Home > KOLUMNE > KOMENTAR Marijana Dokoza: U očima im je bio strah
Ilustracija/Foto: screenshot
Ilustracija/Foto: screenshot

KOMENTAR Marijana Dokoza: U očima im je bio strah

Svatko nosi neku tugu u sebi. Ona često proizlazi iz nezadovoljstva izazvanog nečim poražavajućim po nas same u životu, nečime što bi htjeli promijeniti a ne možemo, ili se čini kako ne možemo.

Ako je pustimo na površinu, razorit će nas, ovladati nama. Ali čovjeku je Bog dao moć nad tugom pa bi on sam trebao određivati hoće li biti sretan ili ne, ili barem naučiti kako tugu potisnuti duboko u sebe, zanemariti osjećaj.   To su misli uglednog psihijatra dr. Mire Jakovljevića koji je nedavno održao predavanje Hrvatima u Mainzu.

Naglasak je s tog predavanja da je ipak za sve potrebno vjerovati u Boga i ono što želimo, jer bez želje i vjere, onakve ili ovakve, nema ništa. Ali, dok je poznati hrvatski psihijatar govorio o životu, o onome što je u čovjeku, o ljubavi, sreći, moći… stotinjak pari očiju je tražilo spas u njegovim riječima za neke svoje unutarnje probleme, pitanja, na koja nisu nikad dobili odgovor, preispitivalo se, težilo za srećom…

I u njihovim se očima zapravo ocrtavao strah od budućnosti, od nepronalaska mira i sreće.

Kakvi su doista ljudi koji prolaze pored nas?

Svatko je od nas barem jednom povjerovao kako je ljudima koje znamo, koji su tu oko nas, puno bolje i lakše, kako im je život jednostavniji, kako su oni sretniji i sl.

Poznati psihijatar tvrdi da to nije tako. Ne znam je li tih stotinjak pari očiju koji su se okupili u jednoj maloj dvorani sa željom da čuju nekoga tko povezuje realnost i duhovnost, a koje su ga gledale s nadom, u prvi mah povjerovalo njegovim riječima.

Ali, ostali su zatečeni samima sobom i pričama ljudi koji su prolazili godinama pored njih ostavljajući utisak sretnih ljudi.

Kad sam vidjela tuđu muku, sva je tuga nestala

Jedna je žena ispričala: „Jednom sam kupovala odjeću kad mi je bilo baš onako nekako teško, srce mi se stegnulo i uhvatila me neka tuga.

Ni sama nisam znala kako dalje, kako se otarasiti tog svog tereta tuge koji me pristiskao. A onda sam vidjela ženu s djetetom u kolicima kako mu pokušava teškom mukom odjenuti neku majicu. Bila je strpljiva i puna ljubavi.

U tom sam trenutku shvatila kolika je njena muka naspram mojih problema ogromna i kako sam ja zapravo sretna žena. Kad sam to uvidjela, u istom trenu je nestala sva moja tuga.“, ispričala je ta žena.

I oni pored nas su ranjivi

Nakon toga postavljeno je pitanje jesmo li bolji ili gori ljudi ako pomislimo da je drugima lošije pa tako odagnamo osjećaj tuge? Možda odgovor na to pitanje i nije toliko bitan koliko činjenica da uspijemo shvatiti kako su i oni pored nas ranjivi, ma koliko imali drzak i otresit stav u javnosti, da uvidimo kako svatko nosi svoj križ. Netko ga nosi teško, a netko pak s osmijehom.

Kad to spoznamo, sasvim sigurno, idući put kad budemo gledali ljude u crkvi, misiji, školi, u prolazu… znat ćemo da svi oni imaju i radosti i tuge.

Zato, glavu gore! Kroz život se treba boriti. Najveća i najteža borba je s nama samima i našim unutarnjim nemirima.

Na mnoga pitanja o životu odgovara i vaš Fenix. Obraćaju mu se ljudi s teškim sudbinama, nerijetko anonimno, ali sa željom da se čuje njihova priča. A Fenix čuje i… prenosi.

Zato čitajte Fenix, jer gdje su ljudi, tu je i Fenix!

Fenix/Marijana Dokoza

Pogledajte drugo

lopta

Njemački Bild Zeitung tvrdi: Katar je kupio SP 2022

Njemački dnevnik Bild objavio je kako posjeduje nove dokaze koji potvrđuju da je Katar kupio domaćinstvo ...

reklama