi što sam se toliko prepao prve ispovijedi, no ipak, preznojio sam se kao da sam odigrao utakmicu na dva velika gola do deset.

Uzbuđenje je doseglo svoj vrhunac na dan prve svete pričesti. Tata i mama organizirali su ručak u restoranu. Od ranog je jutra zvonio telefon, zvali su djedovi i obje bake. Bake su dogovarale posljednje detalje oko ukrašavanja kolača i torte, a djedovi su s tatom pričali nešto o vinu, o nekakvom nožu za rezanje kulena i što ja ne znam sve ne… Čini se da su svi uživali u ovom danu osim mene… Još kad su me mali rođaci počeli zvati i ispitivati neke svima osim meni smiješne stvari, skoro sam eksplodirao od bijesa i nemoći: Malko, Malko ja ti dojazim, Malko, Malko, ja dooooojazimmm”…. To samo mojoj mami i tetki može biti smiješno i to urnebesno jer su mi začepile uši svojim glasnim smijehom. Kada smo krenuli prema Crkvi, napetost je bila na najvišoj točki. Vjerojatno je lebdjela tamo negdje oko tornjeva na zagrebačkoj katedrali, je li ju možda netko vidio? Jedan crni oblak između dva tornja koji ispaljuje spektakularne munje? Još i sva ta ‘ušminkanost’, mama u najboljem kostimu s nekakvim oštrim mirisom iz laka za kosu od kojeg je cijeli stan mirisao poput parfumerije, a meni se vrtjelo u glavi. Tata je bio u svečanom odijelu s cipelama u kojima sam se mogao počešljati jer ih je uglancao toliko da su radile bolji odraz od zrcala. Znam samo da je od jutros kad sam išao na zahod, pa poslije doručka, pa nakon urnebesno komičnih telefonskih razgovora“ i prije završnog oblačenja, on uglavnom stalno bio u kupaoni i brijao se! Ako brijanje toliko traje, ja ću cijeli obrasti u bradu pa ću izgledati kao sveti Petar na slici u našoj župi! Navodno mu britvica nije bila dobra, pa je sav bio u sitnim porezotinama na koje je stavljao komadiće papira. S tim papirićima po licu izgledao je kao da boluje od vodenih kozica. Valjda će skinuti te papiriće prije nego krenemo u crkvu. Dok smo autom kružili oko crkve i tražili parkirno mjesto, vidio sam sva ta silna poznata i nepoznata lica u svečanim odijelima s kravatama, sve te haljine u svim mogućim bojama, svu tu veselu djecu, sav taj smijeh i moram priznati da su mi od nervoze dlanovi bili tako mokri kao da sam se upravo umio… Kad sam izišao iz auta bio sam pod dojmom svečanosti, dopirali su do mene neki pozdravi, veseli smijeh mojih roditelja koji su se rukovali i srdačno pozdravljali s drugim roditeljima, ali svo to veselje nije prodiralo kroz oklop moje nervoze. Oduševio sam se kad sam opazio gdje se okupljaju moji prijatelji. Pridružio sam im se, mahnuo svojima i osjetio veliko olakšanje. Sada se mogu prepustiti svečanosti i pustiti da sve ide svojim tokom. Sada mogu prestati razmišljati o svim onim stvarima kojima su me opterećivali kod kuće. Već prije ulaska u crkvu osjećao sam vrlo jasno nekakvu posebnost ovog dana, iako je naoko sve bilo kao i inače, ipak je bilo nekako posebno svijetlo, radosno, a nakon što smo ušli u crkvu tako uzvišeno. U nekoliko navrata jedva sam se suzdržao da ne pustim suze koje su mi iznenada navirale. Bio sam toliko radostan, osjećao sam se toliko posebno. Sve je bilo neopisivo čisto, dobro, sve je bilo tako savršeno. Od ove nedjelje i ja ću ići na pričest sa svojim roditeljima. A sada, sada ću se po prvi puta pričestiti, primiti ću Isusa u sebe. Puno, puno smo razgovarali o tome, ali iako sam sve čuo, ne mogu reći da sam i shvatio. Sada su mi svi ti razgovori koje sam vodio s župnikom i s roditeljima navirali i počeli su polako iz moga uha prelaziti u moj razum. Počeo sam razumijevati. To me se vrlo dojmilo. Moje uzbuđenje bilo je silno. Ne mogu reći kako je bilo s drugima jer ih više nisam primjećivao. Razmišljao sam samo o svemu onome što se ima dogoditi, bio sam ispunjen neopisivim uzbuđenjem i radošću i nikad dosad nisam ovako snažno proživljavao nešto. Više nisam nikoga ni vidio niti čuo, samo sam promatrao oltar i neprestano popravljao svoju prvopričesničku haljinicu i križić oko vrata. Morao sam biti točno onakav kako treba, bez greške. Odjednom, nedaleko od sebe, primijetio sam Fabijana. Imao sam osjećaj da smo u cijeloj crkvi samo on i ja. Sva lica i šuškanje, svo komešanje ušminkane rodbine kao da je bio film koji se prikazivao na nekom televizoru u kutu sobe. On mene nije primjećivao. Bio je vrlo ozbiljan, ali lice mu je odavalo radost. A onda je napokon došao i taj trenutak. Nakon što sam primio Isusa u obliku bijele hostije, cijelo mi je tijelo protrnulo i osjećao sam se savršeno, kao da vas netko silan tko vas beskrajno voli grli i da ništa drugo na ovome svijetu ne postoji osim te velike ljubavi u koju ste zaogrnuti. Nikada neću zaboraviti taj osjećaj, kako više živjeti bez Isusa? Dok sam još bio pod jakim dojmom, osjetio sam da me netko promatra. Okrenuo sam se i vidio njega Fabijana. Gledao je u mene, ali više nije bio isti. Bio je sav nekako blažen, nasmiješen, beskrajno lijep i radostan. Znam da ga nitko drugi osim mene nije vidio jer je bio na mjestu na kojem nije mogao biti i bio je tu, ali kao da i nije bio, kao da promatram san, a budan sam. Ipak, taj je san tako jasan da nema nikakve sumnje da je stvarnost. Razumio sam bez ikakvih riječi da je on moj prijatelj, razumio sam bez ijedne riječi da me pazi i obećao sam mu u sebi bez ikakvih riječi da ću čuvati naše prijateljstvo. Znam da je on prema meni osjećao sve ono što sam ja prema njemu, iako to nisam čuo, niti je on to rekao. Jednostavno sam znao da je tako. U tim su mi trenucima mnoge stvari, a među njima i neke koje sam spomenuo u ovoj knjizi koje ste vi već odavno shvatili, postale i meni jasne. Iako ga nakon toga dana više nikada nisam vidio, bez ikakve sam sumnje mnogo puta osjećao njegovu prisutnost, a ponekad sam ga i sanjao. Ti su mi snovi uvijek bili veliko ohrabrenje, a dok bih sve ostale snove zaboravljao ubrzo nakon buđenja, tih bih se snova uvijek jasno sjećao.

Nastavak toga dana bio je najradosniji dan u mome životu. Sigurno mislite da su me mali rođaci izludili. To sam i ja očekivao, ali sam sâm sebe iznenadio koliko sam strpljivosti imao dok su mi bacali pribor za jelo po podu, dok su slinili po meni (doslovno slinili), dok su se penjali u moje krilo držeći se za moje uho i sve slično tome… Cijeli je taj dan bio poseban. Sve je bilo kao u nekom prekrasnom snu, tako lijepo i nevjerojatno dobro…

Prije spavanja tata me je poljubio u čelo, a mama je još s bakom na telefonu u kuhinji prepričavala dogodovštine današnjeg dana i glasno se smijala. Zatvorio sam oči i utonuo u san s osmijehom na licu. Osjećao sam se dobro i posebno, upravo onako kako se trebate osjećati i svi vi jer svi ste vi posebni i svatko od vas ima nekog svog Fabijana koji ga pazi.

Pogledajte drugo

Arhiv: Foto Fenix Magazin/Hrvatski tjedan u Frankfurtu 2013

Veleposlanik Ranko Vilović u četvrtak otvara Hrvatski tjedan u Frankfurtu

Veleposlanik Republike Hrvatske u Saveznoj Republici Njemačkoj Ranko Vilović u četvrtak 01. lipnja, u 11 sati ...

reklama