Home > VIJESTI > SVIJET > NJEMAČKA > Bez znanja njemačkog jezika i sa samo 50 eura u džepu otišla u Njemačku
njegovateljica

Bez znanja njemačkog jezika i sa samo 50 eura u džepu otišla u Njemačku

Posao njegovatelja na njemačkom tržištu uglavnom nije atraktivan njemačkim državljanima. Briga o desecima starijih i nemoćnih štićenika staračkih domova naporan je posao, a mnogima plaća od oko 10 eura bruto po satu nije dovoljno visoka za razinu uloženog posla. Uz to treba dodati i podatak o sve većem broju osoba kojima je potrebna tuđa njega. Stoga i ne čudi podatak da je njemačko Ministarstvo zdravlja donijelo procjenu po kojoj bi se u sljedećih desetak godina mogao pojaviti manjak od 200.000 njegovatelja.

Manjak osoblja za ta radna mjesta nerijetko se nadopunjava upravo radnom snagom iz inozemstva. Jedno od tih radnih mjesta popunila je i Siščanka Snježana Bekonjić, koja je ostavila sve u Hrvatskoj i krenula nepoznatim putem.

Snježana Bekonjić je prije 16 godina išetala iz srednje medicinske škole u Sisku sa svjedodžbom u ruci. Tada je još gajila velike nade da će posao medicinske sestre pronaći u rodnom gradu, Sisku. Međutim, stalni posao nije nalazila lako.

Uz razne mini–poslove, Snježana je godinama radila u domovima za starije i nemoćne osobe u privatnom vlasništvu. Tamo je nerijetko radni dan trajao duže nego što to propisuje ugovor o radu. „Posljednjih šest godina u Sisku sam radila 14 sati dnevno. Poslove njegovateljice, medicinske sestre, čistačice ili kuharice. I to za 2.400 kuna mjesečno. Bez godišnjeg odmora. Jer zna se, ako u privatnim domovima uzmeš godišnji odmor, posao te neće više čekati“, objašnjava za Deutsche Welle Snježana radne uvjete na koje je u karijeri nailazila.

Njen suprug na poslu u šumi motornom pilom ozlijedio nogu te tako kroz četiri godine ostao gotovo nepokretan i proživio 29 operacija. Imaju i desetogodišnjeg sina, Patrika.

No Snježanin život se promijenio 2015. godine, kad ju je nazvao prijatelj, koji je načuo kako jedan stariji oboljeli gospodin u okolici Nürnberga treba medicinsku sestru za osobnu njegu. Posao se trebao odmah prihvatiti i nije bilo vremena za razmišljanje.

Bez znanja njemačkog jezika i sa samo 50 eura u džepu, ova je medicinska sestra napravila korak u nepoznato. Gospodin Wolfgang, stariji Nijemac s dijagnozom agresivnog Parkinsona i njegova supruga, bili su Snježanini sustanari nekoliko mjeseci.

„Živjela sam u njihovoj kući u okolici Nürnberga, u gradu čije ime nisam na početku niti mogla izgovoriti, Röthenbach an der Pegnitz“, priča Snježana za DW i objašnjava da niti njezina njemačka obitelj nije mogla izgovoriti njezino ime te su je već prvog dana prekrstili u njima puno jednostavnije ime za izgovor, Maria.

Iako nije govorila njemački, Snježana je znala koji je njezin posao, a stariji njemački bračni par prihvatio ju je od samog početka, koji nije bio lak – jer se nisu mnogo razumjeli: „Meni je Wolfgangova žena, Brunhilda, znala reći da donesem nešto iz smočnice. Ja sam samo razumjela riječ ‘grün’ u njezinom zahtjevu, pa sam joj tako donijela sve zeleno što sam našla“, kroz smijeh danas nabraja početne poteškoće.

S vremenom se uspjela sporazumjeti sa starim bračnim parom, a i Bruna, kako Snježana zove Brunhildu, joj je u svakoj slobodnoj prilici pojašnjavala tajne njemačkog jezika i podučavala ju gramatici i pravilima jezika.

Za 24 – satnu brigu oko Wolfganga, obitelj joj je financirala stanovanje, prehranu i druge potrepštine, a plaću od tisuću eura mjesečno Snježana je mogla ostaviti „sa strane“. Sve dok Wolfgang, tek sedam mjeseci nakon Snježaninog dolaska na posao njegovateljice, nije umro. Snježani se taj dan urezao u pamćenje: „Prije nego što sam Brunhildi uspjela izraziti sućut, rekla mi je kako ju je prije smrti Wolfgang zamolio da me ne pusti u Hrvatsku i da mi pomogne da stanem na svoje noge“, objašnjava Snježana. I “Bruna” je suprugu ispunila posljednju želju.

Sljedećih nekoliko tjedana su Snježana i Brunhilda zajedničkim snagama uspjele pronaći stan za Snježaninu obitelj. Sljedeći korak bio je traženje posla.  Snježana je dobila priliku za probni rad na mjesto njegovateljice.

„Radim 40 sati tjedno, mogu i više da želim, a prosjek plaće mi je oko 1.300 eura. Može biti i 1.400 eura, ali onda stvarno nemam ni slobodnog vremena za svoju obitelj i to mi nije cilj“, objašnjava Snježana.

„Znala bih mjesec dana štedjeti sto kuna da djetetu u kineskom dućanu u Sisku kupim tenisice za školu. Na more se nije išlo. Vrhunac je bilo otići na jedan dan u toplice. A sad evo svi kao obitelj idemo na more i mom Patriku mogu priuštiti sve što mu treba i što želi“, ponosno objašnjava ova zadovoljna majka.

U kućni budžet prihoduje i suprug Ermin, koji je nedugo nakon dolaska u Njemačku uspio naći posao domara u poduzeću koje se bavi održavanjem stambenih objekata.

No ova sisačka obitelj nije uvijek zajedno proživljavala najteže trenutke.  Dodaje kako nikada neće zaboraviti dan kad je ponovno vidjela svoju obitelj.

“Muž i sin su busom trebali doći u četiri sata ujutro, a Brunhilda i ja smo već od jedan ujutro stajale na autobusnoj stanici.“ Kad je autobus dolazio, Snježana je ugledala sina kroz prozorsko staklo te počela trčati ususret autobusu. „Ljudi u busu su mi nosili dijete da ga mogu zagrliti, neki su i plakali. Nikad to neću zaboraviti”

Unatoč teškim situacijama, žrtva boravka bez obitelji u stranoj zemlji se u konačnici isplatila. Sina je upisala u njemačku školu, a obitelj je na okupu i imaju sve što im je potrebno. Kaže, i na svom zdravlju vidi da joj život u Njemačkoj godi.

Fenix/DW

Pogledajte drugo

laptoptipkovnica

Njemačka se priprema za hakerske napade tijekom predizborne kampanje

Njemačka vlada i Državno izborno povjerenstvo računaju s hakerskim napadima koji će imati za cilj ...

reklama