Home > KOLUMNE > KATARINA PEJIĆ > KOLUMNA Katarina Pejić: Nuli koliko god puta daš priliku, nula ostaje nula
Katarina Pejic umanjena

KOLUMNA Katarina Pejić: Nuli koliko god puta daš priliku, nula ostaje nula

Gdje god da spustim kufere, nedostaje mi moj Zagreb. Neraspremljene stvari, jutranja kava i gladni pogled radoznalosti na novine. Svakodnevnica zna biti vrlo neugodna. Ali zato su tu žute tiskovine da tu svakodnevnicu učine još nesnošljivijiom. Kad čitaš ne znaš jel kraj početka ili početak kraja ove naše kvislinške provincije. Ili je u tijeku olimpijada pljuvača po svemu i svačemu? Oni ionako ispadaju iz imaginarnih okvira. Svjet je očito otišo do vraga onog trena kada su jutranju molitvu zamjenile jutarnje novine.

Na tren sebi kažem: dobro je što te životni put odveo tu gdje jesi. Živiš u uređenom demokratskom  društvu gdje je Drugi svjetski rat završio davne 1945. i gdje mladi ljudi uspjevaju jer im je data prilika pokazati što znaju. Mladost u Njemčkoj nije opterećena prošlošču svojih djedova. koji su napravili znamo već što u Drugom svjetskom ratu. Ta mladost živi punim plućima dok hrvatska već jutros pakuje kufere jer je Njemačka dala zeleno svjetlo za radne dozvole.

Međutim, teško je gledati iz vana kako se uvijaju laži kao vikleri u babinu trajnu. A narod kao narod najčešće prezire ono što ne razumije pa nasjeda na svakojake uradke iz kuhinja “nultih” piskarala koji  iz svog mraka i šupljeg pogleda, stavljaju sol na ranu za sitniš. Ali suludo je očekivati ljudskost od takvih ništica, ništici koliko god puta daš priliku uvijek ništica ostaje ništica.

Apsurdistan očito počinje tamo gdje logika završava. Što očekivati od države koja jedina na svijetu može biti kažnjena zbog izgreda navijača na utakmici bez navijača. Ali vrijeme će dovršiti svaku priču. Vrijeme ništa ne ostavlja nedovršeno. I vjerovatno ćemo se čuditi kako nas je sve to moglo zadesit, kao što se iščuđujemo sramotnoj svastici na Poljudu.

Dok ne vidimo nečiju tamu, ne možemo ga upoznati. A vidjela sam tu tamu u očima meni nepoznatog Ivana koji je tog jutra stigao u Njemačku. Sam, bez ikoga svoga, tražio je bolju budućnost za sebe i svoju obitelj. Reče mi kako nema osjećaj za strah. Jer, kako reče, ima djecu i s njom se nauživao straha za tri života čekajući „muštuluk“ zvan „plaća”. Njega ne zanima ni svastika na  poljudskom stadionu niti  mari za njom.  Ne zanimaju ga ni izbori, niti tko je lijevi ili desni. On želi samo bolji život u kojem neće više svaki dan otvarati prazan frižider.

Serviranje zabluda svjetini koja miriše na ručak od jučer ili na radnički znoj i naftalin, kratkog je vijeka. Jednako je to ispraznoj i nezavršenoj borbe partizana i ustaša za ispražnjenu fotelje. Jer, život je prekratak. Mladi ljudi koji uzimaju karte u jednom smjeru ne žele ga trošiti na ljude i priče koje ne zaslužuju biti ni najmanji problem u njihovom životu.

Sindrom prljavih ruku, koje su uvijek tuđe, priređivanje medijske predstave maestralnog zamagljivanja biti problema u kojima su političke elite usavršile glumu, zadesit će na kraju prazno gledalište. Jer, publika napušta teatar kad je gladna.

Katarina Pejić

Pogledajte drugo

vrancic faust

HAZU obilježava 400. obljetnicu smrti Fausta Vrančića

U petak 20. siječnja navršava se 400. godišnjica smrti Fausta Vrančića, hrvatskog polihistora, izumitelja, leksikografa, ...

reklama