Prvo počisti ispred svojih vrata pa tek onda pogledaj tuđa, stara je poslovica koju su naši preci znali često ponavljati. I danas je se poneki sjete, ali rijetko tko primjenjuje.
A ona se nekako nametne uvijek najviše u vrijeme godišnjih odmora, kad se iseljeništvo i domovina sretnu, kad se pogledaju, proučavaju što jedni i
drugi rade i govore.
Koliko često tijekom godišnjih odmora dođete u situaciju da vidite i čujete kako drugi omaložavaju nečiji trud, uspjeh pa i izgled? Koliko ste često to sami činili drugima?
Iseljeništvu ne valja kako se ponašaju oni u domovini, ovi opet ogovaraju gastarbajtere koji uvijek pametuju.
Koliko ste puta došli u jedno mjesto pa im spočitnuli kako žive u nekoj zabiti ili se narugali nečemu za što ste pomislili da je jadno i nije moderno?
Koliko ste puta ogovarali nečiji ručak, nečije fešte ili to čuli od drugih?
Koliko ste puta vidjeli kako drugi u svima vide samo ono negativno ili ste sami tako gledali? Ako jeste, na godišnjem niste uživali i lijepe fotografije na facebook profilima neće pomoći da se osjećate bolje u svojoj koži.
Mene su zapravo najviše zaboljele riječi nekih naših roditelja iz jednog malog mjesta u Dalmaciji koji se grčevito bore protiv “ciganske djece”, vičući na njih kako su lopovi, prljavi, nekulturni, nedostojni da sjede pored njihove djece.
Riječ je o tome da su lokalne vlasti prihvatile molbu nekolicine romskih obitelji koji su se u blizini nastanili da im djeca pohađaju lokalnu školu.
Ispunili su sve uvjete, u nekoliko mjeseci koliko tu žive nije bilo krađa, nisu neuredni, rekli su: “ samo žele bolju budućnost svojoj djeci”. Ali nekolicina domicilnih obitelji (ne i svi) je podignula svoj glas protiv, smatrajući kako ciganska djeca ne zaslužuju tu bolju budućnost graditi u njihovome mjestu.
Teško je takve ljude nazvati roditeljima, jer pravi roditelj ne bi smio učiti svoju djecu mržnji prema drugome i drugačijem. Kako pogledati u oči tom „ciganskom“ djetetu koje ima šest godina, polazi u školu i raduje se, (možda i ne, ali zar se sva djeca raduju školi) i reći mu: Ti si lopov, prljav si, nedostojan si blizine mog djeteta!?
Kakav roditelj ima srca to učiniti jednom djetetu, pa bilo ono za njih „cigansko“? Mišljenja sam kako bi se takvi roditelji trebali najprije osvrnuti oko sebe, pogledati svoje dijete, očistiti ispred svojih vrata pa onda učiti druge. Takvi bi još trebali naučiti tražiti dobro i u drugim ljudima. Jer svaki čovjek u sebi ima i onu bolju stranu.
Mi u Fenixu nastojimo pisati o toj boljoj strani svakog pojedinca, pa i onih koji nisu uvijek dobronamjerni. Zato, ne zaboravite na Fenix jer Fenix donosi priče i sudbine Hrvata u tuđini, onakve kakve život piše.
Zato, čitajte Fenix, jer s Fenixom vrijeme nikad nije izgubljeno!
Fenix/Marijana Dokoza
