Home > KOLUMNE > KATARINA PEJIĆ > KOMENTAR Katarina Pejić: Ne treba nam svatko pljeskati u životu
Katarina Pejic (2)

KOMENTAR Katarina Pejić: Ne treba nam svatko pljeskati u životu

Kad je čokolada u pitanju, svaki otpor je besmislen. Uzet ću još jednu iz niza. Trebat će mi, mislim se, jer moram zasladit kraj sive veljače. Stigle neki dan iz Sarajeva uz potpisanu knjigu dragog mi prijatelja. Ovog mjeseca popila sam cappucino na Time Squareu, napravila selfi na 102 katu One World Trade centru, bila na molitvenom doručku u Washingtonu, pogledala „ Smrt u Sarajevu „ na Berlinalu al ništa nije tako ugrijalo srce kao najbolji cheescake mojih käeri u toplom domu.

Kad bi na zemlji vladala ljubav svi bi zakoni bili suvišni, reče netko. Površni idu sa površnima, neka im je sa srećom. Toliko medijskih budalaština se izbacilo ovih dana što u domovini što u iseljeništvu, tako da mi vjest o Rozginoj (ne)udaji dođe kao melem. Iz turističke zajednice poručuju turistima, kako će im“ Hrvatska potrošit vrijeme ove sezone“, za povoljnu cijenu. Vašar licemjerja, neznanje ili marketinski trik, ipak mislim da za te novce možemo puno bolje.
Za to vrijeme u Bosanskoj Posavini jedino Bandićevi autobusi iz Zagreba mogu napuniti Dervenstku crkvu vjernicima, dok je povratak Hrvata u taj kraj već odavno samo farsa. A kuće povratnika se obnavljaju takvim tempom da bi negdje početkom idućeg tisućljeća sve možda moglo biti obnovljeno.

Ne treba nam svatko pljeskati u životu ali treba dobro pazit tko nam plješće. Iseljenici kao da su ukleti pa vazda plješću tko god da dođe iz domovine. Važno samo da maše zastavom. Uvjet je i da ga prati epitet domoljuba. Pritom je nevažno što iza sebe ima podeblji kriminalni dosje. Što je najgore, takvi dolaze predstavljeni kao uvaženi gosti, a u domovini medijske potjernice i snopovi tužbi koje im vise za vratom. „Ako narod ne razazna bolje od gorih, bit će mu kako i do sada“, rekao je davno Ante Starčević. Sve se to događa jer je u Hrvatskoj lustracija samo puka fraza. O njoj se samo priča punih 25 godina. I samo priča, kao i za ratno profiterstvo i privatizaciju, a ne poduzima gotovo ništa.
Za to vrijeme himna mladih postaje sve više „Idi dok si mlad“. Rješenja ponestaje, a ovrhe pristižu. Jedino kad bi se korupcija uvrstila u radne knjižice, znatno bi se smanjio broj nezaposlenih. U svakom drugom slučaju mladima izgleda jedino ostaje riješenje – put pod noge.

A kad tamo dođu, doseljenici misle da je iseljeništvo operirano od kaljuže uhljeba i lopovluka, … No, grdno se varaju. I u iseljeništvu ima profitera i ljubomornih zemljaka koji koji nerijetko u novopridošlim Hrvatima vide priliku za zaradu. A ima i onih drugih, korumpiranih skorojevića, skribomana, …. koji viču kako „krvare za Hrvatsku“ dok se ne pokaže kako se to krvarenje ogleda u prebacivanja novca sa računa „krovne“ udruga na svoj i privatni račun svoje supruge. Ima također i onih drugih udruga, poput nogometnih, čiji tajnik skida i stavlja jedno te istog predsjednika više puta. Kad ga naljuti smjeni ga, kad se odljuti vrati ga. Naplaćuje i sva nepotrebna putovanja iz ionako malog budžeta udruge, naravno sve bez računa. Kad ih se upozori da rade krivo, kad im to objavite u medijima, smisle čitavu tvornicu nimalo bezazlenih klevete i podmetanja. Jer, oni se osvećuju zato što je narušen njihov miran život u laži na račun neinformiranosti nogometnih klubova, koji jedva spajaju kraj s krajem. Iseljeništvo nije također lišeno ni onih medija u kojima se uobičajeno javno laže i truje javnost poluistinama, klevetama i lažima. takvi su izgubili svaki kriterij, odgovornosti, etike i morala. Jedino ih u normalu vrati njemački sud, nakon što izgube sudske tužbe. Ali oni onda pronađu razne duševne bolesnike i psihopate, koji potpisuju sve što im oni stave pod nos. I to, kažu, za sitne novce.

Meni je osobno najteže vaditi novac iz džepa kad moram platit za svoju nepažnju. Platila sam neki dan kaznu za brzu vožnju. I teške volje sam dala vozačku policiji na mjesec dan. Ali kad sam vidjela da vozačku predaje i zastupnik u njemačkom parlamentu, koji je pred zakonom bio jednak kao i ja, odmah mi je bilo lakše. Njemački parlamentarac nije prosvjedovao i, kao u Hrvatskoj, pitao „Znate li vi tko sam ja“. Zato se veselim danu kada će u Hrvatskoj biti izgrađeno pravedno društvo, bez korupcije i klijentelizma. Društvo u kojem će svi biti jednaki pred zakonom. Dok se to ne dogodi, bojim se da će i ptice iz takve zemlje odlaziti.

Katarina Pejić

Pogledajte drugo

Piše: Katarina Pejić

KOMENTAR Ni jedna vas zemlja neće učiniti sretnima ako niste zadovoljni sami sobom

Novo proljeće  je počelo jutarnjom kavom s pogledom na berlinski toranj. Berlin, šarmantni buntovnik , ...

reklama