Knjiga Sport i nasilje u Europi koju potpisuju trojica francuskih profesora Dominique Bodin, Luc Robène i Stéphane Héas sa Sveučilišta u Rennesu, objavljena je 2005. u nakladi Vijeća Europe, a 2007. prevedena na hrvatski jezik i objavljena u Hrvatskoj zahvaljujući suradnji Agencije za odgoj i obrazovanje, Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa i Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske s Vijećem Europe.
Naime, kako je ista u stvari pravi „mali katekizam“ iz kojeg se mogu pročitati i iščitati znanstveno dokazano pravi razlozi nastanka i uzroka „nogometno- navijačkih nereda i pobuna- huliganizma“ u Europi našega doba, upravo je nevjerojatno da se bar njome kao literaturom prije komentiranja „stanja u HNS-u, verbalnog linča „zlatne kopačke – kralja golova” na Svjetskom nogometnom prvenstvu 1998., današnjeg predsjednika HNS-a Davora Šukera, dopredsjednika HNS-a Zdravka Mamića, te ovih dana kao post festum i načelnika Uprave policije Krunoslava Borovca nije poslužio nitko do eminentnih hrvatskih novinara stručnjaka, analitičara, političara, sociologa, a koji tako autoritativno, neprikosnoveno danima huškaju javnost, zamagljujući u medijskom prostru pravo stanje stvari!
Da jesu, ne bi bilo zasigurno proliveno toliko „žuči“, toliko tinte uzalud , „medijskog žutila“, toliko najnižih uličnih strasti i frustracija, toliko otvorenih javnih pljuvanja i verbalno postavljenih vješala, galgi i čega sve ne i s razine „tzv. struke“ za već gore navedene odavno „detektirane neprijatelje navijačkoga puka“!
Sport je odušak za mnoge „entuzijaste“
Dakle, na samo 256 stranica knjiga Sport i nasilje već u svom uvodu donosi činjenicu kako bi šport valjalo promatrati ne samo kao nešto čestito, vrijedno hvale (zbog promicanja obrazovanja, zdravlja, osjećaja pripadnosti, integracije i društvene kohezije), nego i kao mnogo složeniju društvenu stvarnost. Pa tako šport, po autorima, pruža priliku i za političke lokalne, nacionalne i međunarodne antagonizme, te u tom smislu, u svakoj zemlji postoje sukobi između glavnoga grada i provincije. Naglašavaju, „sport je onakav kakvim ga ljudi čine“. I premda ponekad djeluje kao poprište bezumlja, sport je odušak za mnoge „entuzijaste“. Djeca o njemu sanjaju, identificiraju se s prvacima, oponašaju njihove pokrete i maštaju kako će jednoga dana i sami biti prvaci. Sport je i snažan motor integracije i društvenoga prihvaćanja.“
Ipak najveći dio svoga rada, profesori su jasno, posvetili huliganstvu na nogometnim priredbama u 20. i početkom 21. stoljeća u Europi. Dajući povijesni pregled razvoja modernog i post modernog sporta i društva naših dana navode primjere kako se britansko društvo mijenjalo i moderniziralo (povijest današnjega europskoga poimanja sporta vezana je uz englesko plemstvo). „Engleska je izumila sport i u Ujedinjenom je Kraljevstvu on prvi put postao propisno organiziran, demokratiziran i populariziran.“
Transformacija nogometa
„Kako je Engleska i domovina nogometa, demokratizacija nogometa i njegova rastuća popularnost u svim segmentima društva, kombinirana je s promjenama na stadionima koji su počeli privlačiti različite vrste ljudi; gledatelji su sve češće bili iz različitih slojeva i po svoj su prilici manje poznavali samu igru. Te su promjene revolucionirale društvenu ulogu stadiona i izmijenile veselu i slavljeničku atmosferu koja je njima ranije prevladavala. Razvoj nogometa i njegova transformacija u spektakl promijenili su standarde aktivnosti koja je ranije bila izrazito klasno određena, jer su i igrači i gledatelji bili mahom iz radničke klase.“
Navode autori dalje kako su postojali i kulturološki razlozi koji su pridonijeli promjenama poimanja sporta, nogometa jer se u Velikoj Britaniji od 1960-tih javljaju brojne adolescentske kulture i supkulture, razbijači, teddy boysi, skinheadsi i pankeri. „Nogomet je prestao biti „obiteljska zabava“ pod roditeljskom paskom. Obitelji više nisu išle na nogometne utakmice kao što bi, primjerice, išle u kazalište, kako bi dijelile zajednički entuzijazam koji nije poznavao generacijsku podjelu. Slavljenički je ambijent, koji se ranije povezivao s utakmicama, ustupio mjesto klimi sportskih suparništava kombiniranih sa sukobima identiteta te kulturološkim i društvenim antagonizmima. Ta nova, aktivnija, požrtvovnija, bez rezervna potpora nogometnim momčadima, uz postojanje različitih supkultura, dovela je do pojave huliganstva stvaranjem kulture suprotstavljanja koja više nije bila usko vezana uz sport. Navale na terene i tučnjave između navijačkih grupa postale su učestale. No, navode istraživači dalje, nogometni svijet ne samo da želi zadržati imidž sporta čistim, nego se želi i riješiti moralne odgovornosti za privlačenje navijača novoga tipa, kao i za to što je takvima, svjesno ili nesvjesno, dopušteno kršenje zakona. Konačno, želi se osloboditi i svake financijske odgovornosti za počinjene prekršaje.
Društveni problemi i nasilje na stadionima
Autori tumače zašto i kako društveni problemi zaoštravaju huligansko ponašanje i to ponovo na primjeru Velike Britanije, tako među inim navode:
“ Inflacija je u Velikoj Britaniji dosegnula 25% sredinom 1970-tih, a nezaposlenost je od 3.8% u 1972. narasla do 11.5% u 1983. Samo je u industrijskome sektoru, između 1966. i 1986. godine, u Velikoj Britaniji izgubljeno tri milijuna radnih mjesta; za usporedbu, u cijelome je francuskome gospodarstvu toliki gubitak radnih mjesta dosegnut tek 1993. Zbog takva je ekonomskoga kolapsa pozdravljen dolazak Margaret Thatcher na vlast i uvođenje politike stroge štednje, privatizacije i razvoja striktne ekonomije slobodnoga tržišta. Političke odluke dana bile su jasne: gospodarski oporavak bio je imperativ, makar i na štetu radničke klase i društveno zanemarenih.
Gospodarske i socijalne mjere koje su išle na štetu radničke klase djelovale su kao katalizator za razvoj huliganstva. Brutalnost thacherističkoga plana da ga kulturološki i politički izbriše, snažan je faktor u objašnjavanju rastuće autonomnosti fenomena nogometnih navijača i strategija koje su huligani koristili da bi dospjeli pred oko javnosti“.
Citirajući i razne druge znanstvene izvore profesori definiraju današnji nogomet sljedećim riječima :“ Nogomet je dio kulture radničke klase i on veliča vrijednosti te kulture: trud, fizičku požrtvovnost, solidarnost, muževnost, organiziranost, pokoravanje grupnoj disciplini te timski duh. On pruža zanos koji je pristupačan svakomu i s kojim se mnogi mogu poistovjetiti svi, jer nogomet i nogometaši utjelovljuju demokratski ideal da svatko može postati „netko“.
Zastrašujuće huliganstvo
U Britaniji je u doba thacherizma, međutim, svakodnevno rastao jaz između igrača, koji su postajali sve bogatiji, i njihovih navijača, od kojih su mnogi bili isključeni iz društva i bez ikakve perspektive.“
Dalje pojašnjavaju autori prije gotovo deset godina, dakle, 2005. : „U Europi se javljaju znaci regresije. Toplina koja se izvorno povezivala s igrom je nestala. Bliskost između igrača i publike samo je uspomena; navijači više ne priznaju igrače kao jednoga od svojih koji je uspio“. Za određene je navijače, stoga, huliganstvo postalo sredstvo za negativno i zastrašujuće, možda, no ipak sredstvo opravdanja njihove egzistencije, postajanja društveno vidljivima iz transformacije odbačenosti u priznanje, poraza u uspjeh. „
Ustvrdili su potpisnici knjige i da su društva s jedne strane izgrađena na uspostavljenim načelima uljudbe (pristojnosti, obzirnosti i verbalnome rješavanju razmirica), a s druge strane na nasilju pod kontrolom države, a da je sport samo jedan način kontrole nasilja u društvu ili nasilja koje provodi društvo, jer nudi „socijalnu enklavu gdje se u uzbuđenju može uživati bez društveno i osobno opasnih implikacija“, mjesto gdje igrači i gledatelji (u općem smislu) mogu osloboditi svoje emocije, no i mjesto gdje se primjenjuju standardi društvenosti koji nameću pokoravanje pravilima i kontrolu emocija.
„Budući da je moderni sport jednim svojim dijelom izvorno zamišljen kao sredstvo kontrole nasilja, kako to da je iznjedrio takav oblik nasilja u nogometu? „ pitaju i utvrđuju znanstvenici kako većina huligana pripada najsiromašnijem segmentu društvene skupine.
Usprkos tomu, autori nalaze da je nemoguće generalizirati ili automatski izjednačavati huliganstvo s određenom društvenim slojem, jer nasilnim ponašanjem na nogometnim utakmicama huligani samo reproduciraju način ponašanja koji im je normalan i uobičajen: „Norme fizičkih sukoba u takvim segmentno vezanim skupinama analogne su sustavima „krvne osvete“ koje još uvijek nalazimo u mnogim mediteranskim zemljama.
Uloga medija
Autori pojašnjavaju i ulogu medija u širenju nereda: „Uloga medija u širenju huliganstva nije ograničena samo na slučaj intenzivnoga praćenja heyselskoga slučaja. Kao način borbe protiv huliganstva dio britanskoga tiska stvorio je takozvanu „razbijačku ligu“. Cilj je, sam po sebi, bio častan: uzvratiti udarac huliganskim skupinama stigmatizacijom i javnom osudom. Mladi su navijači, međutim, gladni pažnje javnosti, okrenuli taj klasifikacijski sustav u vlastitu svrhu. Biti na vrhu razbijačke lige s vremenom je postao najvažniji cilj svih huliganskih skupina.“
Premda mediji nisu prouzročili huliganstvo, oni su ga potaknuli, pojačali i
razjarili te znatno utjecali na njegovo širenje, promociju i potvrđivanje, navodi se u knjizi i pojašnjava: „ Sve boljim organiziranjem navijačke kulture u kasnim 1970-ima i ranim 1980-ima manje-više diljem cijele Europe, mnogo mladih ljudi u njoj je prepoznalo način bijega i izlaz iz ekonomske i socijalne nesigurnosti. Nogomet, univerzalni sport, bio je omiljen objekt njihove strasti. Jednostavan popularan sport koji su svi mogli razumjeti, a većina njih i igrati, slavio je društveni uspjeh i meritokraciju. Mladi su se ljudi poistovjećivali s igračima, klubovima, njihovim uspjesima i neuspjesima. Upravo u to doba, nogomet je doživio temeljitu promjenu. Još nije monopolizirao medije, a morao je privući više publike radi povećanja prihoda, potvrde vlastite vjerodostojnosti.“
Vodstava klubova
Preuzimanje odgovornosti za nasilne radnje koje bi njihovi navijači mogli počiniti, trebaju preuzeti vodstava klubova, navode profesori i pojašnjavaju, „ ..a oni to ne namjeravaju učiniti. Postoji jako iskušenje neuvođenja preventivne politike na klupskoj razini jer se radom na sprječavanju nasilja i uključivanjem u preventivne i zajedničke aktivnosti sa svojim navijačima klubovi mogu naći u situaciji da moraju na sebe preuzeti moralni i financijski teret kaznene odgovornosti za te navijače. Težnja za sprječavanjem nasilja stoga je u sukobu s novom komercijalizmom u profesionalnom nogometu, koji se danas vjerojatno ne može više smatrati toliko sportom, pa čak ni sportskim spektaklom, koliko „igrom na poteze“ prilagođenom promociji određenih kompanija i dodjeli društvenoga priznanja pojedincima koji ga vode.“
Različite ideologije i navijači
Očito je, spominju, „dakle, da različite ideologije prisutne na nogometnim terenima nisu imale jednak značaj. „Pojave pojedinih ideoloških struja među nogometnim navijačima u istočnoj Europi: urušavanje ekonomskoga sustava izazvalo je u određenim segmentima mlade populacije pojavu ekstremizma kao reakcije na siromaštvo, sportsko se rivalstvo zaoštrava političkim izjavama i zahtjevima, uvodeći navijače (poput maloljetnih delinkvenata) u beskrajnu spiralu sukoba i otpora. Pa čak ako sport i jest sredstvo ideologije, on je svejedno tek zrcalo naših društava, jer je sport nazvan nemilosrdnom borbom u miroljubivom društvu, koja rezultira padom ili usponom određenih sustava.
Koji će sustav u Hrvatskoj pasti, a koji opstati vidjet će se i osjetiti u Hrvatskoj u nadolazećoj 2015. na predstojećim predsjedničkim, a potom i parlamentarnim izborima.
Greta Drago
